23. lip 2011.

DNEVNIK: SVILA I KRV 11/ PLAČ ZA MOSTAROM JEVREMA BRKOVIĆA




Pismo Melike Friis:
Enver Čolaković, čovjek iz dubine vremena
11. VI. 1993.

Među pismima koja su pristigla dok sam boravio u Americi, jedno je doista vrlo uzbudljivo, pismo koje predstavlja pravu dokumentarnu vrijednost! Napisala mi ga je još 30. V. 1993. godine Melika Jarebica Friis, s kojom sam se upoznao i sprijateljio - telefonom! Nairne, Smailina sestra, Šerifa, vrijedna aktivistica udruge Žena BiH, putujući po svijetu, susrela je u Danskoj vrlo neobičnu i mudru gospođu. Prvi put smo se čuli telefonom. Ja sam sjedio u Zagrebu, a ona u jednom malom mjestu, na svojoj drugoj adresi - u blizini čuvenog talijanskog sportskog centra : Como.
Pismo bilježi i spašava od zaborava jedno iznimno svjedočenje o intimnom njegovanju kulture u ženskom bošnjačkom, muslimanskom krugu, kakvo se rijetko gdje moglo susresti! (...)

Da ga pročitamo:

Poštovani i dragi gosp. Kajan, Da zahvalim dragoj Šerifi što sam došla do saznanja o jednoj jako markantnoj ličnosti našeg vremena kao što ste vi. A ja zahvaljujem vama posebno na vašem radu - u ime nas Muslimana, nas Bosanaca i naše Bosne i Hercegovine, sa ezanom, musatirlukom, tolerancijom i Kitabom. Tako sam sretna da ima neko vaseg kapaciteta da progovori u naše ime - da objasni i zapise - a sve treba zapisati da bi se upamtilo ovo zlo i da se nikad ne zaboravi i ne oprosti, jer bi bio i „zločin oprostiti ovaj zločin“, kao što je to rekao neko u Sarajevu. Specijalno sam sretna za novo izdanje Behara - Behar je u našoj kući čitan i pročitavan - cak sam kao dijete mogla ići na sijela s mojom majkom Allahrahmetile, kod komšinki i tamo im čitala – kakva povlastica u životu! Poslije sam imala tu sreću da sam radila za prof. Hamdiju Kreševljakovića u njegovih posljednjih 6 godina života. Možete pretpostaviti u kakvom sam se društvu nalala zahvaljujući njernu i šta sam naučila - ni jedan mi fakultet ne bi mogao to dati. I knjige koje izdajete su za čitati - i te kako. „Legenda o Ali-paši“ Envera Čolakovica je stajala u jednom dijelu kredenca u našoj kuhinji koji je bio samo za majku, skupa s Kur'anom, tespihom i naočalima. 1 to je hila lektira koja se čitala češćim gostima ili se s njom išlo kod tih istih na sijelo.


Enver Čolaković i njegovo čuveno djelo - 50 godina pod embargom


Takve književne večeri ja nisam nikad srela kod drugih osim.. mozda arapskih divanija. Ja sam dobivala dozvolu da im čitam samo kad se njima nije čitalo, ili kad su imali neki ručni rad u rukama. One su to čitale jedna za ostale ili za drugu. I to čitanje je bilo popračeno komentarima, ne u srnislu "sjećaš li se...", nego ponavljanjem rečenica a nekad i čitavih pasusa, da bi se saznao i izvukao savjet - u moralnom smislu... Usput rečeno: moja majka Fatima Hadžiselimović udata Jarebica, Mostarka, spornenuta je kao majka Mahmuta Jarebice u "Mladim Muslimanima", ali i u monografiji Hamdije Kreševljakovića o mostarskim selimima. Moja majka sa njene dvije sestre, Zibom Serdarević (ibid) i Pašanorn Mrkonjić, bili su jedini preživjeli potornci, u to doha, od tog mostarskog selima – koji je prije bio katolik, 3-4 generacije prije njih. Ova vam pišem s obzirom da ste Mostarac, pa tu smo negdje (danas se vrlo često upotrebljava taj izraz), aka ne u familiji a ono u komšiluku.
A sad da vam ispričam interesantan događaj, karakterističan za nas i naše doba. U vezi je Envera Čolakovica. Ostala mi je njegova Legenda u uspomeni stvamo kao legenda i s tirn, za mene, Enver je bio isto legenda, čovjek davne prošlosti, otprilike tamo negdje sa Bašeskijom...
Od 1963. ja živim i radim u Danskoj, kao arhitekt. Bila sam našla posao i svojoj dobroj prijateljici i kolegi Vesni Bugarski. 1967. je došla njena majka, g-đa Jelena Bugarski, da je posjeti.
Odvela sam ih u Louisianu, divan rnuzej (Šerifa vam to može reći), jedne srijede kada je muzej duže otvoren, a skandinavski dugi ljetni dani stvaraju specijalno prijatnu atmosferu u tom ambijentu; došlo je iznenađenje, rnuzej je bio tu, u klubu, gotovo prazan, nas tri na jednoj strani i tri osobe na drugoj strani tog klupskog prostora koji gleda na more. Jedan muškarac i dvije dame.
On nam je prišao. „Čujem da se govori hrvatski - pa da vas pozdravim...“ „Srpskim!“ – rekla je gospođa Bugarski, i taka bez pardona proglasila naš čisto bosanski kojim je i ona govorila u srpski!! Enver je rekao da je to njemu svejedno, jer je on Bosanac ali je navikao da kaže hrvatski za jezik - pitao je da priđu u društvo, na što sam se brzo digla i ponudila prije nego (je) „srpski“ jezik uspio da zamrzne dobru namjeru. S Enverom je bila njegova gospođa i jedna Dankinja, folklorista, rekao je da je on iz Sarajeva, samo tamo gotovo više i ne ide, jer su svi njegovi na groblju, a posljednji put je bio tamo na dženazi Hamidu
Dizdaru - mom komšiji! To mi je dalo znak da je neko koga bi trebala znati - i on se predstavio: Enver Čolaković. Ime je probudilo moje prijatne asocijacije na majku a. r, i ja sam im ispričala kako je prijatno sresti čovjeka sa istim imenom kao i pisca „Legende...“ - a na to je njegova gospođa pokazala u njega i rekla: „Evo ga, živ i zdrav“. Možete li misliti mog iznenađenja i radosti - poljubila sam
Sam ga u ruku. Toje bio fantastičan događaj – podsjetiti se na najbolju majku, na divno djetinjstvo uz prisustvo jednog od njegovih činilaca. Pa iako se Enver predstavio kasnije i sa sarajevskom adresom, kao njihov komšija, g-đa Bugarski, Srpkinja – nije nikad za njega čula!!!
Mogla bib vam puno ovakvih priča ispričati. Onda sam mislila „ma nek priča...“, a sad mislim da je njoj i svim takvim trebalo reci, odgovoriti, upozoriti, korigovati. Jer kad jedna osoba kaže nešto što nije tačno, znači da je neznalica ili što je još gore, zlobna, pa namjemo kaže laži da uvirijedi – onda je to loša osobina te osobe, a ne one kojoj se govori - i zato se ne treba ženirati, nego reći toj osobi da je neznalica ili zla i da je i jedno i drugo sramota. Kao što vi kažete: „Bolje razgovor, nego prešutkivanje...“
(,..) Gospodine lbrahime Kajane - u ruku vas ljubim. I najsrdačnije selamim sa željama da nastavite i uspijete u vašem radu.
                                                                                           Melika Jarebica Friis

Bio sam ganut. Bio sam... pomalo postiđen. Nipošto ne zaslužujem toliku nježnost! Pohvalu pogotovu. Ali, zašto ipak prepisujem njezino pismo? Zbog toga što sam mislio da su izumrli Dobri Bošnjani i Dobre Bošnjanke koji su znali vijednost pohvale i snagu njezine potpore. Ljudi mi, danas, čak i najobrazovaniji - prvo istresu 1001 kritiku, podvuku sve što im se ne sviđa... pa za lijepu riječ ne ostave ni truni vremena, bar onoliko koliko bi čovjeku trebalo za lijek! Bošnjačko je kritizerstvo i nepoštednost prema svojim (Bošnjanima, muslimanima) postalo pogubno i izuzetno opasno.


Plač za Mostarom Jevrema Brkovića
Zagreb, 16. V. 1992.

U azilantskom sam stanu crnogorskog barda Jevrema Brkovića, u zagrebačkoj IIici... Između nas je diktafon koji precizno bilježi riječi pjesnikove.


 Najveći živi crnogorski pjesnik - bijeg od izroda svoga naroda

Što je s Mostarom, s Hercegovinom, koja je bila nekakav biljur, sunčani biljur gdje su šipkovina, grožđe, smokve i kajsije, shvavite, gdje su mirisali podjednako za sve  - i za Srbe i za Muslimane i za Hrvate. Hercegovina je bila stvarni, gotovo bib rekao skoro izmišljeni predio sa Mjeseca, u kojem su se ti narodi, ipak, tolerisali, vjekovima. U onom prošlom ratu, koji eto nije i posljednji, nego ga samo možemo zvati II. svjetskim ratom, došlo je do grdnih raslojavanja, ali sigumo ne do kojih i do kakvih je došlo danas.


DON'T FORGET - NE ZABORAVITI!
ZamisIite Mostar, najpjesničkiji grad na svijetu. Mostar, grad AIekse Šantića, grad Ćorovica, grad Hamze Hume, grad Osmana Đikića... Taj naš Mostar je, mislim, jedini grad koji su baš svi voljeli, i mislim da nema pjesnika, pravog pjesnika iz bivše avnojevske geografije Jugoslavije, Južnoslavije, koji nije dolazio u Mostar kao u neku svoju kuću za koju samo on zna. Svi smo se radovali, svako je od nas, pravih pjesnika, sa čistim ljudskim srcem, imao svoj kamen u Mostaru.Svoj kamen u onom simbolu mostarskom, Starom mostu na Neretvi, svoju kaplju vode u Neretvi, svoju Neretvu, svoj Mostar, svoje šipkovine, svoje smokve, svoje vinograde oko Mostara... Pa samo ta, sunčana mostarska jara! Mediteran je svim svojim zracima pritiskao Mostar, tu je bila njegova prava kuća. Valjda sam, bilo da sam dolazio iz Crne Gore, bilo iz Sarajeva, u Mostar ulazio kao u početak Mediterana. I odmah mi je bilo bolje. Sve mi se čini da mi i neki prsni, plučni, grudobolni, bolni, kad sam imao i inače TBC, sve mi se čini da me ie prestalo boljeti. ulazeći u Mostar, noćeći u Mostaru. U Mostar sam dolazio kao TBC bolesnik, donekle sa TBC, bolesnim sa tzv. zamračenjem kako sam to ja govorio "u ljevičarskom vrhu". Lz Mostara sam odlazio izliječen. Pa kakve su sarno tamo liske mostarske, takozvane liske! Divni ljudi, slikari Meha Sefić, pa lco Voljevica, pa Nikšić... Kakvi ljudi! Imam njihove slike, a imam i fotografije.
To je neshvatljivo. Sad vidim, gledam, ne vjerujem. Sad mi se čini da je to neko magnovenje, da sanjam pred televizorom!


Titov most..., Hotel Bristol...
Vidim ruše Mostar, ruše onu divnu kuću, pucaju s druge strane Neretve? Ko to ruši? Ruše banditi, crnogorsko-srpski, srpsko-crnogorski, ruše nažalost i Srbi sa druge strane Neretve, koji vjekovima žive s Hrvatima, sa Muslimanima, koji su, neshvatljivo, odjednom, dolaskom tih tzv. rezervista dobili opštesrpsku, velikosrpsku paranoju, poludjeli, donijeli su im ludilo, oni njihovi tzv, sunarodnjaci. Donijeli su im kame, ludilo, mržnju prema svima. I. sami vidite te divne ljude ispod Veleža, pokraj Neretve. Kako su sarno mogli gledati rušenje Mostara? Kako su samo mogli gledati rušenje one divne, božanske robne kuće gdje su možda prve cipelice, gdje su možda prve gaćice, prvu odjeću svom djetetu, prve pelene svom djetetu, novorodenčetu kupili?! Kako im ruka nije zadrhtala rušeći Mostar! Taj Mostar koji su svi okupatori, ipak, zaobilazili, i niko u njemu nije rušio i razbijao, do te mjere uništavao ono što zaista čini Mostar - Mostarom! To je samo mogla jedna vandalska, jedna varvarska, jedna bizantijsko-vlaška, ostaci, neki relikti u ljudima, neko ludilo u
srpskom čovjeku, velikosrbinu.
Kako se sresti sjutra? Sa Dijanom Burazer? Sa Alijom Kebom? Sa Mišom Marićem? Sa divnim mostarskim pjesnicima i slikarima, sa Vladom Puljićem, veličanstvenim slikarom Hercegovine i pjesnikom Hercegovine? Kako Vladi Puljiću u oči pogledati? Kako Dijani Burazer pogledati? To su uradili ljudi-neljudi mnogo manji od Srba, koji se, evo, nazivaju Cmogorcima. Mene je prosto sram, stidim se takvih vandala koji su došli kao rezervisti iz Crne Gore i potčinili se toj zločinackoj armiji.
Sve bi, možda, i oprostio - moju kuću,jednu, drugu, rušili su mi prozore, pucali su na mene... sve bih im oprostio, da nisu dirali Mostar, Dubrovnik, Dubrovnik, Mostar, Sarajevo... To im ne mogu oprostiti.

BEHAR JOURNAL (Zagreb), 1996., br. 12, str. 18-19

1 komentar:

  1. Da Mostar je grad koji se voli,grad ljubavi kaoi Seher.Ipak Mostar ima nesto sto mnogi gradovi nemaju.Koliko puta sam spavala u hotel Bristolu sa porodicom. Odlazili na Bunu i 92go. izbila je tuca mislim da su navijaci se potukli.Bilo mi je strasno i od te godine nikad nisam posjetila Mostar nazalost.Rusenje mosta sam dozivjela kao da mi srce neko kida .Gledala sam snimke rusenja, obnovljen je za mene nije isto nesto fali. Svi smo mi taj most na svoj nacin dozivljavali, ko moze nek oprosti rusenje neceg sto smo svi volili, ono sto je krasilo grad. Ja ne, nisam Mostarka, ali ga volim dusom. Isto sto nemogu da oprostim sto ocerupase Andrasevu vilu koja je simbol Zvornika.Hvala Dr.Ibrahimu Kajanu za pismo koje procitah od Melike Friis:o njoj nista neznam sad sam nesto saznala i opet cu to procitati da mi bude jasnije.HVALA !

    OdgovoriIzbriši