12. lip 2011.

PREDSJEDNIK NAS NIJE VOLIO


Jedino sam se ja 1968. javno usprotivio odluci CK KPJ O Muslimanima kao samostalnome narodu. Od hrvatske se inteligencije očekivalo da to pozdravi, ali ja sam izjavio da to ona ne treba pozdraviti jer su interne prognoze govorile da bi se 80 do 85 posta dotad neopredijeljenih Muslimana izjasnilo za Hrvate, a samo 15 do 20 posta njih za Srbe. Prema tome, jasno je da bi granice Hrvatske, kakve su bile, ojačale da nije donesena ta, za Hrvatsku strateški nepovoljna, odluka. (...) Invervju s dr. F. Tuđmanom u Globusu, 20.11.1996.)

 Birali su ga svi građani, ali on nije valio sve građane. Nije valio zapravo cijele narode, čak ni one koji mu nisu nikada ništa učinili - osim dobrih djela! A kad su mu se oduprli, jer ko dobrovoljno ostaje s glavom na panju satrapu, kinjio je njihove manjine, bjesnio i prijetio im, pa kad ni to nije dalo baš nikakvih rezultata - izbrisao ih je iz Ustava. Da, taka je vladao taj usudbeni čovjek hrvatske suvremene zbiljnosti. Dr. Franjo Tuđmanje dočekan s otvorenim nadama koje su gotovo čvrsto jamčile demokratsko lice hrvatske budućnosti, a pokopanje  - brzim zaboravom.


 Sada se sabiru i oduzimaju nacionalna i državna dosegnuća i potonuća. Crta zaduženja i razduženja pokazuje da, u sjenci velikog ostvarenja - podizanja neovisne države - po njoj pliva i stid naroda, čije je ime Predsjednik nosio poput svog stiša i metka u ostvarivanju "nacionalnih interesa". U tom smislu, i u tom kontekstu, kao nacionalna manjina Bošnjaka u Hrvatskoj, možemo reći, sjećajući ga se: Taj nas Predsjednik, ni kao građane države na čijem je čelu bio, nije valio.
 
Ali ni mi nismo više (bili) nemušti promatrači. I mi sma govorili, ne samo svijetu koji obično zbog prevelikih ušiju slabo čuje, nego njegovim uperenim pipcima: Propast će vaše ideje, a mi ćemo bili ljudi budućnosti.
Malo je bilo intelektualaca, koji su Predsjedniku držali skute i lizali njegove sahane, da se starinski izrazim. Ali ih je bilo: dodavali su drva vatri ebulehebovskoj!
Šejtan mi dolazi svakog mjeseca prosinca i podsjeti me na njih i na njihov simpozij koji je sirenskim zovom trubio dvije rijeci "našim muslimanima": Povratak iskonu! Povratak iskonu!
Zato je došao pravi znak. Onaj koji je nadahnjivao mračne duše - otišao je u hladnom mjesecu prosincu.

 BEHAR (Zagreb), god. VIII, 1999., br. 45, str. 3

Nema komentara:

Objavi komentar