28. lip 2011.

HUK BÎLOG I DAH SADAŠNJEG VREMENA


Piše: Željko Grahovac

DVIJE KAJANOVE PUTOPISNE KNJIGE

I. - Tragom Božjih poslanika
Kvalitetna putopisna proza spada u one rijetkosti kojima se književnost na našem jeziku doista može ponositi te, da je sreće i pameti, i afirmirati na širem planu (u okviru međunarodne kulturne razmjene - kojoj, posebno onim pravim i pravovremenim prijevodima recentnih knjiga naših autora na svjetske jezike, doprinosimo mnogo manje no što bismo mogli i morali)... Nakon desetak knjiga najrazličitijih žanrovskih usmjerenja, objavljenih tokom plodnoga trideseto-godišnjeg književnog rada i kultumog djelovanja (spomenut ćemo samo osnivanje Kultumog društva Bošnjaka Hrvatske "Preporod", te pokretanje i uređivanje revije Behar u Zagrebu) - Ibrahim Kajan je svoje dugo očekivano čvršće vezivanje s maticom-domovinom, zapravo s rodnim Mostarom (nakon tri desetljeća života u Zagrebu), na najbolji mogući način najavio i popratio objavljivanjem izvrsne knjige putopisa pod naslovom Tragom Božjih poslanika.

 Ibrahim Kajan: TRAGOM BOŽJIH POSLANIKA
Centar za kulturu i informiranje, Tešanj, 1999.

 U kratkom pogovoru ovoj knjizi (sa znakovitim naslovom: Zapis o vremenu kad sam bio sretan) sam je autor najpreciznije odredio prirodu i kvalitet avanture iz koje su iznjedreni tekstovi o kojima govorimo: "Najveća avantura koja se čovjeku može dogoditi, kažu mudri ljudi - susret je sa sarnim sobom. Ako ikada čovjek može biti istodobno i sam i sa ostatkom svijeta, svakako je to u trenucima susreta s palačama i hramovima, onim opipljivim tragovima misaonog svijeta što posreduju kontakt s ljudima koji su nekada davno bili. Od blistavih gradevina jedino su ljepše i misaono poticajnije - njihove ruine!"
S otvorenošću i sa znatiželjom pravoga intelektualca, Kajan se, na izravan poticaj usmene turske i kurdske predaje i s velikim osobnim zanimanjem za prapovijest drevnih kultura, napose za nastanak, za smisao i značaj svetih knjiga u kojima su utemeljene velike monoteističke religije, u proljeće 1990. godine odlučio proputovati i hodočastiti oblast u jugoistočnoj Turskoj, u narodu nazvanu "Peygamberleri ovalari" ("Područje Božjih poslanika"). Ispostavit će se da je to jedna od najatraktivnijih u svijetu zona "historijsko-arheološkog turizma" - o kojoj se, međutim, u široj kulturnoj javnosti (barem kod nas), znalo jako malo, gotovo ništa... Drevnost, začudnost, veličanstvenost i značaj materijalnih ostataka kultura što su nastajale i cvale čak tri do četiri milenija prije Krista (na neočekivano malom prostoru i s gotovo nikakvim šansama da, nakon toliko vremena, bilo šta od njih preostane - osim praha i pepela), tako su opčinili autora ove knjige da se njegovo svjedočenje o posjeti svetim mjestima moralo izraziti i uobliciti kao osebujno literarizirana ispovijed suštine, bogobojazno-strastvene duhovnosti: stupanj "uživanja" u predanju što zbraja u sebi i čuva, u tragovima "s lica mjesta": čak i one prapovijesne nedostižnosti za koje smo uvjereni da se ni na koji način ne mogu "uvezati" u neki iole realni genealoški slijed što nas, u ovom vremenu, izravno vodi k samim izvorima postanka svijeta - upravo je toliko visok, da se na pojedinim mjestima u tekstu svjedočenje omađijanog putnika pretvara u literamu evokaciju mitskih ličnosti i davno prohujalih zbivanja u kojima, zapravo, korijeni "kontekstualnost" njihova u svetim knjigama i sam značaj što ga oni, s religijskog i s povijesno-kulturološkog aspekta, imaju za sve sljedbenike velikih monoteističkih religija, prije svega judeo-kršćanstva i islama.
Posebna je vrijednost ove knjige što, upravo u kontekstu "zornosti" materijalnih ostataka tog vremena, na pregledan i prijemčiv način tumači usku povezanost, "istorodnost" čak, najznačajnijih figuramedu navjestiteljima i utemeljiteljima judeokršćanske i islamske religije - posvjedočujući tako na djelu (naime, i faktima drevnih spomenika, njihovom sačuvanošću i višestrukom "prisvojivošću" - kao i samim načinom njihovog predstavljanja i razumijevanja), praizvomost i monolitnost čovječanstva uopće, bez obzira na sve razlike u boji kože, u starosti, vjeri i kulturi... Prica o Božjim poslanicima Ibrahimu (Abrahamu), Musau (Mojsiju), Hidru (sv. Jurju ili Đorđu) i ostalim, upravo plijene čitatelja strastvenošću i bogatstvom nesvakidašnje duhovne avanture - kojoj bi ravnu teško bila zamisliti, kakva god bismo mjesta na našoj planeti projicirali kao moguć cilj putovanja i obilaska.
Kajanovaje knjiga na najboljem i najplodotvornijem tragu one unutar naše novije književnosti već "klasične": putopisno-esejističke proze Tvrtka Kulenovića Mehanika fluida - i zato je najiskrenije preporučujem, maltene kao obaveznu lektiru, svim čitateljima mlada i radoznala duha.

II. -Tragom bosanskih kraljeva
U posljednjih desetak godina Ibrahim Kajan se očitovao kao izuzetno plodan i u žanrovskom smislu raznovrstan autor: od 1998. godine do danas objavio je sedam knjiga - od kojih po jednu publicističko-polemičke, romaneskne i dramske proze, te po dvije knjige poezije i putopisa. Ponovljena izdanja putopisa Tragom božjih poslanika i romana Katarina, kraljica bosanska, kao i prestižne nagrade (Planjaxova za najbolju domaću knjigu poezije u 2002., te Nagrada Zlatno pero za najbolji dramski tekst na 20. pozorišnim igrama u Brckom 2003. i Nagrada za najbolji domaći dramski tekst na Festivalu drame u Zenici, 2005.) - dovoljno govore o književnom uspjehu i o književnoj vrijednosti ovog autora!
Pjesničku samosvojnost Kajan je potvrdio još krajem 60-tih godina prošlog vijeka, kada je s dvije pjesničke knjige (Arabija ljuhavi i Al-Sajab i kamena vaza) "izborio" značajno mjesto na bh. književnoj sceni i u svim relevantnim izborima i panoramama bh. poezije. Međutim, činjenica da je skoro tri decenije životnog i radnog vijeka proveo u Zagrebu razlog je što su ovaj autor i njegov opus donekle zapostavljeni i marginalizirani u književnoj kritici i u književnom životu. taka da je i kvantitativno i kvalitativno obogaćenje tog opusa u posljednjem desetljeću na najbolji mogući način obilježilo Kajanov povratak u zavičaj i njegovu produktivnu prisutnost na bh. književnoj sceni.


Ibrahim kajan: TRAGOM BOSANSKIH KRALJEVA, Bosanska riječ, Tuzla, 2007.

Poseban značaj u tome imaju spomenute dvije knjige putopisne proze, koje na transparentan način raskrivaju duhovno-poetičku utemeljenost, stilističku osebujnost i zrelost ovog autora. U novijoj bh. književnosti sarno je još Tvrtko Kulenović (Odanost jugu, Mehanika fluida, Majka voda) dostigao taj stepen estetske ostvarenosti i žanrovske "specifične težine" - koji karakteriziraju Kajanove putopisne knjige. One se, prije svega, potvrđuju kao plod putovanja kroz prostor, ali i kroz vrijeme, kroz povjesnost, sve do samog središta kulture, duhovnosti, izražajnosti, sudbine povijesnih entiteta o kojima je riječ (naroda, vjera, država). Punoću i težinu ovim tekstovima daju, s jedne strane, izvanredna učitanost, obaviještenost, akribija (kad je rijec o relevantnim izvorima) i, s druge strane, spisateljska vještina kojom se na osebujan način spliću u tkivo teksta znanstvene činjenice i osobni dojmovi, citati i komentari, ideje i slike, huk bîlog i dah sadašnjeg vremena. I dok su u prvoj putopisnoj knjizi predmet istraživanja bili prebogati materijalni ostaci drevnih kultura (na području jugoistočne Turske), iz kojih naprosto zrači, emanira duh velikih monoteističkih religija koje su "tu negdje" zapravo i nastale i svoje trajne tragove ostavile - dotle je u novoj putopisnoj knjizi u središtu pažnje srednjovjekovna (bogumilska, kršćanska i islamska) Bosna, sa sedam markacionih tačaka bez kojih ne bismo mogli stvoriti ni najovlašniju predodžbu o tom svijetu i o toj epohi: Bobovac, Blagaj, Počitelj, Srebrenik, Tešanj, Stolac i Ključ. Posjetiti u istraživačkom pohodu sve te destinacije, pripremiti se prethodno ostvarujući uvid u sve relevantne izvore, doživjeti ambijent u kojem danas traju ostaci stare bosanske državnosti i duhovnosti i, napokon, promisliti sve dileme i nejasnoće, protivrječnosti i antagonizme u različitim tumačenjima naše historije - sve to, kao što će čitatelj na kraju spoznati, znači zapravo ispričati priču o sudbini jedne neobične, amalgamirane kulture, jednog neobičnog svijeta i senzibiliteta što ih bosanskim i svojim zovemo, vrlo često ih, pri tom, ne poznajući dovoljno i sebe same često ne ćuteći i ne očitujući dovoljno ljudima tog podneblja...
Pri svemu tome, značajno je primijetiti da je Kajan uspio u svakom od ovih sedam tekstova dočarati i mikrokultumi sukus mjesta o kojem je riječ – što uvođenjem u tekst živih, stvarnih ličnosti koje mu služe kao neke vrste vodiči kroz lokalnu historiju, što lucidnim zapažanjima osobenosti što ih ima svaki od tih gradova (bilo da je riječ o mikroklimatskim, reljefnim, povijesno-kulturološkim ili mentalitetskim specifičnostima). Evo kako izgleda, na primjer, nadahnut pasaž u sklopu opisa Počitelja sto se obnavlja u poslijeratno vrijeme:
"Čujemo zvuk dlijeta koji negdje, skriven, kleše kamen, čuje se čekić koji zakiva letvice sto još jednom, iznova, pokušavaju vratiti izgled divanhane u poznatu konaku, mjestu likovnog hadžiluka stotina krilatih kistova umočenih u vječnu žudnju koja nas štiti od besmisla, zemne sitnosti, i koja, baš kao paunov raskriljen rep, dočarava bezbrojne dimenzije kosmičkih prostora što skrite Hypnosovom čarolijom počivaju u nama neznanu kutku i obliku, sve dok se ne pojave i ne obznane u kreaciji i u izgledu Lijepog i Ljubljenog. Ponavljao sam, govoreći usnama svoga srca, uvijek isto: Bog je Lijep i voli Lijepo." (str. 63-64.)
Ovakvi lirsko-retleksivni pasaži daju upravo karakterističnu aromu putopisnoj prozi, i Kajanovi tekstovi iz ove knjige doista ne oskudijevaju u tom valeru literarnog izraza. Međutim, puno više prostora i truda uloženo je u evociranje duha srednjovjekovne Bosne - što precizno odabranim bitnim historijskim činjenicama, što izvodima iz originalnih tekstova (pisama, povelja, darovnica, literamih radova) nastalih u toj epohi, što literariziranim evociranjem najistaknutijih likova te epohe, njihovih postupaka, promišljanja i postignuća.
Kajan se doista potrudio ostvariti uvid u brojne pisane dokumente, ali i sačuvati za sebe, prepisati, mnoštvo izvoda, odlomaka, zanimljivih formulacija -koje, citirane u tekstu putopisa, i semantički i fonetski i glazbeno pogađaju sluh i duh čitatelja, dodajući ovim tekstovima poetičko-stilističko obojenje karakteristično, recimo, za radiodramske tekstove:
"Az, Stefan Tvrtko v Hrista Boga kral Srbljem i Bosne i Primorju..." (str. 67.)
"V ime otca i sina i svetoga duha.
Az sveti Grgur, a zovom ban Stjepan, sin gospodina bana Stjepana, po milosti božijej gospodin vsim zemljam bosanskim, i Soli i Usori i Dolnjim krajem, i Hlmske zemlje gospodin, i brat moj knez Vladislav (...)
I dasva knezu Vlkosavu za jegovu vjernu službu dvije župe: Banice i Vrbanju, od meje do meje, i u niju dva grada: Ključ i Kotor..." (str. 94.)
U kompozicionom smislu, splet putopisnih tekstova nadaje se čitatelju kao sjetna priča o propasti jedne države, o putevima i modusima povijesnog preživljavanja ljudi i naroda ovog podneblja i o neuhvatljivosti (pokretljivosti, amalgamiranosti) identiteta - često zagubljenih, kompromitiranih ili problematičnih, s kojima imamo problema sve do danas. U sklopu napora, tako često nedovoljnih ili u pogrešnom smjeru orijentiranih, da spoznamo vlastito kulturnopovijesno utemeljenje i da se "konektujemo na mrežu" povijesnog razvoja – odveć često smo doživljavali da nam neko drugi prekopava i "katalogizira" kosti, krv i tragove što ih zametasmo na skrovitoj zemljici Bosni: nema nam druge nego da taj posao sami za sebe odradimo, dok se još na licu ove zemlje mogu razaznavati bilo kakvi tragovi minulog vremena. To je ideja s kojom je ispisana knjiga Tragom bosanskih kraljeva, pozivajući nas da se zaputimo kući, hodoćastiti mjesta bez kojih nam udomljenosti na svjetskoj vjetrometini jos zadugo neće biti...

DIWAN, god. X, br. 23-24, str. 144-148 (Votum separatum: Ibrahim Kajan)

1 komentar:

  1. ovim putopisnim knjigama čovjek mora da se uporno vrača da bi svoj unutrašnji svijet nahranio ljepotom ljudskog pamčenja i odagnao misli od svoje efemernosti, sa kojom se htjeo ili nehtjeo u zrelom dobu čovjek mora suočiti i naći bar u mislima sa svim minulim vremenima ljudske povjesti i smisla svog kratkog postojanja na ovom svijetu između gnijezda i zvijezda.

    OdgovoriIzbriši