21. lip 2011.

DNEVNIK: SVILA I KRV – NEW YORK, MOSTAR '93.



Naslovnica priloga Behar Journal, detalj


„Behar“ u New Yorku
22. V.1993.

Telefonom razgovaram s H. Š u Zagrebu. Pitam što ima u Društvu. „Za sutaradan smo sve pripremili - osnivamo Nacionalnu zajednicu Muslimana Hrvatske“ - kaže. „I mi ovdje večeras osnivamo „Behar“! - govorim šaljući tako prvu vijest o novom kulturno-sportskom sjecištu Muslimana iz raznih krajeva bivše Jugoslavije.
„Behar“ u New Yorku - svakako je pojava od značaja koju treba objaviti a ne samo zapisati u dnevniku koji se možda nikada neće ni pomoliti u javnosti, bar ne u obliku kako ga bilježim.
Moji domaćini, pretežno plavsko-gusinjski Bošnjaci-Muslimani, koje ću zasigumo pamtiti do kraja života, opkoljavali su me takvom toplinom neviđena prijateljstva, da bi čuvjek od sreće, skriven da ga niko ne vidi - mogao i zaplakati!
Moji domaćini, a to nisu bili samo braća Mrkulići (onaj s imenom koje se može šaputati - Bajko; i onaj koji je u stanju svojom pojavom otvoriti najnepovjerljivije srce - Mustafa, Mrki!), nego i Šada Erol, dragi Halil Čantić, bliski rođaci Radončići, braća Bručaj (albansko-bonjačkog porijekla!), pa Kučević koji je rasipao svoju pažnju po mojoj malenkosti... U sljedećim nadnevcima spomenut ću sve one kojih se sjetam. Za sada samo ovo: oni su ti koji su poželjeli da utemelje prvo Kultumo-sportsko društvo BEHAR (inspirirano imenom našeg časopisa čiji su prvi pretplatnici od prvog broja - da se ne zaboravi istina: trudom g. Salke Kriještorca!).
Pomogao sam malo, a oni su obavili ogromni dio posla. U prekrasnoj dvorani astorijskog hotela priredili su Osnivačku skupštinu.
Došli su naši ljudi izbjegli pred različitim policijama, pred siromaštvom, pred nevoljama svih režima bivše Jugoslavije. Obukli su najbolje što su imali. Ove sam se večeri nagledao ljepote!
Djevojaka i mladića poput sna! Raskošnig gospođa pa i dobrodržećih nena u večernjim haljinama smjelih krojeva, ali i u svili sandžačkih nošnji svoje mladosti!
Mnoge sam upoznao i ponia u sjećnju njihove likove: Almiru, Muharema, Suada. Među njima i jednog od Trepčinih direktora. Ili nevjerojatnog g. Mešalića, najaktivnijeg Bosanca na skupljanju pomoći zemlji koja ga je rodila! Njegovim ću zalaganjem uskoro odletjeti u Chicago. Gotove da ne vjeruju da prisustvuju stvaranju prvog društva koje će biti samo njihovo, kojim će oni upravljati i kojim će se moći - siguran sam u to! - ponositi.

Mostarci,  ubijeni i bačeni na smetljište
9. VI. 1993.

Sinoć sam se vratio iz N. Y. Probudio sam se...  i vidim da je gotovo deset sati uvečer. Moram "odviti" vrijeme koje se ukovrđalo povratkom iz Amerike. U kući sam zatekao Samira, sina najmlađeg brata moje rahmetli majke. Ima devetnaest godina a ja sam ga vidio davno, dok je bio dječak, pa ga sad ne prepoznajem. Prvi je put u Zagrebu. Prvi put u Hrvatskoj. Čudno, sve do najnovijeg vremena 'pravi' su Mostarci zadržali nešto potpuno nemoderno: ne putovati,što manje putovati, biti stalno u Mostaru! Golema ljubav i nevjerojan patriotizam?
Samir je iznenađenje za mene. A njegov razlog dolaska iz Mostara – doslovno je šokantan! Priča: Izvukao sam glavu iz pakla. Mostar je srušen. Ahmetovog (to je moj najstariji dajdža) sina su ubili u kući. Ubili su ga pred roditeljima dok su im HVO-ovci pljačkili u kući. A on je, kad su tjerali četnike, bio u redovima HVO..., govori djačak, mladić i gotovo da ne vjerujem, mada sam već u New Yorku saznao o „zaštiti Muslimana“ na gradskom stadionu, i o vijestima da su na najneljudskiji način pobili desetine mostarskih intelektualaca. Potom ih bacili u kontejnere, u smetljište. Mladić potvrđuje.
Mladić mi potvrđuje najporaznije vijesti koje sam doznao u Americi o događajima u Mostaru. Taj grad pamti sve. Ali ne pamti da mu je u ukupnoj povijesti toliko ljudi pobijeno. Onih koji su ga uzdigli i koji su ga opjevali. Muslimana, Mostaraca, 'rođenih'.
- A ti, kamo si se uputio? - pitam nemimim glasom.
- U Švedsku, kaže. Prikupio sam papire.
Samir mi priča: u Mostaru se dobije propusnica za Hrvatsku, od HVO, s potpisom Mire Lasića (dan kasnije sam jednu takvu potvrdu vidio) i ona se preda na granici pri ulasku u Hrvatsku. Zatim se treba javiti na jedan od telefona koje objavljuje Hrvatski radio Mostar. Preko tog telefona se dolazi na mjesto gdje te čeka dokumentacija (Putni list, osobna iskaznica, putna karta).
- Mogu li vidjeti te papire, gotovo šapućem ispunjen sumnjom i strahom da mu nisu namjestili klopku. Oni koji su ih izbacivali iz rođenog grada, gdje su im rođeni roditelji, djedovi, pradjedovi, čukundjedovi i djedovi njihovih djedova! Ako su dokumenti lažni, smrt na putu može biti istinita.
Listam ih zaprepašten: Putni list za putovanje samo u jednom pravcu: Švedska. Putni list Ureda vlade Bosne i Hercegovine koji ne postoji puna tri mjeseca. Ispod originalna potpisa (u. z. Željko Knežević) vidi se tiskano ime: dr. Šemso Tanković (tada već ex direktor Ureda Vlade BiH). Telefoniram i Šemso se javlja. Ne zna ništa o tom papiru. "Ured je prestao raditi prije tri mjeseca, objavili smo u svim novinama, javili svim diplomatsko-konzularnim predstavništvima" - kaže Šemso. Uvjeravam ga da ipak držim takav papir u ruci, s antidatiranim nadnevkom 6. 3. 1993. Doći će sutra do mene, aka ne ode iz Zagreba, da vidi to čudo, kaže.

BEHAR JOURNAL, Zagreb, 1993., br. 2, str. 9

Nema komentara:

Objavi komentar