25. srp 2011.

MOJ DRUGI ŽIVOT U ZEMLJI UKLETIH GRADOVA


Predgovor putopisima Pogled u Bosnu – Tragom bosanskih kraljeva

... A onda sam se, nakon trideset i pet godina, vratio u zavičaj, vjerujući kako znam sve o njemu; da se sjećam svakog kamena ugrađena u Sulejman-hanov most na Neretvi, da se sjećam djedove kuće okružene blagajskim suhozidom. Kćerka koja me tada pratila, tih prvih poratnih godina, moja Hana, još je više vjerovala u mene.  Zato će jednoga sutona, oslonjena na tekijski zid nad izvorom Bune,  zatražiti da je provedem mjestima slave neusporedivih neimara i nepobjedivih vladara, da joj pokažem stotinu grobova od ravno stotinu mostarskih pjesnika, koliko sam ih jednom, bez ikakvih pretenzija i potpuno neoprezno, pred njom izbrojao.
Šta sam joj mogao pokazati?

  Affan Ramić: Pucanj, Stari most

Tamo gdje je oduvijek stajao Stari most – bila je praznina. Tamo gdje je bila djedova kuća – bila je ruina obrasla šibljem nara a iz prozora izvirale goleme, sive grane smorene smokve. 
Ostao je nad Blagajem Grad, grad koji je umirao svakih nekoliko stoljeća u svom postojanju od ukupno 1000 godina, a ipak postojan, odavno bez ljudi i životinja, bez pjeva ptica i bez žubora vode. U mrtvim životima prostor je mrtve, žute trave i mrtve, zelenkaste vode u obrušenim čatrnjama. 

 Tvrdi Grad Blagaj, Grad prijestolni, grad humski
Dijete mi govori kako je nailazila u romanima dječjim, dobrim i napetim, da se duhovi javljaju u vladarskim dvorcima i grofovskim zamkovima, u gradovima koji su zauvijek napušteni zbog strašne sile, zbog ukletosti. Ali, kaže, ukletost se može skinuti, treba samo pronaći ključ kojim se tajna otključava i opovrgava.
Moja je kćerka rođena i živi u dobroj zemlji moga izgnanstva. Sada je prvi put ovdje, na iskonskom tlu svojih predaka.
Šutio sam, pa prelazeći još jednom pogledom preko vremenom oguljenih zidina, najposlije rekoh... - Ovdje je rođena bosanska kraljica...  koju su sve nesreće sustigle.
- Zar je bilo kraljica u Bosni, upitalo je moje dijete, a ja sam s nelagodom prešutio odgovor, jer mi je znanje bilo površno, stjecano usput, kroz brza mladenačka čitanja Klaića i Truhelke, još neutvrđeno i nepouzdano.

 Katarina blagajska, Kraljica bosanska
Hana sigurno ne bi povjerovala kad bih joj rekao da mi nikada ništa nisu rekli o bosanskim banovima i bosanskim kraljevima, bosanskim vojvodama i bosanskim vitezima. U mojoj zemlji učitelji nisu djecu poučavali o proštosti svoje lijepe domovine; učili su spoznajama zbijenim u kratkim rečenicama: Bosnom su prohujali Avari, Iliri, Rimljani, Turci, Ausrijanci i Mađari; Bosnu su, gineći za nju, oslobodili partizani.
Iz tog arhajskog, djetinjskog poriva što se oblikovao pitanjem o porijeklu, zagonetnom pitanju zavičajnosti i nezamjenjljivog domovinstva, zasigurno smo oboje morali osjetili poetsku strepnju samoga bića koje je zuđalo za odgovorom na čiji će sadržaj uvijek moći nasloniti svoju glavu. Iz potrebe da umirimo svoje biće, započeo sam, zbog sebe i svoje kćeri  - sanjajući lutati i svjetlošću zapisivati.
Šta zapisujem i što bi zapisano moglo biti?
Ovo je putopisni dnevnik o jednoj tajnoj strani mog drugog života u zemlji ukletih gradova.  
Shvatio sam, na putovanju, kako se prokletstvo gradova poništava.
Poništava se živim sjećanjem.
Glasnim sjećanjem.
Ko se ne sjeća, zaboravlja i sudbinu ponavlja.

U Mostaru, 7. II. 2010.

1 komentar:

  1. Dosta toga mi neznamo, ali zahvaljujuci gospodinu Kajanu i njegovim pisanjem ucimo.Svaki blog je zanimljiv i donosi znanja i cini nas bogatijim.Iskreno receno dosta nepoznatog i to sa uzitkom citam u kasne sate.Mastam po malo o necem propustenom u gradivu.Trenutno sam u dvorcima i zamkovima grofova.Citam i opet se vracam na djetinjstvo cerke koja zivi u zemlji izgnansta oca

    OdgovoriIzbriši