10. lip 2011.

U STOCU, ISUSOV PLAČ

PUTOPIS

KRAJ MOĆNIH

»Putuješ po svijetu
da bi vidio kako su završili
oni prije tebe.
Bili su od tebe moćniji
i više su spomenika
na zemlji ostavili.«

I što si vidio?

Pusto groblje bez kraja i početka.
Vidio si samo zemlju crnicu
kojom je Voljeni
dušu njihovu napunio.

Pred stolačkom, iznova uspravljenom Carskom džamijom, stajao je onaj koji se zove Medar, izgledao na cestu što iz Mostara dovodi putnike, a on je, taj Mensur, čekao samo jednoga, koji se  odaziva na ime Božijeg poslanika Ibrahima, (ne)skromnog pisca ovih redaka. 

Careva ili Sultan Selimova džamija u Stocu


Ali, postoji način koji bolje datira naš susret od  usitnjenih kalendara, bolje precizira količinu prohujala vremena, mjerena godovima u srcu okamenjenih djela neusporedivih ljudskih ruku, u spiljskom badanjskom crtežu, primjerice, onim svemirskim konjicem očuđene ljepote, pa bi zapis, svakako, valjalo započeti riječima: »A kad se navrši četrnaest tisuća godina ovoga staništa, na mjestu s kojeg je ilirski predak pozdravljao mlado Sunce, baš na tom mjestu krcatom nepročitanom i nerazvrstanom historijom, stajao je Mensur Medar; na potonjoj rimskoj Mjesečevoj poljani, pod tvrdim Vidoškim gradom; najposlije - čeka na mjestu gdje su 1519. godine, po naredbi sultana Selima, džamiju podigli oni koji su se Bogu u ruke predavali,  nasljednici krstjana bosanskih što su od smrti bježali. Carska džamija! Medar stoji na mjestu gdje nikako nije mogao stajati  kobnoga dana godine 1993. - kada se golemi vojni, smrtonosni, hvo križ sručio na cijeli grad! Da je stajao - sada me ne bi čekao, a njegov novi prijatelj ne bi ni znao da je taj dobri Medar uopće ikada i postojao.
Ali, ja ne dolazim sam: uz meleke koje nitko ne vidi osim moga srca, društvo mi je ponudio mladoliki pjesnik Nusret (Omerika): s pjesnicima je uvijek dobro putovati, čak i onda kada vam čitaju vlastite pjesme. Oni najbolje opisuju zagonetne pojave, za koje, kad ih prvi put vidite - ne znate što biste rekli. Kad spaze vrijesak, vele: Bože, ovaj miris je ključ koji vrata same duše otvara! Kad primjete bokvicu što niče iz zida, kažu: Imao sam nanu; kad bi’ djetetom posrtao, ranice mi je na koljenima bokvicom liječila. A onaj, Nusret, proniknuo je u tajne bilja, pa ih i sam odabire, slaže po odajama i suši, i sad, u zgodi ovoga dana, na jednom mjestu gdje nas dotaknuše od duvara odlijepljene puzajuće grančice bršljana, on pouzdano, glasom u kojem nema sumnje, reče: Bršljan je odličan za liječenje hemeroida, vrag ih odnio!
Prilazi Medar: lice je potpunu zamaskirao zagonetnim, dječačkim smiješkom; mora da je dobro spavao, mora da je i ibrik prije pijevaca sasuo na glavu ovoga 12. ramazanskog jutra.
Govori, ispričavajući se: Ne može ostati dugo s nama, nešto je iskrslo, neko je na bolji svijet preselio, čini mi se neka gospođa, neko iz obitelji Dizdara. Zato, kaže prijatelj, evo upravo pristiže Zlatko, a Zlatko (Hadžiomerović!) o Stocu zna sve!
A ja sam u Stocu bio, jednoć, u doba poetskog, momačkog doba, ali ga se, eto, nikako ne sjećam. Vozi me Medno Prezime pored bregavskih ćuprija i nestvarno govori da će mi pokazati Begovinu, bivši svijet za sebe, ali Begovine nema, sklad koji je činio ljepotu, kao i uvijek, prvi odustaje i preseljava se u zaumni svijet, u carstvo nesvjesnog iz kojega se javlja, zar nas Jung nije poučio, samo u iznenadnu snu - tada nas upozorava: OVO POSTOJI!

Bog je dao moć i neživom
da zločin posvjedoči

 
Sjaj dvora Ali-paše Rizvanbegovića barbarin iz bespuća u ruinu je pretvorio...

 Ispred nas izranjaju kišom oprane ognjenim bjesnilom spaljene zidine gospodarskih kuća nekoliko naraštaja obitelji Rizvanbegovića, poredanih u dvoredu između rijeke i strmine brda. Osim tuge, ovdje više nema ništa. Nema ni ljudi, nema ni vitkih konja, nema ni ptica u preletu, nema ni pasa lutalica, nema ni kukaca, nema baš ničega što prepoznajem kao živo i za čovjeka vezano - osim bijele vode rijeke Bregave, čiji se pritajeni huk čuje iz prisutne davnine, koja više nije ogledalo izvana i iznutra zadivljujućim bogatstvima urešenog ljudskog staništa. Prignuh se obali i prihvatih nagorjelu letvicu iz bivšeg ružama zaklonjenog demirli pendžera. Voda uvijek nešto nosi, govorio je Zilahi, nosi zločine, rječito i nepotkupljivo govori ovaj ambijent, nosi možda nakrcane grijehove i zasigurno obećava teško prokletstvo svima koji su to uradili. Ni kada je Kabil ubio svojega brata Habila, na mjestu zaklonjenu i bez živa svjedoka, ubojica se nije mogao skriti: Bog Veliki je naredio zemlji da zadrži na površi svojoj krv prosutu bratovom rukom, da svjedoči - na sablazan Sunca i Mjeseca, našega Praoca i naše Pramajke - da krv svojim krikom svjedoči. Od toga dana s Početka Svijeta, zemlja ne prima ubijenu, nevinu krv: Tako je Milostivi odredio. Tako je i ovdje, u Begovini. Mrtve kuće i mrtvo drveće, mrtve trave i sprženo kamenje. Mrtvo koje govori o zločincima. Zaista, Bog je dao moć i neživom da zločin posvjedoči.
(Sjetih se, iznenada, Zagrebčanke Sunite i brata joj Suada: isticali su svoje begovsko porijeklo, baš iz ovih spaljenih kuća, koji su mislili da dodaju sjaj svojoj biografiji »sudbinskom bliskošću« sa samim gospodarom rata baš sa one strane s koje su došle palikuće, zločinci sigurni u svoj posao! Sam je čovjek sebi najveći neprijatelj, ali to, poneki, nikada ne spoznaju.)
 Zlatko i Nusret nas dozivlju: pokušavaju otvoriti drugu kapiju koja dijeli gospodarski dio ovog malog privatnog grada od intimnih obiteljskih begovskih nastambi. Kroz raspukle daske vratnica vidi se pokušaj obnove jedne od kuća, ispred nje je zategnuto uže s netom opranim rubljem! Ipak, tu je i živ čovjek, a moji prijatelji misle da bi u okrilju djedovine mogao biti Fahrudin, bivši dreteljski sužanj kojem nije pomogla ni intervencija akademika Frangeša, bivši ministar prosvjete, čija se svjedočenja paklenog vremena još očekuju. Njegova studija o Kulenoviću, njegov rad o zaboravljenom Makovu bratu Hamidu, pa antologijski izbor bošnjačkog putopisa, zavrijeđuju svaku pozornost.
Lupamo po vratima, ali nas beg ne čuje, možda je prilegao, a možda nije ni pristigao u zavičaj.
Preko ćuprije Mensur poveze svoj novi polovni auto: sa strahom se i nelagodom stisnuh, nimalo ne vjerujući da će se njegovo vozilo provući uskim mostom koji spaja Begovinu s nekoć rajskom Đul-hanuminom palačom, žalosnim ogorjelim zidinama koji je čine neumrlim zdanjem koje još uvijek »stoji uzgor«, ma što to značilo! Zaista, samo vojska koju vodi Sotona - razara, lomi i spaljuje obrise lijepoga i dobroga. Zaista, samo vojska koju vode Božji meleci, silama nevidljivim štiti tuđe i pomaže nemoćnom!

Orfejov susret s Bošnjacima

Orfej je molio grčke bogove da mu dopuste silazak u podzemni svijet da se još jednom susretne s ljubljenom Euridikom, jer smrt, duboko je vjerovao, ne prekida ljudsku žudnju za bićem koje se jedino na svijetu ljubilo. Ono s čim smo sjedinjeni, najživlji je dio našega jezgra, naše postojane bîti koju osjećamo podjednako snažno i u snu i u dubokoj svjetlosti razmišljanja. Kad je Mak sišao u Radimlju, otčitavajući kamene listine zgusnutoga bosanskog vremena, zasigurno se susreo sa samim sobom, sa svojim i  kolektivnim živim testamentom,  s čudesnim pamćenjem, umnom silinom koja je čekala sretni trenutak da ispliva iza sna, da se ukaže poput kamenog, stiliziranog odrona iz svemira, sa svojim spiralinim znakom, rozetom zakošena vremena, s nijemim zvukom kola posmrtnih i kola svadbenih poredanih po bokovima stećaka, s križevima cvjetnih svastika s drugog kontinenta i s drugog svijeta! Evo tih stećaka i evo mene prvi put među njima, u Radimlji punoj slave! 


A njegov grad su pretvorili u prah i pepeo...

Da sam osvanuo u rano jutro, u jesenje jutarnje disanje zemlje, sve bi bilo vjerodostojnije od sna: nekropola bi plutala u maglenom oblaku, kao u prvoj zapamćenoj fotografiji koju sam davno nekada vidio i koju nikada neću zaboraviti!
Opipavam jagodicama prstiju površ u kam sječena jelena, duše koja ne može umrijeti, dotičem zvijezdu dubokog sna, spuštam dlan na jabuku nejasna značenja, i zmiju dodirnuh, jer je u njoj i tajna iz samoga pretkova imena - ilur! Zmija! Ali i prvi, uz Adema i Havvu hazretleri, živi i u kretnji spomenuti život što ga je Vječno Živi na ovu zelenu Zemlju spustio. Odakle se majci našoj Havvi prikrala, ta zmija? Došla je iz nevidljivog. Kayserling misli da je zmija najdublji sloj života, i kaže da su Kaldejci poznavali jednu riječ i za život i za zmiju. Rene Guenon smatra da je simbolizam zmije zapravo povezan sa samom idejom života: u arapskom zmija je al-hajje a život al-hajat pa dodaje, smatrajući to vrlo važnim, da je Al-hajj, jedno od glavnih Božjih imena, ali, još jednom upozorava, da ga ne treba prevoditi sa živ, kako se obično čini, nego sa - onaj koji daje život, tj. koji je glavni princip života!
I zaista, to je stari bog, prvi na kojeg ćemo naići na početku svih kozmogeneza! - potpuni je, zaokruženi zaključak kojemu se, zar nije jasno, nema više što dodati.
A ruka na stećku i uzdignuta otvorena pesnica?! Taj ispruženi dlan, neproporcijalno uvećan prema ostatku uspravne lijepe čovjekove figure, znamenit je i valjda svakomu ko ga vidi, otvoreno nudi  jasno značenje! Da, kažu mudri autori - ruka je simbol snage i simbol vlasti, ona je simbol pomoći i znak zašite. Ruka je sredstvo kraljevske djelotvornosti i nosi smisao poticanja ravnoteže i podjele, i, kaže taj - ruke su, ruke - pravde! A ima naroda u svijetu koje bosanski krstjani nikada nisu vidjeli, i koji vjeruju da ruka, sa svojim ispruženim prstima, jest samo i jedino -  produžetak duha. Tako Bambare, u Africi.
Knjige citiraju Andrea Virela koji otkriva, pišući o egipatskom Ka, sljedeće: Uzdignute ruke izraz su pasivnog prijemljivog stanja. Tjelesna radnja prepušta mjesto duhovnom sudioništvu. Otvaranjem ruku nad faraonovom glavom isto je što i otvaranje rogova iznad svete životinje. U oba slučaja otvaranje uvjetuje i označuje primanje kozmičkih sila: Čovjekovo nebo sudjeluje u nebu univerzuma!
»Ove viteške, feudalne ruke nepoznatih i davnih bosanskih baruna u oklopu - govorila je svijetu neobuzdana Krležina misao - ruke boljara koji se opraštaju od nas na odlasku za Aheront - u ritualu rimskog pozdrava - uzdignutom desnicom, s otvorenim dlanom kao ruke saobraćajca kada zaustavlja promet u gradovima, ove glomazne, teške desnice, što nam se javljaju s druge obale, da li su znameni prijetnje ili pozdrava, tko bi to znao i mogao da kaže...«.
 Dragi Miroslave, moža su ti i zbog toga rekli Adie, Krleža  - jer si tako glasno izgovarao ono što se nije usuđivala sama pred sobom priznati samohvalna tisućgodišnja kultura, da su se baš te, ruke bosanske, ruke Dobrih Bošnjana, »ispružile preko demarkacije koja nas odvaja od nepoznatih pokojnika kao da te ruke hoće da posvjedoče pred pokoljenjima kako su bile gvozdene i prkosne, jer nijesu htjele da se sklope pred inkvizicijama koje proklinju i pale Bosnu vjekovima«. 


Ruke što nam se javljaju s druge obale...
Sunce i Mjesec! Što je sunce a što je mjesec? To su nebeska tijela kojima je Bog, osim da ukrašavaju nebo iznad čovjeka, dao čudesne funkcije - njihovim putanjama krećemo se i mi, ne zaostajući, dišući istovjetnim ritmom disanja i gibanja Ukupnog i Nesagledivog, i umu, uza sve, ipak nejasnog Svega i Beskrajnoga!
Da, dobro je rečeno: Budući da je zbiljnost Sunca puna opreka, tako je i simbolizam tog Božjega dara - pun raznovrsnih značenja u brojnim narodima koji su bili, kojih više nema, koji su zamijenjeni drugim narodima, a među njima i ljudima naroda koji ovog trena, uz mene, uz Nusreta i Zlatka, po ko zna koji put postavljaju pitanje: Sunce na nebu i Sunce u kamenu, sunce u smrti, što je tvoj znak?
Zna Zlatko jer proučava sudbine naroda koji su ovuda prolazili da je »Sunce bilo nekoć očitovanje samoga Božanstva, da je Platon prikazao Sunce kao sliku Dobra kakvo se očituje u vidljivim stvarima: za orfike on je razum svijeta
I Nusret, koji iznova iščitava naše pjesništvo iz kolektivnog zapamćenja, prisjeća se zazivanja Sunca: njim narodni bard imenuje ono što je u grudima, ljubav, da je metafora uzvišenog osjećanja koje čovjek može, poosjećujuću svoju bit, učiniti neusporedivim u dobru, u plemenitu, u svemu što jest čovjekov  oljuđeni čin.
Rječnik simbola veli: Sunce je u središtu neba kao što je srce u središtu čovjeka. To je dakako duhovno sunce, vedski simbolizam što ga prikazuje nepomičnim, i u zenitu - kaže se dalje. Koje se naziva srce svijeta i oko svijeta.
I još, za ovu priliku, prenesimo, jer, ko zna hoće li stići oni poslije nas: Svjetlost što zrači sunce intelektualna je spoznaja, a sâmo je sunce kozmički razum. On je, potpuno je nesporno, u nizu civilizacija i kultura, jedan od središnjih, neko bi rekao: carski simbol. Ne treba zaboraviti da je, kao kozmički simbol, Sunce u rangu prve astralne religije.
Antropolog kaže: Svjetlo Mjeseca je svjetlo Sunca! On je odraz svoga izvora. Potom, Mjesečev glas: Ja sam ovisan, ja sam ženski princip.  Prolazeći kroz mijene, Mjesec mijenja i svoj oblik - simbol je preobrazbe i rasta. »Kao nebesko tijelo koje raste, smanjuje se i iščezava, život mu je potčinjen univerzalnom zakonu evolucije, rađanja i smrti... Mjesec je patetičan životopis, baš kao i čovjek... ali njegova smrt nikada nije konačna. Zbog tog vječnog vraćanja svome početnom obliku, zbog te vječite periodičnosti, Mjesec je  izrazito nebesko tijelo biološkog ritma čovekova života...« Koliko značenja, koliko poruka, koliko simbola u arhajskom porijeklu ljudskog sjećanja uknjižena u nesvjesnom što izvire u trenu životnih prilika: kaže se da je simbol posredne, diskurzivne, hladne spoznaje; da je izvor i dobar znak plodnosti; da je Mjesečeva kugla (u hinduizmu) završetak puta predaka. Je li ova nekropola znak kraja puta predaka? Što je našao Mehmedalija, bošnjački Ofrej na svoj baštini, među smokvama i među maslinama?
Sve je izblijedjelo: ponegdje jedva uočavam likove, s naprezanjem, krugova, djeteta pored nogu odraslog, pa grozdnih listova i vitica i bujnih, plodonosnih grozdova grožđa te rozeta u najrazličitijim oblicima likovnoga sadržaja a tu i tamo  zaboravljenih slovnih poruka pored njih, pa ih nazirem kao kroz kišu, kao kroz zamagljeno okno, takve, prekrivene slijevajućom i skamenjenom masom kamene patine koja teži svom konačnom učinku: da sve izjednači i izrava, da poništi, gutajući izvor glasa iz davnine, ljepotu što se opire posljednjim silama.
Dodirujem lomne i iskrene likove koji, baš po toj navali iskrenosti kojoj je sve drugo višak, podsjećaju na crteže rane mladosti čovječanstva punog smisla, na izdvojenost likova kojima pozadina može biti samo zastor od neba ili od zemlje: ako nebo jest, oni, ti ljudi i te životinje i ti lukovi i ta užarena sunca i te spirale svemirskih udubljenja i zakrivljenosti vremena - žive u svemiru golemu, lebde ali na način koji se nama čini koračanjem po bosanskoj zemlji i samoj uzdignutoj i plutajućoj nekim još neotkrivenim i neprepoznatim kozmosom.
  
Isusov plač 
Koji je ovo sat i u kojem je ovo danu? Zlatko će nas još jedanput provozati svojim gradom, Stocem, koji je, bujajući obujmio Vidoški grad iz čijih padina i sam nastaje, a sada, poslije nedavnog sloma u krvi, iznovice, ližući rane, klecajući ustaje na svoje nesretne, polomljene noge. Koliko još razdrtina, urušenja, razvalina, čađavih zidina treba prekriti, zamijeniti, uokviriti i zastrijeti novim začuđenim ružama zlodjelom uznemirene avlije! Uspinjemo se strmim putem, između građevnog materijala i rezane građe, putem kojim se primičemo kapiji Vidoškog grada. Po tom nas puteljku prate potpuno zapanjeni već truhli drveni križevi, obilježja nedavno prošle procesije na svom presliku »jeruzalemskoga križnog puta«. Na križevima su rimski brojevi: I., II., III., IV., V. I VI. Šest simbola, šest prvih postaja kojim je posrtao, padao pod teretom preteškog, neljudski velikog križa, dragi Isa, Božiji poslanik. Onaj koji sjedi tako blizu Gospodaru svjetova! Onaj koji je širio ljubav na sve ljude, govoreći da je došao da tješi, da liječi ljudske duše, da nahrani čovjekovo siroto srce, dajući radost i ljubav a ne krv i strašnu smrt! Isus, sretne majke Merjeme sin, koji je širio nauk po kojem su svi ljudi braća, uvijek je zasluživao dove bošnjačkih muslimana. Pa zar bi Isus Krist, Isa - Božji poslanik u Uzvišenoj Knjizi proslavljen, dopustio da jedni tlače druge, da jedni - u njegovo ime! - kao u zgodama prošlosti zbog kojih uporni Ivan Pavao VI. svijetom rasprostire vapeću molbu za oproštaj svih nasljednika križarskih žrtava, baš svih onih što su stoljećima odrastali u mrzloj sjenci brutalne inkvizicijske povijesti?
Gospodar svjetova i poslanici Njegovi, živi su u našim srcima, i kroz nas promatraju svijet, kroz naša srca - jer davno je Mudri rekao, još onda kada se, kao skriveni dragulj, ukazao ljudima: Čovječe, tvoje je srce Moja kuća. Neka se boje oni koji zlodjela rade, a na Njegovo se ime pozivaju! Što sada radi Isus Krist, Božji poslanik, u mom srcu? Kud god bacim pogled, vidim jad. To je jad mog očinjeg vida i moga smrznuta srca.        
A sin Merjemin, u Stocu, čujem na svakom zavijutku ulice, jauče i pita djecu iskrenu: Hoćete li mi oprostiri, nikome rane nisam obećao, i ja vam križ nisam donio, niti sam vas na mukama razapinjao! I mene su, kao i vas, samoga ostavili. Njih će stići kazna zaslužena, a vas će Gospodar Neba i Zemlje, kao što je i mene, u Svoju sigurnu zaštitu uzeti.
Tako je to sa Stocem. Jeruzalemom ovdašnje, Božje kušnje. Gradom koji nisu posjetili  ni Istočni mudraci, ni sveci ljudskog srca, u kojem nikada nisu odsjedali čak ni nesretni bosanski kraljevi, ni pobjedonosni sultani ni veliki veziri. Ali, i Stolac je dio svetosti Božjeg stvaranja, i nad njim istom brižnošću zasigurno bdije prisutnost Božjeg imena i nad njim će bljesnuti, to je zaista sasvim sigurno - buduća pravda Ljubavi Božjih poslanika, onih koji su iz svojih rodnih gradova istjerivani i onima kojima su ljudi smrću groznom prijetili.  

TARGOM BOSANSKIH KRALJEVA, Bosanska riječ, Tuzla, 2007.
POGLED U BOSNU..., Sabor bošnjačkih asocijacija Hrvatske, Zagreb, 2009.
POGLED U BOSNU, Dobra knjiga, Sarajevo, 2010.

Nema komentara:

Objavi komentar