11. lip 2011.

SUDBINA BOŠNJAKA - SUDBINA MUSLlMANA


Ibrahim Kajan
Govor na sjednci Osnivačke Skupštine Kulturnog društva Muslamana Hrvatske PREPOROD, Hotel Inter-Continental, Zagreb, 2. V. 1991.


Behar, vrijednost koju danas uređuje treća generacija urednika i suradnika
Dr. Muhamed Ždralović: Posveta prvom uredniku Ibrahimu Kajanu
Netko s putovanja donese suvenire, a ja sam donio misao iz daleke pučke riznice: Čovjek koji hoda više zna od onog koji sjedi. Na tom udaljenom mjestu zapisao sam priču koja govori o nastanku i porijeklu stvari, a među njima i one bez koje bi sve bilo uzaludno, a to je ona koja piše, kalema.
Kada je Svevišnji stvorio kalem, rekao mu je: Piši! A kalem je odgovorio: Što ću pisati, o Rabbi? Opiši sudbinu ljudi! - naredio je Gospodar svjetova. Tada se iz crnila, što se s kalema prelijevalo na papir, počela razdvajati istina od neistine, povijest od metapovijesti, živo od neživoga.
Prijevodom mitskih signala u povijesnu zbiljnost i njihovo dovođenje u blizinu teme kulture bosanskih Muslimana, kalemov će trag ostaviti jedan od najuzbudljivijih opisa "sudbine ljudi" i ljudi povezanih u jednu sudbinu.
Tada će pred naše začudene oči izroniti čudesne strukture duhovne i materijalne kulture koje naliče svemu iz čega su nastale - a opet su svoje i samosvojne sklopljene u jezgro nacionalnog bića, cjelovita i prepoznatljiva.
Kalem, koji ne dopušta činjenicama da budu zaboravljene, može zapisati da se Muslimani danas osjećaju kao ljudi upravo stigli s dalekog putovanja - ali onoga koji se ne mjeri kilometrima - nego stoljećima. U tome i jeste zagonetka za one koji ne vide odgonetku: Bosanski su Muslimani drevni narod koji se nije pomicao sa svoje djedovine - on je samo putovao kroz povijest, gradeći i mijenjajući se kroz huk vremena, lomeći koljena i noseći bajrake - da bi najposlije stigao do cilja a u neporecivoj proceduri oblikovanja vlastitog lica, koje se nije dalo zapriječiti, baš kao što se ni travi ne može zabraniti da bude zelena, niti proljeću da bukne beharom.
Napisane su knjige, djela su vidljiva i opipljiva, a samo nevjerni ne vjeruju. Tu nema pomoći, ali nema ni potrebe nagovaranja. Sadržaj će biti uvijek neporeciv - usprkos imenu koji ga pokriva. "Kad biste ružu zvali i bilo kojim drugim imenom, ona će svejedno isto mirisati", misao je koju slijedimo za Shakespeareom.

Proglasili su nas barbarima - da bi nas barbarski uništili

Ništa nije potrebnije u ovom trenutku od brisanja prašine s naših knjiga muslimanskih. Valja otkriti one dimenzije što nas spajaju s budućnosti i sa cijelim svijetom, jer ništa nije gušće utkano u bosanskomuslimansko nasljeđe koliko baš ta, transkulturalna, sveprožimajuća duhovnost o povezanosti ljudske zajednice. Treba - ako ništa drugo – demaskirati vremena, ogoljujući činjenice što su, historijskim obratima, bosanskomuslimansku kulturu proglašavala barbarskim - da bi je barbarski uništila! A oni koji ne postoje po kulturi, dobro smo naučili, ne postoje ni po čemu drugom.
Rijetke su kulturne povijesti što obiluju zgodama pamčenim po inicijativama koje bi, bar za kratko, poput žarulje, osvijetlile lice svog naroda.
Ako je ova jedan od takvih trenutaka, onda se s lahkoćom prihvaća čak i sudbina koja nam je, usprkos nedaćama i nezadovoljstvima, ipak uzvratila, da i mi, odbjegli iz raznih razloga iz domaje, iz koje su bježući ne samo pojedinci nego i čitave grupe najblistavijih umova muslimanskog naroda - u gradu koji ne poznaje uskogrudnost tijesnih sokaka, utemeljimo Kulturno društvo Muslimana Preporod.

Zagrebački Muslimani

Pa baš zbog toga, dopustite mi da kažem nešto više o zagrebačkim Muslimanima, uz rizik ponavljanja - naznačujući njihova imena, kulturne tragove koji su već pažljivo zabilježili ljudi od duha, pozivajući u svijest njihova djela nerijetko mjerljiva u svjetskim srazmjerima, o kojima u svakom programu Preporoda jednostavno - mora bili mjesta!
Tko je, u rijetkim pokušajima, ulazio u temu kojom se pokšavalo progovoriti o zagrebačkim Muslimanima, razgovor se otvarao dozivanjem mirogojskog groba krojača Osmana Banjalučanina iz 1883. godine, za pouzdana i nelicemjerna svjedoka koji neporecivo bilježi porečak muslimanske inačice utkane u gusti životni i kulturni pleter slavnoga grada. Tvrdi se, nerijetko, da su se tada nastanili prvi muslimanski doseljenici u hrvatski državni prostor. A to, međutim, nije točno. Nije, dokraja, točno.
Mi, nažalost, nismo naučili brojne povijesne lekcije što su, nagovarane diktatom netom dovršena vremena, poispadale u nigdinu, a na putu između dogodovština odigranih u punini povijesne vremenitosti i udžbenika iz kojih smo učili. Tako sma zaboravili da je u skrivenim naborima hrvatske (ali, ne i samo njezine) historiografije, ipak zapisano da su na širokim prostranstvima Slavonije i Like autohtoni muslimani 16. i 17. stoljeća bili, vjerovali ili ne, u stanovništvu - velika većina! Odlaskom Turaka 1680. godine, za granicom koja se skupljala prema Bosni, odlazili su i oni, koji su kao u povijesnoj fantastici "za večeru sjeli kao Ivo i Marko, a od doručka ustajali kao Ibrahim i Abdullah!" Ništa čudesnije od istine, rečeno je - a u primjeru prepiske uoči ratnog sukoba hrvatske i turske vojne, dotjerana je do krajnosti: tako je onomad turski vezir Sokolović, Bošnjak porijeklom, pisao slavnom junaku Zrinskom, dakle Hrvatu, na bosanskom jeziku koji nam je, ipak, bio zajednički, a on mu odgovarao - na madžarskom!
Mogli bismo se našaliti pa reći: Mirogojska je stela označila samo povratak "izgubljene, ali i izmijenjene braće" iz nekog bliskog staništa u "paralelnu vremenu". Ona, istodobno, obilježava graničnu povijesnu promjenu (očitovanu austrougarskom zapremom) i kulturno-duhovnu mijenu i metamorfozu (promjenom dobrog dijela kulturne paradigme: preuzimanjem latinična pisma, književnog i prosvjetnog sudjelovanja u obzorju europskih iskustava). Mirogojska je stela, napokon, u prostoru pomaknuti granični znak koji je u sklopu Monarhije gubio svoju prvotnu prirodu dijeljenja država, a poprimao obilježja "granične šare na mramoru" preko koje se slobodno moglo prelaziti iz jednog mjesta u drugo mjesto.

Zagreb je oblikovao građu našeg jezgra

Od tog re trenutka grad Zagreb odigrati, to je barem danas jasno, prvorazrednu ulogu u uvođenju muslimanskog etničkog bića u zbiljni kontekst modernih gibanja južnoslavenske i europske povijesti. Nakon dugih, tmurnih, ali i blistavih stoljeća, u nenapisanoj bosanskomuslimanskoj kulturnoj povijesti, muslimanski se intelektualci ne vraćaju u zavičj s istanbulskog ili kairskog, nego sa zagrebačkog ili bečkog sveučilšta. Objavljujući svijetu svojih susjeda, ali i samima sebi, transkulturalnu dimenziju zapretana i iznenada oslobođena bića koje je Bašagićevim autodiktatom zapisalo poetsku činjenicu o "duši koja je kadra spojiti Istok i Zapad".
Najnovija pregledna izdanja upućuju nas u to doba, austro-ugarsko, nazvano u bosanskomuslimanskoj književnosti "drugim muslimanskim preporodom".
Nakon gotovo pola milenija, Muslimani se "oslobađaju" austrijskim zakonima arapskog pisma kojim su ispisali prebogate knjižnice, tragove kojih otkrivamo i rekonstruiramo i dan-danas. Onepismenjeni doslovno preko noći, uče latinicu i gle čuda! objavljuju svoje prve, vremenu i prilikama sukladne književne tekstove. Neće Muslimani nikada zaboraviti: neće zaboraviti da je sjaj prvjenaca prolazio kroz samo srce Matice hrvatske, Društva Sv. Jeronima ili sličnih kulturnih i staleških udruga. Iz tog je doba, iskopan iz prašine, niz knjiga koje su više obećavale a manje ostvarivale svoje književne svjetove, koje ljubomorno čuvamo u svojim knjižnicama. Odmaknuti od njih samo stotinjak godina, vidimo da su ta, nerijetko naivno istiskana djela, samo začetak burnog razvoja uzbudljive i samosvojne književnosti - bosanskomuslimanske. U kontekstu povijesnog pojavljivanja i točno imenovane adrese mjesta tiskanja tih knjiga - Muslimanima zaista nije potrebno nikakvo naknadno "popravljanje povijesti", preskakanje preko znanih činjenica što su, unutar jedne povijesne procedure u razvoju nacionalnog bića, bile točke susreta i razdvajanja na putovanju koje je ostvarilo svoj cilj, dovršilo svoju najveću avanturu koja se mogla desiti čovjeku i narodu: da susretne sam sebe.
U ovom je gradu Musa Ćazim Ćatić pronašao oblike u koje je smjestio svoju pjesničku dušu, prošavši gestom zanesena boema kroz zagrebačke kavane, ali i upivši zauvijek duh jedne kulture koju je taka uspješno stopio sa svojom mističnom islamskom inačicom tesawufa - vrativši se u Bosnu s rukopisima, koji su nam, eta, bili uskraćivani od njihove prvotnje objave uz prvi svjetski rat...
U Zagrebu su napisali svoje djelo Ahmet Muradbegović i dobrim dijelom Hasan Kikić. Na zagrebačkim grobljima pokopani su rahmetli Salih Alić, malo prije njega Enver Čolaković, a koju godinu kasnije i Rasim Filipović. Zagreb je kulturni i duhovni okvir najslavnijeg muslimanskog imena hrvatskog književnog i kulturnog kruga Fadila Hadžića, koji pripada onoj rijetkoj skupini ljudi što bi im trebalo gotovo na svakom kutu Zagreba, zbog kulturnog doprinosa gradu, podići po jednog bronzanog dvojnika. Tu je i Nusret Idrizović sa svojim svijetom bogumila, te cijeli niz književnih i kulturnih radnika od kojih će nezaboravni ostati Nerkez Smailagić, s nizom kapitalnih naslova (koje će najčešće tiskati o vlastitom grošu), kao i oni koji su skromnijim snagama od njega, ali ipak vrijednim i nezamjenjivim trudom zadužili književni život u cjelini: Nasko Frndić, Mustafa Zirić, Mehmed Mašić, Husnija Čengić. Među najmlađima, oformljena i prepoznatljiva glasa, podvucimo pojave Enesa Kiševića i Seada Begovića, pjesnika, te Amira Bukvića, dramskog autora i glumca. Bilo bi neoprostivo nepridodati im imena najmanje dvojice autora: Enesa Čengića, s djelima memoarske proze, i Ismeta Icu Voljevicu, koji, mada nije književnik, pripada onima koji su svojom misaonošću, u ovom slučaju karikaturom, obogatili raskošni duh našega grada. Bilo bi dobra pridodati i brojne druge - što će svakako biti posao znanstvenika koji će u Preporodovim radionicama opisati i procijeniti njihov udio u kulturnoj i književnoj povijesti podjednako ovoga grada i svoga naroda.
Likovna zagrebačka škola odnjegovala je krilate poteze kista jednom Omeru Mujadžiću, Zagrepčninu koji usprkos dubokoj starosti, odnekud vadi pričuvna proljeća, pa niz koji bi vodio od njega do profinjenih umjetnika kakvi su, recimo, Vejzović, Đuzel ili Čavrak - zaista bi bio nezamisliv i u kulturama većim od naših, malih, uokvirenih granicama državica koje se smjenjuju na putovanju svakih stotinjak kilometara!
Glumci "čudnih" imena, među kojima su antologijski Izet Hajdarhodžić i Semka Sokolović-Bertok, neusporedivi Mustafa Nadarević, rano umrli i nezamjenjivi Fahro Konjhodžić, a onda opel mladi - Gračić i Prohić – zar nije niz koji ostavlja duboke tragove u dušama svojih gledatelja?
Od oko dvije tisuće znanstvenih radnika kojima "raspolaže" hrvatska pamet, uvjerava me prijatelj, gotovo je 10 posta - Muslimana. Ako je to i blizu točnosti, onda valja reci da ništa nije udaljenije od istine emitirane iz onih nerijetko zaista duhovitih viceva o nepametnom Muji.

Nesporno je jedno: Muslimani uče i daju

U primjeru zagrebačkih Muslimana, nesporno je samo jedno: riječ je o ljudima koji su spremni za učenje i davanje. Pogledajte te rezultate njihovih znanstvenih istraživanja što kruže bijelim svijetom, nerijetko ubirući pljesak i lovor, potpisane imenima: prof. dr. Midžić, prof. dr. Hadžić, prof. dr. Mufić, prof. dr. Kulenović, prof. dr. Kurjak, prof. dr. Haznadar, prof. dr. Pašalić, prof. dr. Pezerović, pa dokora i sveučilišnih profesora Džanića, Čamdžića, Mašovića, Cerića, Tankovića, Ždralovića...
Među imenima nabrojanim, mada tekst ne polaže na iscrpnost i pot- punost, nego teli bili ilustracijom - nerijetko su imena visoko cijenjena u spomenutom "bijelom svijetu". Ne brinite, neka od njih nećete nipošto naći ni u jednom leksikografskom priručniku, pa ni u najnovijim enciklopedijama gdje im je pravo mjesto. Sve to upućuje na "bijele mrlje" koje valja ispraviti, a u programskim odrednicama Preporoda nalaze svoje imperative.
I, najposlije, reći ću još jedno ime drago svim sljedbenicima nadahnutim Mudrom Knjigom, onoga koji neusporedivom širinom duše teži samo jednom -da bdije nad duhovnim interesima svih ovdašnjih muslimana, pripomažući im da se očuvaju i pronesu kroz vrijeme: Ševko ef. Omerbašić, muftija hrvatski i slovenski.

U Zagrebu smo sačuvali i ojačali svoj duh

Najposlije, što reci umjesto zaključka, osim da nam je kroz ovih sto i kusur godina, Zagreb postao kućom, a Hrvatska dragom domovinom. Da smo se trudili da od onog što smo najbolje znali i umjeli, utkamo i u njegovu povijest. U njemu smo, u duhu dubokog poštovanja prema razlikama - sačuvali svoje duše. Sačuvali, pa aka se malo bolje pogleda - i ojačali, baš uz pomoć koju nam je davao već samim tim što nije ništa zabranjivao.
Otuda nas, vjerojatno, česta zbunjeno pitaju o domovini i o biću nacionalnom - čak i oni koji su nam najbliži. Većina zagrebačkih Muslimana dobra zna da ovdje nije na proputovanju, nego na odredištu koje se izabire gotovo kao jedina domovina , jer je to domovina naše djece. Većina zagrebačkih Muslimana, čak i onih nedovoljno pismom obdarenih, mogla bi izdiktirati udžbenike o razvoju svog etničkog i nacionalnog bića, bosanskomuslimanskoga. Samo slijep čovjek ne vidi trud koji isijava iz njihovih djela koja, ispunjavajući gotovo kozmički amanet, pridodajemo svijetu. Jer onaj koji to ne uradi, zaista je na gubitku. A na gubitku je onaj, kako kaže čuveni ajet, koji ne istrajava na istini i ne čini dobra djela. Svome narodu, ma gdje se on nalazio, i svojoj domovini - ma kakva bila!
U ovom trenutku koji je povijest izabrala baš u ovom vremenu, s budućim, gustim redovima preporodovaca, ponovit ću Božju zapovijest mitskom kalemu: PIŠI! Opši sudbinu svoga naroda!

TELAL, br. 1/1991., bilten KDM Preporod
ZAVOĐENJE MUSLIMANA (Budi svoj!), Naklada: Smaila Kajan, Zagreb, 1992., str. 30-35
BEHAR (Zagreb), god. XI, 2002., br. 59, str. 4-5

Nema komentara:

Objavi komentar