2. srp 2011.

ZLATNICI DR. FRANJE TUĐMANA... NAGRADA POKRŠTENOJ DJECI

DNEVNIK TJEDNA: IBRAHIM KAJAN

Prvi program Zagrebačkog studija Hrvatskog radija; urednica Mirjana Rakela; 17. srpnja 1991. godine

Četvrtak, 11. srpnja 1991.
Kada su bombardirali London, u noćnim se barovima glazba nije zaustavljala. Onaj tko nije dodirnut zlom, o njemu sarno razmišlja i tuguje. Pa eva, i ja s Lejlom i Smailom, idem pogledati edukativni film, pun humora i komičnih situacija.
Paradoks je zaista potpun: ni stotinu kilometara od Zagreba ginu mladi ljudi pred naletom četnika, a mi, Bože blagi - smijuljimo se Teškom danu gospodina Oskara, video-filmu o lijepom vladanju! Svega smo svjesni i još uvijek potreseni susretom s Ninom Milasom, sinom moje sestre iz Mostara. Susretom u vojarni, u Jastrebarskom.
A sada, gledaj! - okruženi prijateljima, nasmijani, puni lijepih riječi za autore filma, režisera Vindjakijevića i scenarista (Ivana) Kušana, ali i producenta Hilmiju Šabića.
Između brutalnosti i uljuđenosti hrvatske svakodnevice, čovjeku nije data mogućnost izbora - prisiljen je živjeti u obje stvarnosti.
Zalasakom sunca, ući ćemo u Novu hidžretsku godinu 1412. Svatko računa svoje vlastito vrijeme i utiče ga u vječnost.

Petak, 12. srpnja 1991.
Razgovaram s gospodinom Kišom, i njegov glas pun važnosti odjekuje u telefonskoj slušalici. Dao mi je do znanja da ne očekujem pismeni odgovor na pisani zahtjev koji sam potpisao i uputio Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske, akademiku Vlatku Pavletiću. Tražimo da primi delegaciju Kulturnog društva Muslimana "Preporod" iz Zagreba. A gospodin Kiš, šef kabineta, uporno ponavlja: "Već sam varn rekao da će vas primiti ministrova pomoćnica mr. Vesna Girardi Jurkić." Kažem gospodinu Kišu da ipak očekujemo prijem kod ministra, budući da je on i naš ministar kulture i prosvjete - a problema je već sasvim dovoljno da bi on morao ponešto doznati...

Subota, 13. VII. 1991.
Dr. Šemso Tanković pita hoćemo li sutra u Labin, gradić koji je u dobranoj mjeri izgrađen novcem i trudom bosanskih Muslimana - rudara, sirotinje radničke koja je "koristila" sarno dvije dimenzije života: crnački radila i pila alkohol. Kroz labinski je rudnik dosad prošlo otprilike 18.000 Muslimana. Tek im je danas (zamislite) - na jedvite jade dopušteno od općinskih vlasti da otvore prostor za molitvu, da legaliziraju mjesto s kojeg će moći okretati svoje lice Stvoritelju svjetova.
Obećao sam, ali me u kasni noćni sat prodrmao ulcus duodeni, ostavio u postelji sve do zore, mučaljiva i nepokretna.

Nedjelja, 14. VII.1991.
Danas je 20. obljetnica Makove smrti. Tu činjenicu ne bilježi nijedan ovdašnji pisac, nema nijedne bilješke u zagrebačkim novinama. Kao što (ovdje) nisu pisali za autorova života (sve do Kamenog spavača), tako vlada muk i nakon smrti.
Podjela Bosne, dvoličnosti - u tom pogledu - i hrvatskih i srpskih političara, tema je brojnih telefonskih poziva prijatelja. Ako Muslimani mogu i hoće biti "svjedoci pred povijesti veličine hrvatskog naroda", ako s njima "u političkom očaju vezuju u čvor svoje zelene zastave" - zar će lideri hrvatskog naroda zaista prokockati muslimansko povjerenje i pokazati skriveno lice i skrivene namjere koje vode samo u jednom pravcu: vode krvi do koljena?!
Sve je poput tmurna sna i zločeste dječje igre u kojoj se mijenja glavno za sporedno.

Ponedjeljak, 15. VII. 1991.
Ima jedno mjesto u Kur'anu Časnome koje govori o ljudima koji se ne slažu s muslimanskim uvjerenjima, pa čak i onda kada to javno ne govore.
Ali oni se neće pomiriti s vama - kaže taj ajet citiran po sjećanju - sve dok vi ne postanete ono što su i oni.
Današnji Večernjak na izuzetno vidljivom mjestu, u upečatljivu okviru, objavljuje vijest kakvu dugo, dugo nismo mogli pročitati u novinama laičke države: Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman podijelio je zlatnike sa svojim likom braći i sestrama koje su izrodili Marija i Nezir Peco.
Zašto? Zato što su Emina i Emin, Edita i Elvira, kao i Evelin, Erika, Engin i Evgina - postali katolici, primili prvi sakrament!
Uvečer sam na prvom sastanku (inicijativnog odbora) Crvenog polumjeseca, humanitarnog društva Merhamet. U ponoćne sate Cacan me vozi kući pričajući o događajima dana, o Natašinim prijevodima, o danu koji sviće, bez ikakvih obećanja...

Utorak, 16. VII. 1991.
Članovi Glavnog odbora Preporoda, dr. Džanić i dr. Čamdžić pričaju mi o planiranom projektu s kojim bismo se mogli natjecati u Ministarstvu za znanost Republike Hrvatske. Spominjemo, kao usput, da ministar (za znanost) dr. Osman Muftić možda više ne želi biti ministrom i da će dati ostavku. A razlog? Zbog pokrštavanja djece, podjele Bosne...

Srijeda, 17. VII. 1991.
Kratki radni susret s Icom Voljevicom i g-đom Omanović. Radujemo se pristiglim službenim žigovima Kulturnog društva Muslimana. A ja se posebno radujem raspoloženju Ice Voljevice. Mada je u 70. godini, sudjelovanje u stvaranju Društva potpuno ga je podmladilo i ispunilo zanosom pjesnika u mladim danima. Slavni Grga, dragi čovjek.
Radost stvaranja i pridodavanja svijetu najboljeg što napravimo u životu, geslo je koje smo zabilježi nevidljivom i neizbrisivom tintom u svojim srcima. Jedino se tako može odazvati Poslanikovu hadisu - da je najbolji onaj čovjek koji pomaže drugima.


U knjizi:
Ibrahim Kajan: ZAVOĐENJE MUSLIMANA (Budi svoj!), Naklada: Smaila Kajan, Zagreb, 1992., str. 36-38

Nema komentara:

Objavi komentar