26. lip 2011.

KARADŽIĆ, SIN SRAMOTNE KUĆE VUKA OGREBINE


DNEVNIK SVILA I KRV 3


U zaštićenu stanu azilanta Jevrema Brkovića
Zagreb, 15. V. 1992.


Tekstovi koje objavljuje Jevrem Brković u Vjesniku uvjeravaju me da samo onaj koji duboko uranja u najosjetljivije slojeve vlastitog nacionalnog bića, a i sam pridonosi kreativnim zamahom njegovu bogaćivanju, spremniji je suosjećati s Drugim: umjetnik koji čita opis duše svog naroda, zna da su njezini temeljni pokreti i njezina građa - u svakom čovjeku od iste, neopisive pređe koja čovjeka izvodi u svijet - ista i neokaljana. Pa što je to što ipak jednog od njih "zaokrene" protiv drugoga, zaokret koji, gle čuda, također proizlazi iz kulturnih paradigmi iz kojih se izrasta. Bolje, i preciznije: iz interpretacija tih paradigmi! Tumačenja koja tako što, političkim instrumentima, postaju odvojena od onoga što tumače, pa se pretvaraju u samostalno tijelo - u čudovište zadojeno krvlju politike - sposobno je učiniti takve zločine koji po okrutnosti, svaki put iznovice, nadmašuju one zabilježene u ranijim slojevima povijesti. I dok nema razlike u činu zločinaca -najužasnija ubojstva i doslovna kasapljenja "neprjjatelja" (među kojima su najbrojnije žene, starci i djeca!) - obrazovni status zločinaca zalazi u nevjerojatne krajnosti, od ljudi krajnje intelektualno limitiranih do sveučilišnih profesora i akademika! Žive ljude, koje do tada nikada nisu ni vidjeli, kasape sjekirama i dugačkim noževima s podjednakom užasnom strašću i automehaničar, i mesar, i zubar, i doktor književnosti i čuveni sportaš, idol lokalnih djevaka! Zadojeni politikom-monstrumom, tumačenjem kulturno-nacionalne "potrebe", redovito na štetu neke susjedne, oni nište sve oko sebe: tuđe kuće, tuđe spomenike kulture, tuđe simbole religije, nište tupim ušicama sjekira - najposlije i žive sljedbenike njihove, graditelje njihove, ljude od krvi i mesa, pa čak i onda kada su "u ljupkom ljudskom obliku", kao što su bebe tek rođene, pa i nerođene, u majčinim utrobama.
Na Jevrema Brkovića nije pala mreža "interpretatora". Njegova duša i njegov bistri pogied, ostali su črsti, bez sjenke koja iskrivljuje misao.
Tek što se desio zločin u Bijeljini od kojeg ne dolazi san na oči, Jevrem je u nekom skrivenom zagrebačkom stanu, ispisivao redove koji se neće zaboraviti: "Poslije tog užasa nad Muslimanima, mogu se osjećati Muslimanom" - tako je otprilike zapisao čovjek kojeg ljudsko spaja s drugim ljudima.

- Dragi moj Ibrahime!... tako je progovorio kad sam zakoračio u njegov azilantski stan (u koji rijetko ko može ući). Glas mu je imao čudnu boju i treptanje, gorko i otajno:
- Vidiš li što nam rade s našim divnim Mostarom, dragi Ibrahime!...
A potom: - Baš sam ovih dana mislio na tebe - čujem Jevremov glas i znam da je to povezano s člankom koji je neki dan objavio i u kojem se pita kako to da ne čuje glasa prosvjeda Izeta Sarajlića, Alije Kebe, Mehe Barakovića i drugih pjesnika iz Bosne i Hercegovine.
- Mislio sam gdje si, što radiš!
Sinoć sam ga slušao u Goranu, na njegovoj književnoj večeri. Upoznao sam ga s Hilmijom, Amirom. Mladi je književnik Domović vješto vodio večer. Publika s golemom pažnjom prati stih i ono oko njega: priču o zločinu, o književnicima koji su - postali zločinci. To je vjerojatno jedini rat u historiji koji su isplanirali akademici, a pripremili pjesnici; generali su bili sarno puki izvršioci - govorio je Jevrem i spominjao niz imena, prijatelja u nedavnoj prošlosti, od kojih sam i sâm mnoge poznavao i prisjećo se susreta s njima u Mostaru, Sarajevu ili Zagrebu.
Sada smo sami i Jevrem mi se obrač s dirljivom pažnjom prijatelja, mada on zaslužuje svaku brigu i skrb: gledam tog odvažnog čovjeka i njegovu dojmljivu glavu koja tako prisno pripovijeda, pa se i nehotice pitam -što lovci na glave traže na njoj, što im je to toliko užasno u njoj da su razaslali tjeralicu za njom po cijeloj Europi e da bi je se dočepali i usta joj zauvijek zatvorili!

Morali su upozoriti Muslimane!
Kaže: - Ja već nekoliko godina, tama negdje od 1985. godine, od kako je započeo moj sukob sa Miodragom Bulatovićem, književnikom, velikosrbinom, velikim velikosrbinom, čak i monstruoznim, koji je izjavljivao da će samo na tenkovima ući u Prištinu i gaziti albansku i muslimansku djecu, upozoravao Muslimane Crne Gore i Sandžaka i Bosne, u nekoliko svojih intervjua u Muslimanskom glasu, u Valteru, u Nedjelji, ja sam u svim tekstovima upozoravao što se sprema, jer sam bio veoma, veoma ubijeđen da sam dešifrovao, da sam pročitao monstruoznu strategiju velikosrpstva, da sam dešifrovao zapravo, počevši od Garašanina i njegove Načertanije, koja je sada uobličena u Memorandum, te da sam pročitao memorandumsku strategiju, koja ide u likvidaciju svih onih koji su neka, pa i biološka, prepreka za stvaranje Velike Srbije. Nije shvatljivo, i to nikada neću moći oprostiti prijateljima koji su morali upozoriti Muslimane, tim svojim prijateljima nikada neću oprostiti to da nisu razmišljali (o tako bliskoj mogućnosti) da se desi da u jednom vijeku, ne u vijeku, nego u jednom poluvijeku, zapravo u pedeset godina – Muslimani budu dva pula klani od istog noža, od istog neprijatelja, od iste ruke, od istog krvnika - znači od četnika. Evo konkretan primjer: tačno 1942. godine zloglasni pohod, zloglasnog četničkog vojvode Pavla Đurišića, koji je tog trenutka bio komandant polimskih, ne crnogorskih, nego polimskih četnika - i taj njegov zloglasni juriš, shvatate, pohod od Pljevalja, preko Metiljke, Foče, Čajniča, poklao je u tom nastupu, u tom pohodu, po istorijskim podacima doktora nauka Radoja Pajevića, tačno je utvrđeno, istorijski je tačno utvrđen broj žrtava, verifikovan... Pavle Đurišić, sa svojim četnicima, tom je prilikom 1942. godine poklao 8.000 Muslimana, žena, djece, staraca, među kojim je bilo 150-toro nejači ispod 12 godina strosti. Sada je Pavla Đurišića, u tom slavnom pohodu zamijenio profesor univerziteta, književnik, takozvani Bjedoliki, bjedoliki Voja Maksimović, koji, kako se ono kaže, „ne bi ni mrava zgazio“, možda mrava i ne bi, ali eto, Boga mi, kolje Muslimane, pod njegovom komandom, po drugi put u pedeset godina kolju se Muslimani Foče, Čajniča i okoline.[...]
Nedopustivo je, u istorijskom smislu, da se jedan narod u pedeset godina ne osvijesti, i da bude klat u pedeset godina od iste ruke, istog noža, istog krvnika. A i za to je neko bar moralno odgovoran.

Milošević je vrhunac srpskog zločina
Onda je Jevrem ušutio. Zapalio sam cigaretu. Rekoh:
- Crnogorci su poznati kao slobodoljubiv narod, ali se u nekim novinskim tekstovima ipak pojavljuju i optužbe "đuture" - optuži se cijeli narod. O tome često pišete, uvijek istaknete i dobre primjere...
Pjesnik iznovice živnu, pa započe kao da govori ne samo meni, tu, u tom apartnamu, nego meni utisućenom, da poruka stigne u budućnost ljudima koji sada rastu, bar u jednom primjerku ako se kojim čudom ili nesmotrenošću, svih 999 od tisuće pogube:
- Toliko sam toga napisao, a osobito je to, sa pisanjem, u novije vrijeme „uzelo maha“! Poistovjećivati narode sa zločincima iz tog naroda svakako je besmisleno. Recimo u srpskom slučaju, pogotovu u srbijanskom...ne može se govoriti o Miloševiću... On je zaista, kako se ono kaže, vrhunac, piramida noža, on je piramida srpskog zločinačkog noža. Ali, to ne znači da je taj narod uzidan u tu piramidu, shvaćate, srbijanski narad. Jesu šešeljevci, jesu arkanovci, jesu Boga mi dobar dio, ne mogu reći veći dio, jeste, dobar se dio poistovijetio sa svojim vrhovnim koljačem Slobodanom Miloševićem, čovjekom koji je jednostavno oduzeo čast srpskom narodu, ponizio srpskog vojnika i uništio njegovu zaista zaslužnu slavu, nekada stečenu, pogotovu u I. svjetskom ratu.
- Prema tome, ne mogu se sa srbijanskim narodom poistovijetiti svi Miloševićevi i četnitki zločini. Međutim, sa Srbima iz Bosne, pogotovu iz Bosanske krajine, pa i onamo iz Slavonije, Kninske krajine, stvari stoje drugačije. Oni su mnogo masovnije učestvovali i učestvuju u pokolju, nego što su Srbijanci. Vi nijeste nigdje pročitali da su recimo Srbi iz Banjaluke, što je meni jako žao, Srbi s Kozare, stali u odbranu svojih komšija Muslimana. I Hrvata, naravno.
Tamo su Hrvati digli ustanak, na Kozari. Hrvati su bili komandanti, Hrvati i Crnogorci. To danas svako zaboravlja. A u ono strašno doba, u obruču, kada je Nijemac stegao Kozaru, komandanti su bili Drago Madžar Šoša, Šoša čuveni Hrvat, i Ratko Vujović Čoče, španski borac, komesar. I oni su, iz tog zlovremena, izbavili srpski narad iz obruča. Danas srpski narad neće da se okrene, na žalost, ne smije valjda, ili neće, ili se poistovijetio sa svojim zločincima, što bi bila tragično. Neće da se okrene, da pruži ruku spasa, prijateljstva, utok, utotičte da pruži Hrvatima i Muslimanima. Slično je i u Foči gdje je ovih dana koljač sa univerzitetskom diplomom, komandant koljača sa titulom doktora nauka, sa statusom sveučilišnog profesora, uz to i književnik, Vojislav Maksimović, Fočak! Najrođeni mu je prađed rođen u Foči, i nikada, od 1914. godine nisu imali nikakvih problema, shvaćate, on je danas glavni komandant, on i neki Ostojić, bijeda, idiot koji nije za poređenje, ali da se pamti, ali je neshvatljivo da je Voja Maksimović komandant posrbljavanja Foče, komandant fočanskih koljača, Srba sa svih strana, čak mislim da ima i crnogorskih četnika, nešto malo učestvuju, i to iz pljevaljskog i mojkovačkog kraja, ne iz klasične Crne Gore. I vidite, i tu se srpski narod poistovijetio sa svojim zločincima, u tom okruženju Foča - Čajniče...
(...)

Vrhunski mag, vrhovni zločinac - Radovan Karadžić
A ko je vrhovni mag, vrhovni zločinac? Vrhovni rušitelj, koji je to onaj koji ih je naputio?
Ko im je dao znak to da čine, ko ih je organizovao da budu zločinci?
Opet, Radovan Karadžić, rođeni Crnogorac, po ocu, po majci, sin Vuka znanog Ogrebina, koji nimalo ne uživa lijep glas ni u svojim Karadžićima, selu kraj Nikšića. I eta, taj Radovan Karadžić, on nije imao para, sirotinja crnogorska, šavnička, da ode u Beograd da studira, pa se onim vozom doskubao, dovukao do Mostara u prtenim gaćicama, hoću da kažem prteno-vuneno, u nazubicama, u nekakvim skunđanim cipelama, u crijevljama vojničkim, poluvojničkim došao da studira u Sarajevo. I svakoj se kući sarajevskoj, svakoj se cesti sarajevskoj, svakoj se slastičarnici sarajevskoj, gdje je osjetio prvi put miris ruma u kolačima, divio, valio je Sarajevo, ja to znam, počeo je pisati i pjesme, uvlačio se pod kožu sarajevskim pjesnicima, prije svega Izetu Sarajliću, oblijetao oko Izeta, nosio mu tašnu, nosio mu svaki stih, svaku pjesmu, i Izet ko Izet, Trebinjac, brat mrtvog Eše Sarajlića, onoga Eše koji je umro za svoje ideale na Mamuli u Crnoj Gori. Kojeg su tamo strijeljali okupatori, ondašnji. Taj Izet, i takav, zaljubljenik u Sarajevo, u Vilsonovo šetalište, u sebe, u svoje prijatelje, on je Radovanu Karadžiću, misleći da je to mladi Crnogorac, pjesnik došao rumenih obraza kao da je čitavog života pio samo vareniku, odnosno mlijeko sa Krnava, i jeo kozji sir, shvaćate, crvenio se, uvijek kad bi govorio, i Izet Sarajlić, povjeruje u to crvenilo, u to nekakvo crnogorsko mitsko poštenje, i posveti mu pjesmu. U Izetovoj knjizi Koga će sutra voziti taksisti, i u još nekim knjigama, postoji, shvaćate, postoji portret Radovana Karadžića, postoji pjesma posvećena Radovanu Karadžiću, mladom pjesniku, prijatelju. Naravno, da Izet Sarajlić nije ni pomisliti mogao da posvećuje pjesmu najvećem zločincu druge polovine dvadesetog vijeka koji se ikada radio u Crnoj Gori. Da posvećuje pjesmu čovjeku rušitelju, vođi bandita i zločinaca, Arkanovom drugu i Brkanovom, onom Kukanjčevom drugu, Perišićevom, jugoarmade bivše, velikosrpske, rušilačke, vrhovnom zločincu koji nareduje: Rušite Sarajevo do temelja! Sprži! Oderi!
No, kako je sad Izetu? Šta on noćas, dok opjevava i drži Tamarina sina, svog unuka, i kleri se, kako razmišlja, zašto je baš Radovanu posvetio pjesmu? Ma interesantno, zgodne li nevolje... onima kojim je Izet posvetio pjesme postali su razbojnici. I Rajku Petrou je Nogu, i dječjem pjesniku, koji naravno nije zločinac kao Radovan Karadžić, ali podsčire na zločin.
On je svojim tekstovima pripremao ovaj rat i na ovakav odnos osobito prema Muslimanima. Kako je tragičan bio njegov odnos i njegova polemika s velikim, možda najvećim bosanskim pjesnikom svih vremena, Makom Dizdarom! Ja intimno vjerujem da je Mak ipak otišao na onaj svijet bar godinu-dvije prije nego što je morao zbog (bolesna) srca, zbog Rajka Noga i napada na njega, časnog Maka Dizdara, pjesnika Modre rijeke, pjesnika bogumilskih stećaka, pjesnika Bosne. Rajko ga je neshvatljivo napadao, ustašom ga nazivao, napisao ono monstruozno pismo protiv Maka Dizdara, pozvao se na svoje ujake, naravno heroje komuniste, a sada, eta, pljuje i po njima.
Pa kome je moj dragi Izet posvetio pjesme? Mnogima. Mnogima. Pa ne znam baš da li je napisao koju i za Voja Maksimovića, valjda nije... Taj, eno, danas komanduje koljačima oko Foče.

Nogomet – s ljudskom glavom
Čudno, eto, objavljeno je u crnogorskoj štampi, zapravo u Monitoru, jedinom crnogorskom listu, jer ostalo su četnički listovi u Crnoj Gori.
Danas čujem da su armija i srpski četnici naoružali čak i pisce, pjesnike u Crnoj Gori, Crnogorce koji se osjećaju Srbima, tobož. Eto žujem da Rajko Jovović, moj kum, vjenčni, ima top u kući, zamisli lbrahime! Pjesnik koji drži top da bi sutra gađao u mene, moju kuću u Piperima. Tačno od njegove kuće kada se pogleda uz brdo je moja kuća, taman je naciljao top da mi ruši Pipere, da ruši crnogorsko jezgro... Čujem da nekakav Miodrag Tripković, kojeg sam ja stvorio, nažalost, postao četnik, i to u onom najgorem smislu te riječi njezina značenja i bavljenja, ima mitraljez. Čujem da čitavo to četničko Udruženje književnika Crne Gore iz kojeg su izašli svi pošteni crnogorski pisci i Banjević i Perović, i Asanović i ja, i svi su izašli, Ulanović i mnogi pjesnici, pravi crnogorski pjesnici, i Zuvdija Hodžić, svi su izašli, ali je ipak dobilo grdno naoružanje pa čak i pred Udruženjem postoje dva topa. Na koga se oni to spremaju? Hoće li to Crnogorci na Crnogorce? Zar im nije dosta 1918. kada su 16.000 domova zapalili, kada su nam 12.000 muškaraca, žena i djece ubili, kada su na Njegušima naklali dijete od trinaest godina? Hoće li to ponovo da nam Srbi i srpska politika i tzv. načertanijevci, sada i četnici crnogorski zavode, da ponovo bratska krv potocima lije, bratska krv crnogorska, muslimanska, albanska.
Čujem da se spremaju instrukcije svojim ljudima u Baru, gdje se vežu uz nekog popa Fatovića ili tako nešto, fašista, koji se predstavlja da je srpski pop, navodno da treba da mu zapale crkvu i da to bace na barske Muslimane i Albance i da počne pokolj kako bi ušli u Sandžak. Ja sam upozorio i Muslimane i Albance da se sprema u Crnoj Gori a strašna je stvar ono što priča Crnogorac pobjegao iz Foče. Priča on, objavio je i Vjesnik jučer, o zločinima Srba u Foči kako su Srbi Voja Maksimovića i nekog Ostojića, ministra, biveg ministra u bosanskoj vladi, ubijali. Prič čovjek da su glavu otkinuli Muslimanu, a večerali kod njega, dočekao ga čovjek, a onda namignuo Ostojić nekom Crnogorcu tobožnjem, četniku, vojvodi četničkom iz Mojkovca, i ovaj izveo svog domaćina u kojeg je izio hljeb i so, zaklali su ga, pa predao u kući domaćinovu glavu, Ostojiću, predao glavu tog čovjeka. Onda Ostojić očistio onaj krvav vrat od žila koje su još damarale, pa bacia kroz prozor među svoje četnike da njome igraju fudbal.
To su objavili i u Slobodnoj Dalmaciji. Eto što su napravili! Eto što su uradili od svih nas! Hoće sada da pokolju, jedino se još Crna Gora drži, a ovdje mi je jutros bila Ešrefa sa dvoje djece, Ešrefa Pliska sa dvije zlatne jabuke. Dok je bježala, kroz Pljevlja su iz Srbije prolazili Bijeli orlovi sa kokardama i krilima. Sad ja i Ševko Omerbašić pokušavamo isposlovati žute kartone za njih da dobiju status izbjeglica, jer ga dobiti ne mogu: službeno ona ne dolazi iz ugroženih krajeva! Eto, vidiš: zaklali su nas!
Nadam se, pored toga, da su Crnogorci malobrojni u četnitkim formacijama velikosrpske današnje Crne Gore. Nisu dakle te snage značajne, ali ih zato naoružavaju da počnu rat u Crnoj Gori, a da to prihvate Šešeljevi i Arkanovi zlikovci Srbije. Nadam se da će Crna Gora uspjeti bar u Crnoj Gori da opere svoj crnogorski obraz i da ne dozvoli pokretanje kame i noža ka svojoj braći, ni Hrvatima ni Muslimanima ni Albancima.


Sin sramotne kuće napasnika Vuka Ogrebine
(Incest...?)
19. svibnja 1992.

I vidiš, Radovan Karadžić ruši Sarajevo koje ga je podmirilo, koje je od njega napravilo čovjeka, koje ga je odškolovalo, koje ga je u Ameriku poslalo o svom trošku, bosanskom trošku, da specijalizira psihijatriju. To sin Vuka Ogrebine nikada ne bi u Crnoj Gori dobiti mogao, jer se ipak za Vukova sina niko ne bi okrenuo, niko ne bi Vukova sina, pa da je čak i drugačiji, da je do te mjere oljuđen i ljudskošću obdaren, ne bi zbog Vuka i svega drugoga što je Vuko napravio, jer Crnogorci, a posebno Šavničani, znaju šta je Vuko pred sami rat napravio, šta je u ratu, šta je pravio inače poslije rata. Eto taj Radovan kojega je Sarajevo oljudilo, oplemenilo, dalo mu diplomu, data mu kuću na Palama ili tu negdje oko Ilidže, a oko te kuće što svak živ zna - pokrao je pare, u svakom slučaju on je na neki sumnjiv način došao do tog novca. Bio je godinu i po dana osuđen i bio je u zatvoru, shvaćate, to svako zna. On sada hote, proglasio se, nametnuo se tom ipak divnom srpskom narodu u Bosni, za vođu, violentni Crnogorac, neostvaren u Crnoj Gori... Zbog čega neostvaren? Jer nema korijen, shvaćate, jer je Crna Gora antička zemlja. Ti moraš imati korijen u Crnoj Gori. I on nije mogao, ne bi smio ni nečiju kokošku preklati, a ne nešto drugo, shvaćate, kokošku ne bi smio zaklati u Crnoj Gori, jer on ima strah u svojim genima, strah od političkog do moralnog. I ne bi smio ni mrklo pogledati dijete svog susjeda. Ja, naravno, govoreći o kvalitetima porodice, koja nažalost treba njegov odnos, ja prije svega govorim o njegovom ocu.
Radovan Karadžić je svoje mutne, mračne, dubinske porive, došavši da živi u Bosni, postavio nad srpskim narodom, prije svega, nad muslimanskim, nad hrvatskim, postao je "Zmaj od Bosne", čovječe! Komandant od Bosne! Radovan Karadžić.

Čudna pisma Radovana Karadžića
Pisao mi nekada Radovan čudna pisma, eno pisama, jednoga dana ću ja to objaviti ako me ne ubiju njegovi četnici, ako me ne stignu i ovdje i zakolju, ma i ako me zakolju, ostaju moji sinovi, ostaje Crna Gora, i Crnogorci. Ja sam to umnožio i pohranio na nekoliko mjesta. U njima se Radovan Karadžić kune, u tim pismima, da smo mi Crnogorci najrasniji narod na svijetu, da smo poseban narod, da fizički ne ličimo ni na koga, da je antropologija potvrdila, i to i američka i ruska, da imamo najdužu butnu kost na svijetu, shvatate, da su Srbi u odnosu na nas, u fizičkom smislu, u jako, jako potčinjenom položaju kao najsitniji narod na Balkanu.
Tako se rasistički crnogorskovao u pismima, da mi je bilo neprijatno, pa čak i kad se vraćao s mora, uvijek je svake godine ručao s Ljiljom, svojom suprugom, i dvoje djece, Sašom i kćerkom (zaboravio sam kako se zove), popodne je uvijek ostajao u mojoj kući, shvatate. Kaća je uvijek pripremala jelo za njega i Ljilju... Za nas su to bili tada stvarno naši divni prijatelji iz Sarajeva, iz Sutjeske broj 2. Ne mogu reći, uvijek su me divno dočekivali i on i Ljilja. Nisam ni slutio, nisam u tom čovjeku nikada vidio budućeg zločinca. Bogami, nešto kasnije, prije recimo desetak godina bio sam na večeri kod njega. Bio je i njegov šef, mislim da je bio Musliman, poznati psihijatar, ne znam, mislim da je bio doktor taj njegov šef, i tada je on počeo nešto pred njim da srbuje. Ja sam ga pogledao, pa sam rekao: „Radovane, nije to tako...“, a onaj je čovjek uživao... I tada sam primijetio da se Radovan nešto okreće i da više nije kao u pismima koja je meni pisao.
Onom je čovjeku bilo drago, uživao je što sam ja ipak Radovana te noći postavio na pravo mjesto. Rekao sam mu da on ne zna i da on nema pravo govoriti o nekim stvarima. A čovjek je uživao u tom našem malom prepucavanju. Doduše, Radovan se vrlo korektno povukao, odmah me poslušao i odrekao se nekih svojih stavova. Gdje je on sada?

Slugin sluga u Bosni
Što to znači? Milošević je sluga velikosrpstva srpskog, poludjelih načertanijevaca, sluga Dobrice Ćosića. Dobrica, koji je svojim romanima, onakvim kakvi jesu, pripremio nesrećnog srpskog čovjeka na takva klanja, na takvu vrstu šovinizma, mržuje, Dobrica ih je pripremio, ali i Matija Bečković i BranaCrnrević i Milovan Vitezović. Oni su pripremili ovaj rat, oni su pokrenuli srpski narod protiv Hrvata, protiv Muslimana, protiv Crnogoraca, pravih Crnogoraca Duklje i izbrali Slobodana Miloševića za predsjednika Srbije, doveli ga kao onoga koji će im vjerno služiti i stvoriti Srbiju po mjeri njihove poludjele svijesti, po mjeri njihove mitomanske megalomanije, po mjeri mitomanije velikosrpske, da će im on stvoriti takvu Srbiju, Srbiju do Neretve, shvatate, te je sluga našao svog slugu u Bosni.
A sluga je opet morao biti iz istog istorijskog ambijenta i bića, odroda, crnogorskog. Nije slučjno što je Milošević postavio i izabrao - doveo! – za vođu srpskog naroda Crnogorca po ocu i majci, po rođenju, po svemu!
Naravno, Crnogorca bez savijesti, bez moralnih skrupula crnogorskih, bez čojstva crnogorskog, bez moralne vertikale crnogorske koja je uvijek crnogorsko biće obuzdavala, dovela ga do sintagme čojstva i junaštva.
Čojstva - da brani drugog od sebe, u ovom slučju Muslimane, Hrvate, da brani od sebe, od poriva u sebi, zlih poriva u sebi, tamnih poriva, istorijskih naslaga, mračnih, koji su u svima nama na Balkanu. Možemo li postaviti pitanje, jesu li naši prostori balkanski ukleti ili se radi o patologiji zlostva, što nije isključeno, pogotovo tog vizantijskog bivšeg prostora, oni koji su mnogo od vizantinaca uzeli i u freskama i u manastirima, i u poeziji i u svemu duševnom i intimnom.
A junaštvo je braniti sebe od poriva onih drugih... e - takva osjećanja nema ni Milošević, ni Radovan Karadžić, ni Voja Maksimović koji je također porijeklom Crnogorac, ni Matija Bečković, ni sva ona ogromna crnogorska bulumenta koja se nametnula srpskom biću, srbijanskom biću u Srbiji, i srpskom biću u Bosni, zavladala njima i odvela ga u katastrofu, u provaliju. Dovela ga dotle da ga sarno Evropa i svijet mogu još ukrotiti i mogu postaviti granice, izgleda, a to je jako dobro, da će dati konačno do intervencije, do vojne intervencije Nato pakta, jer nema druge: Bosnu moramo spasiti! Muslimanski svijet je ustao, inače će nastati a već je i nastala klanica, već je toliko Muslimana poklano da se ne može porediti sa II. svjetskim ratom, čak ni sa onim "detaljima", krvavim pohodima zloglasnog Pavla Đurišića prekrivenog poklanom muslimansom krvlju.
Pavle Đurišič i njegovi četnici, i uopšte srpski četnici, do te su mjere okrvavili ruke muslimanskom krvlju da će i njihovi praprapotomci i unuci osjećti njihovu krv, krv predaka na svojim rukama.

U knjizi:
Ibrahim Kajan: Muslimanski danak u krvi, Svjedočanstva zločina nad Muslimanima, Preporod, Zagreb, 1992., str. 95-106

1 komentar:

  1. Nihova zlodjela koja pocinise nad Muslimanskim narodom ispastace njihove generacije i nikada tu krv nemogu sprati sa ruku .Oni su krvoloci i takvi se radjaju sa zlom dusom, prodane duse kojima su Muslimani davali prednost u svemu .Isli su na stetu svoga naroda,a da bi se dokazali dobri prijatelji .Kako smo glupo vjerovali i koliko nespremni smo cekali da prave pokolj krvnici ciji smrad se osjecao samim upadom u Zvornik i okolna sela .Kazanbasca je vise puta bagerima prekopavana .Sve sto je Muslimansko se rusilo,dzamije danima su minirali divljali .Nije njima trebao Hag, krvoloci su trebali da budu predati majkama ciju djecu poklase .Citajuci ova stiva,a u ove ure pocinjem da se vracam u dane sraha i bola .Samo monstrumi kao sto su oni mogu osmisliti unistenje jednog naroda.Ma koliko bola, unistenja citavih porodica, patnji,opstalo se ipak. Postojimo sa dubokim ozilcima, ali sa ponosom i ciste duse stojimo .Sve je to tesko, ali mi postojimo i nase ruke su ciste kao i dusa Hvala Dr. Ibrahimu Kajanu za sva djela koja cini, ulaze svoj trud da bi nesto vise naucili.!

    OdgovoriIzbriši