8. lip 2011.

POVRATAK ILI PAUČINA



Uvodnik u dvobroj 19/20, 1995.

Rat je majka svih zala, govorio je Heraklit, tamni filozof iz Efesa. U posljedicama njegovim, najtragičniji je nestanak ljudi. Tragična je oslobođena zemlja bez onih koji joj daju duh i smisao; nesretna je i gotovo nepotrebna država sa stanovništvom rasutim po svijetu.
Kaže se da je polovica bosanskohercegovačkog nevinog i nemoćnog naroda, bježeći spasilo glavu pred krvavom pomamom srpsko-crnogorske agresije: među njima je najviše Bošnjaka, najugroženijih, onih koji su otvorena srca prihvaćali prijateljstva susjeda na golu riječ.
Gdje su sada?
Rat jenjava, mirovni se dokumenti pripremaju ili potpisuju; ali polja i ceste pune su smrtonosnih mina, kuće su bez krovova i bez vrata, s rodnih ognjišta, ukoliko
nisu otuđena, još se visoko uzdiže dim paljevine. A u njihovim srcima, koja su znala samo za dobra, još je krcato užasna zorta, strave nevjerovanja i sumnje duboke koja se teško uklanja političkim govorima, jer su politički govori puni unaprijed iznevjerenih obećanja i gotovo precizno zapisana zaborava. Političari se obraćaju racionalnoj površini, praksisu, potrebi trenutka, brzoj dobiti, trgovačkom duhu u čovjeku, a tako rijetko ili nikako - jer o tome malo znaju -ukupnom čovjeku i njegovu srcu.
Hote li se vratiti prognani Bošnjaci iz bijelog svijeta? Zaista će se vratiti, kao što se mnogi već i vrataju, jeć postoji jedna duboka misao Mustafe Ejubovića, legendarnag Mostarca u narodu poznata pod imenom Šejh Jujo: Kad ne bi bilo ljubavi za domovinu, naši bi zavičaji ostali pusti.
U mnogim se gradovima žale da im je promijenjena socijalna, urbana struktura stanovništva - strukturama ruralnih naselja i sela. Izgubljena je gradska duša. Raseljeni su proizvodači nacionalnog duha - slikari, pjesnici, glumci. U njima su ostali rijetki liječnici, inženjeri, arhitekti. Oni dakle koje sma imenovali humanističkom i tehničkom inteligencijom. Intelektualci, prema kojima smo se maćehinski ponašali u svim prethodnim vremenima, s kojima se teško uspostavlja kontakt, koji su gotovo na "svoju ruku" ali bez kojih se nikako ne može (a to potonje izgleda da se vrlo teško shvaća u prostoru političke strukture napunjene zanimanjima praktične manipulacije) - posebno se očekuju u svojim zavicajima. Hote li se vratiti? Ko će se njima obratati? Šejh Jujo je govorio za rijetke koji su shvatili: Kada se umni ljudi ne bi vraćali u svoje zavičaje, zemlju bi prekrila prašina a paučina bi i samo sunce premrežila!
Mogu li shvatiti tu, preciznu a jednostavnu misao, političari koji su tako često, u proslošti, uzurpirali njihova prava na razliku u mišljenju, proglašavajuti
ih neprijateljima ili ih pretvarajući, za malo para, u sluge pokorne?!
Vratit će se Bošnjaci, čak i onda kad neki od njih ostanu na mjestima gdje se sada nalaze. To znači da valja učiniti sve kako ne bi zaboravili mjesto s kojeg su se otisnuli u svijet i u novi život. Oni koji to ne zaboravljaju, imat će uspjeha u svemu što započnu. Jer: zavičaj je božansko mjesto koje se ne može zamijeniti; mjesto boravka mijenja se međutim kao promjena adrese stanovanja.
Otuda znam: nema budućnosti našoj domovini bez onih koji su je pred ratnim strahotama "raznijeli" diljem svijeta. To je ujedno i rasječeno bosnjačko tijelo, koje će uvijek bolno cviljeti, ako se, uz zajednički napor, ne sastavi pa zacijeli. Sarno u zavičaju, u domovini, srce "misli" bez rasnih, bez vjerskih mora i ponižavajućih kompleksa koje im nerijetko nameće, nekada i nenamjerno, Zapadni ili Istočni domaćin.

BEHAR (Zagreb), br. 19-20, VII-X, 1995., str. 3

Nema komentara:

Objavi komentar