23. lip 2011.

USTAVNA SMRT BOŠNJAKA


Uvodnik broja

Piše: Ibrahim Kajan

Rijeke nikada nisu tekle od ušća prema izvoru, niti se rast i zrenje čovjeka kretalo od časne starosti prema djetetu - "čovjeku koji puže". A kada se to ipak stane dešavati, govorimo o najavama velikih bolesti, potresa pa čak i o smaku svijeta! Razvoj u društvu nema prirodno-zemljopisna niti biološka oblježja, ali, svejedno, imaju neke bitne trenutke frapantne sličnosti! Obrnutosti od "prirodnog toka" i "skraćivanja" ili "preusmjeravanja" u svim će slučajevima dovesti do katastrofalnih životnih potresa, neprirodnih kretanja, najposlije do nestanka!
Pri samom kraju godine 1997. poslali smo dva otvorena pisma - jedno Predsjedniku Republike Hrvatske, a drugo javnosti Republike Hrvatske. U prvom smo napisali: U uvodnom raspoloženju dolazećih blagdana, Božića i Nove godine, kada se duše posebice kršćanskih vjernika pripremaju bližnjima podariti radost od Stvoritelja usađenu, kada se čak i srca koja ne znaju za ljudskost otvaraju prema svijetu - pišem Vam uznemiren vijestima koje sve češće i sve upornije pristižu o "izgonu i doportacijama" muslimanskih radnika rudarske Labinštine, ali i iz drugih krajeva posebice Primorsko-goranske i Istarske županije.
 Vrlo cijenjeni gospodine Predsjedniče, iz istih smo izvora obaviješteni da se radi o ljudima koji su deset, petnaest, dvadeset ili više godina živjeli u tim mjestima, da se radi pretežno o rudarima koje je, nakon toliko godina, snašla dvostruka nesreća: da ostaju bez posla (zatvaranjem rudnika) i bez mogućnosti dobivanja hrvatske dokumentacije. Podvukli smo da je riječ o ljudima koji su Hrvatskoj dali najviše što su imali, zdravlje i život. Da su brojni ... sudionici Domovinskog rata. Zatim da su mnogi od njih formirali obitelji u svojim novim zavičajima, koja su, dakako i njihovim znojem desetljećima podizana, što izaziva najbolnija previranja "domovinske neravnopravnosti" između roditelja i djece, nerijetko muža i supruge! Naime, ponekad supruga dobije domovnicu, a suprugu se odbije, ili se prijeti deportacijom roditeljima a djeca, po rođenju, ostvaruju prirodno pravo državljanstva...“
Prije nego je to pismo i stiglo do uvazenog Predsjednika, pročitao ga je MUP i ostodobno, s objavljivanjem pisma (u državotvornim medijima - prepričanom varijantom), odgovorio na njega - blagim ali odlučnim demantom.

Drugo pismo nisam imao komu poslati, nego sam ga predočio cijeloj hrvatskoj javnosti; da ostane pohranjeni dokument o jednom vremenu u kojem se oduzimalo već stečeno i potvrđeno! "Izgon" Bošnjaka (i Slovenaca) iz Ustava RH kao "neautohtonih" nacionalnih manjina - razlog je koji nema baš nikakva utemeljenja ni u jednom hrvatskom dokumentu od nastanka mlade demokratske države, čijoj su se ideji Bošnjaci radovali, pridodavali svoj nimalo zanemarujući prilog nastajanju glasom prebiscitarnog stava, obrani krvlju i životima, te širokoj afirmaciji u svjetskim relacijama od diplomatskog do kulturnog i znanstvenog prostora. A ipak, Bošnjaci u Hrvatskoj lahko će zaobici "problem" ustavne smrti... jer postoji nešto krupnije od Ustava.
E, da! najveći je problem međutim... u diktatu našeg najdubljeg jezgra, pojavi našeg središnjeg glasa koji nam je prijećio da pristanemo na vlastito zatiranje i vlastiti samozaborav: nikad nećemo prestati biti to što jesmo! Bošnjaci! Mi smo živi. I kad nam duša krene svom Gospodaru, mi ćemo govoriti: Mi smo dio Vječno Živog.

BEHAR (Zagreb), 1997., br. 31, str. 3

Nema komentara:

Objavi komentar