27. velj 2012.

TRI LOGORA U KRAJINI: METODOLOGIJA I OBLICI ZLOČINA


Metodologija i oblici zločina nad bošnjačkim
logorašima u Keratermu, Omarskoj i Manjači


Autor: Ibrahim Kajan


 Strahoviti prizori iz logora Manjača: živi leševi...

Izrada teksta se zasniva na objelodanjenoj literaturi*** koju su ispisale[1] ili izgovorile i potpisale neposredne preživjele žrtve zlostavljanja i autentični svjedoci zločina. Više takvih svjedočenja (rukopisa) bili su mi, prije objavljivanja, u rukama, pa sam nekim priređivačem[2], odnosno urednikom[3], te autorom[4]. U prikupljanju podataka o silovanim ženama a za potrebe ovog teksta, poslužio sam se autentičnim svjedočanstvirna koje su (žrtve) dale dobrovoljno, nerijetko pod zaštićenim imenom, suradnicima Human Rights Watcha, odnosno Helsinki Watcha; izjave su publicirane na bosanskom jeziku 1993. godine u Sarajevu[5].
Posjedovao sam i širu tiskanu građu - knjige, časopise, novine - koje su mi dale mogućnost provjere ili bar usporedbe u njima objavljenih činjenica s činjenicama obojenim osobnošću i snažnim emocijarna pisaca moje primarne građe, koja je, kao takva, ostala neiskorištena i marginalizirana! Za buduća istraživanja, kada se još više vremenski udaljimo od događaja, građa koju nude knjige - svjedočenja (prije svega vrlo obrazovanih žrtava mučenja, vrlo visoke razine pismenosti, među kojima su i književnici), ta će građa, uz već postojeću, činjeničnu i ogoljenu, predstavljati zasiguro prvorazredni znanstveni poticaj.
Žrtve su s područja Bosanske krajine. I lokacije, i imena logora po koncentraciji zla koje je u njima vitlalo, ubrajaju se među najstravičnije: Keraterm, Omarska i Manjača. U dominantno najvećem broju žrtve su Bošnjaci, što je doslovni refleks statističke zbilje stanovništva Bosanske krajine. Autori bilježe da je najmladi dječak od 14, a najstariji starac od 75 godina. Zatočeni su poglavito muškarci, mlade i srednje dobi. U logorima je i manji broj žena.
U sklopu osiguravanja krajnjeg cilja srpskog agresora - programiranog genocida nad Bošnjacima - logori su predstavljali samo jednu, i to najbolniju dionica u bošnjačkom holokaustu, u fizičkom ništenju i raseljavanja naroda. Ovaj rad svoju pozornost fokusira gotovo isključivo na najgrublje oblike kršenja ljudskih prava obuhvaćenih međunarodnim konvencijama o ratnim zločinima nad ljudima izvan borbe, među kojima su najobilatije zastupljena najuzvišenija prava - pravo na ljudski život i pravo na dostojanstvo živog čovjeka.

Oblici zločina u logorima

Dakle, ovdje nije rijec o "otrivanju novog" što se tiče činjenica i statistike zla, nego je možebitna novost u pokušaju svjedoka (autora) da činjenice urone u psihološka stanja koja su ih održala da opstanu između najdoslovnije smrti i života!
U najtežem stupnju i u masovnim (ratnim) stradanjima, koja su već definirana bošnjačkim holokaustom, etničkim čišćenjima i sistemom "spaljene zemlje", u izjavama se okrivljuju Srbi (i/li Cmogorci), u vojnim i paravojnim formacijama "Jugoslavenske armije", zatim policija, te upravnici i stražari u logorima.
U cjelini dakle, ponavljamo zaključak takvom pristupu koji je još u tijeku prvih mjeseci srpskocmogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu ustvrdio Helsinki Watch, tvrdeći da su "oni u poziciji da nanose najveću štetu a njihova politika "etničkog čišćenja" osigurava izliku za njihove akcije".[6]
Iz svih primjera koje navodimo, vidljivo je da se mučenja i ubijanja, te silovanja, gotovo u pravilu izvode javno, "a to ne samo da govori da se za takve akcije ne očekuje nikakva kazna pretpostavljenih, nego da će, upravo obrnuto, biti pohvaljene i nagrađene".
Ostvarujući zadani cilj, srpske snage (u različitim formacijama) i pojedinci (pripadnici civilnih, vojnih i policijskih oznaka moći), nakon što su izvršili prisilno odvođenje i zarobljavanje civila na radnim mjestima, na ulici, u njihovim domovima i zatočili ih u koncentracione logore, u njima su izvršili brojna kršenja ljudskih i humanitarnih prava: izgladnjavanja i mučenja žeđu, premlaćivanja (u bezbrojnim primjerima) do smrti, ubijanja različitim predmetima te hladnim i vatrenim oružjem; česta su unakažavanja, kastriranja, seksualna ponižavanja i brutalna silovanja.
Žrtva je, najčešće, bila podvrgnuta "kombiniranom zločinu", što potvrđuju brojni primjeri mučenja provodeni sinhronizirano i uporno na jednoj osobi, do krajnjih granica mučiteljove snage ili krajnjeg znaka života mučenika.
Glađu i žeđu mučenim žrtvarna preostajalo je da sami ili na silu (tlačitelja) jedu kuhinjske ostatke iz smeća, da se ishranjuju travom u blizini septičkih jama i listovima s voćaka; na rubu života prisiljavani su piti mokraću, otpadnu, zagađenu i zaraženu vodu, a u nekim primjerima i strojna prerađena ulja! Zbog naglog pada tjelesne težine, destruiranog imunološkog sustava, stečenih ili starih bolesti, brojni su zatočenici umirali u bolnim mukama, bez ikakve medicinske pomoći.
Mučenja premlaćivanjem su zaista imali cijeli, raskošni repertoar načina udaraca i predmeta kojim su premlaćivani, vrlo često sve dok žrtva ne izdahne. Šamari, pesnice i policijske palice su se koristile, ali "budući da nisu bile dovoljno ubojite", kako kaže jedan logoraš, primjenjivan je cijeli niz viđenih i novih pomagala za tuču i ubijanje ljudi: letve, letve s ekserom, toljage, toljage s drvenim šiljcima za paranje kože, motke sa žiletima, lanci, gumene cijevi raznih profila sa željeznim završecima, metalne šipke, šila za probadanje, čekići; bokseri, noževi, kame, bajuneti; logoraši su najmučnije govorili o višežilnim kablovima. U logorima se pucalo i ubijalo najčešće iz pištolja, ali i iz strojnica i sličnog naoružanja. Na trbuhe žrtva, prethodno položene na leđa, skakali su sa stolova probrani, krupni i snažni logorski stražari, ili su (žrtve) podizane u zrak i bacane na betonske podloge.
Neistraženo je područje samoubojstava; u predočenoj se građi zapaža veliki broj pokušaja i značajan broj izvršenih samoubojstava.
Ranjene, umiruće i umrle nerijetko su zajedno transportirali u kombijima ili šleperima u nepoznatom pravcu. Logoraši koji su ih prenosili i tovarili, te ukopavali, u brojnim su slučajevima likvidirani.
Kastriranja su zabilježena u dva od tri logora o kojima govorimo: u Omarskoj i Manjači.
Silovanja žena su provođena, po građi koju sam obradio za navedene logore, u Keratennu i Omarskoj. Silovalo se i po naređenju upravnika logora. Silovane su, navode izvori, i djevojčice od sedam godine; žrtve su nerijetko umirale tijekom ili nakon silovanja, a brojne su svirepo ubijane nakon tog nasilnog čina.
Procjenjeni broj smrtno stradalih u ova tri najodvratnija logora se, nažalost, još uvijek samo nagađa: tako se u suvremenim publikacijama tvrdi da je u Keratennu stradalo više od 2.200 Bošnjaka, u Omarskoj 3.800, a na Manjači je, smatra lnstitut za istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava  u Sarajevu - oko 8.000 Bošnjaka!


ZLOČINI U ZAROBLJENIČKIM LOGORIMA

KERATERM

Mučenje glađu i žeđu
Muhidin Šarić: Što je vrijeme više odmicalo, najveći naš neprijatelj postajala je glad. Broj onemoćalih i iscrpljenih iz dana u dan bivao je sve veći. Svakoga dana, dok stojimo u redovima, da dobijemo ono što smo nazivali hranom, po desetak ih je padalo u nesvijest. One koji se nisu odmah dizali, odvlačili smo nekoliko koraka, ostavljali i ponovo hitali u red![7]
Skora će dva mjeseca kako sam zatvoren. Najviše se plašim gladi. Računam koliko se ovako još možze izdržati. Neki već odavno jedu djetelinu u parku. Na mladoj lipi ispred klozeta nema ni jednog lista. Sve je više stomačnih oboljenja i sve više mrtvih.[8]
Hrane je sve manje. Svaki dan po dvjesto i više logoraša ostaje bez obroka. Sve je više onih što po kontejneru i smeću traže otpatke što ih stražari ponekad bace.[9]
Vejsil Suljanović: Osvanuo je novi dan. Gladni smo, žedni, umorni i iscrpljeni od jučerašnjeg maltretiranja. (...) Sljedećeg dana, oko podne, glad i žeđ su dostizali vrhunac, bez ikakvih znakova da će se hrana dobiti.[10]
Četvrtog dana, na sreću, oko deset sati, žene su počele dolaziti i donositi jelo. Ne svima, ali smo solidamo međusobno dijelili. Malo smo smanjili glad, ali je ponašanje stražara svakoga iznenadilo. Mnogi su se logoraši s njima poznavali od ranije, bili su komšije, radni drugovi, kumovi. Ali, to ovdje nije pomoglo. Automati su stalno bili upereni u nas.[11]

Premlaćivanja
Muhidin Šarić: Tukli su nas svakoga dana i svakoga časa. Tukli su nas u dvorištu, u spavaonicama, u stroju za ručak i u klozetu. Tukli su nas svuda uz pridiku: "Mi nemamo milosti ni za koga. Mrzimo i ubijaćemo vas po redu. Mrtav čovjek za nas je najbolji čovjek. Svaki poraz je boalest. Sad se jebite. Samo pobjeda pise istoriju.“[12]
Na vratima se pojavi Dulče, u ruci držeći crnu gumenu palicu. - Jeste li me se poželjeli? - upita ironično. Brzim i lakim korakom, kao mačka, prođe naprijed. (...) Jednog logoraša udari palicom po nogama, ovaj jauknu i skupi se. Nevjerovatnom brzinom priđe drugom. Palicom mu podiže glavu: - Diži glavu ustašo! Jesi li ti ustasa? - upita ga. Ovaj šuti. On ga udara po glavi. - Nešto sam te pita, pederu! - Jesam, govori on, a suze mu kvase oblaze. Udari ga još jače. (...) Udara redom sve one koji mu se nađu na putu. Logoraši zapomažu, uvijaju se, jauču...[13]
Šarić u Keratermu opisuje jezu i zlokobnost noćnih prozivki i krvavih, nerijetko smrtnih premlaćivanja: Prozvani izlazi. Na vratima ga dočeka stražareva željezna ruka i odvuče u mrak. Iz mraka se začuše udarci. Prvo samari, pa onda šake zadobovaše po leđima nesretnika. Po glasovima koji se čuju, zaključujemo da ih ima desetak. Nesretnik poslije nekoliko udaraca zastenja. Poče plačnim glasom da moli. Batine se pojačaše. Sa ostalim udarcima miješa se i tup bat toljage. Prozvani jauče i kriči. Udarci sustižu jedan drugoga. Glas unesrećenog postaje sve tiši i tiši. Udarci nadjačaše njegov glas, odzvanjajući dugo kroz noć (...)
Te večeri scena se ponavljala petnaest puta, sve dok se batinaši nisu umorili. Gomila mrtvih i polumrtvih tijela na vratima se povećava. Neke krišom odnose na njihova mjesta. Neki su mrtvi i ostaće s nama do jutra.[14]
Suljanović u Smrvljenim dušama govori o prvom susretu s Dušanom Tadićem: "Dušan, s uperenim pištoljem krenu prema nama, psuje urličućim tonom: "Majku vam tursku..., sve ću vas poubijati!" (...). Tako ide i probija se između nas. Dijeli ljute šamare. Rijetko koga preskače" - piše Suljanović pa se zaustavlja u trenu kad Tadić iznenada u nekoj žrtvi "prepoznaje" momka kojeg je "dva dana prije zarobio"! Mada momak govori "da to nije bio on", Tadić potpuno hladnokrvno vadi pištolj: "Začula su se dva pucnja; mladi čovjek, karatist iz Prijedora, pade bez riječi."[15]
Suljanović također ispisuje vrlo precizno sve ono što se ne vidi u pukoj statistici zločina koje je počinio među najvećim takvima, kakav je "neuračunljivi krvnik" Zoran Žigić Žiga.[16]
Muhidin Šarić: Najviše je bolesnika koji su rane zadobili u noćnim tučama i prozivkama. Njihov se broj iz dana u dan povećava. Ima ih s razbijenim glavama, slomljenim nogama i rukama, natečenim i izobličenim dijelovima tijela, a jednoga sam vidio i sa izbijenim okom.[17]
Šarić predočava najplastičniju, od jeze zgromljenu sliku masakra koja se odigrala nad logorašima, tijekom noći, u spavaonici zvanoj trojka. Da se nešto neobično priprema, ljudi naslućuju i uočavaju znakove i pokrete: prisjećaju se da je u dvorište uveden žuti rovokopač "s velikim čeličnim čeljustima okrenutim prema spavaonicama", da je postavljen mitraljez na krov prijemne kuće; zatočenici ustravljeni, budno prate nočna kretanja i iznenadno paljenje farova autobusa (punog vojnika) koji ulazi u dvorište. Čuju komande, rasporedivanje oko spavaonica. Šarić nastavlja: Oba automobila upališe farove i krenuše naprijed prema spavaonicama, prodoše pored nas i osvijetliše trojku.
- Nece nas s olakšanjem začuh nekoliko glasova. Napolju nasta zatišje, samo se čuje ravnomjemo brektanje automobila što osvjetljavaju prostor.
- Vode! Voooode! - čuje se jezivo zapomaganje iz trojke.
- Ko hoće vode, neka izađe! - glasno viknu neko iz mraka.
Odjednom se otrgnu snažan prodoran uzvik, kroz nać. Zagluši sve drugo. Uzvik radosti, uzbuđenja, uzvik upozorenja za ono što su oči vidjele.
- Eno ga! - otegnu se kroz noć.
U istom trenu zaštekta mitraljez. Prolomi se zaglušujuća buka oružja: (...) Pucnjava potraja dugo. Nadmeću se automati, puške, pištolji. (...)
Ova hajka na ljude trajala je do zore. Oko pet sati paljba utihnu. Povukoše se vojnici. Ostadoše samo stražari.
Oko šest sati dođoše iz Prijedora četničke starjesine. Polako se razdanjuje (...). Iz naše prostorije odabraše šestoricu dobrovoljaca i odvedoše da pokupe i natovare pobijene. Utovar dugo traje.
Ubacuju se tijela na dno šlepera. Tup. Tup. Svaki put krv poteče niz stranice i slijeva se na tlo. Prava krv, Ijigava, gusta, crvena. Klizi po betonu i slijeva se u slivnik besmisleno i glupo.
Kad završiše, šleper krenu. Izađe iz logora i ode prema Omarskoj. Vratiše se momci s utovara i mi se okupismo oko njih: "To je.strašno, kaže Juso, snazan mladić iz Kozarca, - Dvadeset osam ih je ubijeno, a šesdeset i tri su ranjena. Sve smo ih zajedno potrpali u isti šleper, prvo mrtve, a onda i ranjene. I njih će pobiti, zaključujem.[18]
Pogled na trojku me uplaši. Cijeli zid je izrešetan mecima. Limena vrata na ulazu su kao rešeto. Sad mi je jasno zašto je Jusuf govorio da je najviše pobijenih bilo u spavaonici. Svi koji su se našli iza vrata od suprotnog zida, bili su pobijeni. Na zidovima su tragovi krvi. U travi ispred spavaonice ima komadića mesa, kostiju i kose.[19]

Sprave za udaranje, mučenje i ubijanje
Noževe su nosili o pojasu u kožnim futrolama. Neki su ih nosili sa drškom okrenutom nadolje. Kod onih koji su o pojasu nosili bombe, noževi su obično stajali uz desnu nogu ispod koljena.
Arsenal sprava za mučenje bio je veoma raznolik. Zapazio sam razne vrste toljaga, od onih sa lijepo obrađenim rukohvatom, do običnih letava, komada dasaka sa ekserima ili  kolaca.
Specijalne toljage su imale šiljke sa strane za paranje tijela. Za tuču su se koristile i željezne šipke, različitih debljina i veličina koje su odvaljivali od željeznih ograda u dvorištu. Bilo je i gumenih crijeva najrazličitijeg profila.
Obična milicijska palica se rijetko upotrebljavala,jer nije bila ubojita. Neki su imali šila, boksere; naprave sa žiletima za paranje kože.[20]


OMARSKA

Mučenje glađu i žeđu
(Ime svjedoka arhivirano): Dobili sma jedan hljeb na šest ljudi, tek nakon tri dana. (...)
Za šest dana umrlo je 35-40 ljudi. Svaki treći dan dobivali smo hljeb i kasnije po par zrna graha.[21]
Vode su nam davali svaki dan toliko koliko se moglo uhvatiti u karton. Par puta su prmili crijevo kroz mrežastu platformu kakve su inače dijelile etažu od etaže.[22]
Rezak Hukanović: Prva četiri dana ništa im nisu davali da jedu. (...) Tek peti dan su ih pozvali da se postroje za ručak. Glad je bila neizdrživa. Svi su nagmuli na vrata. Vodili su ih u grupama po trideset. (...) Kada je došao red na Đeminu grupu, rekli su da više nema hrane.[23]
(U prostoriji sa Đemom - a to je Hukanovićev pseudonim u knjizi - bilo je oko šest stotina zatočenika, u ne baš velikom prostoru (...). Najmladi je imao četrnaest godina, neki djecačić kojem su pobili cijelu familiju (...), a najstariji sedamdeset i četiri godine).
Bilo je stravično slušati njihova zapomaganja i vapaje. Dani topli, vreli a noći sparne, kako znaju biti sarno u ovim krajevima. Tražili bi vodu od stražara. Kroz razbijen prozor, visoko iznad njihovih glava, tek ponekad ubacivali su im plastične posude sa vodom i ta žedna grla su se pomamno bacala za tim kapima, koje život žnače. Otimali bi se o posudu, tako da se više vade prolijevalo nego što bi uspjeli da saspu u svoja žedna grla. Onda bi naginjali praznu posudu i dugo je treskali u zraku iznad otvorenih usta, da iz nje izvuku i posljednju kap.[24]
Fiziološke potrebe bi vršili u jednu plastičnu kantu, koja se nalazila uz limena vrata garaže. Kada bi neko mokrio, onda su se ostali okupljali oko njega i skupljenim dlanovima hvatali mokraču i njome kvasili ispucale usne, a mnogije i pili.[25]
Vejsil Suljanović: U plitak tanjir ulijevali su toplu vodu u kojoj se jasno vidio komadić neskuhanog krumpira ili samo dvije bobe, koji makaron ili koje zrno riže. Uz to se dobije osminu tvrdog kruha. To tvrdo parče je trebalo smrviti u taj vodeni, bljutavi prilog. Ali jumjava kojoj smo svaki put bili izloženi, prisiljavala nas je da pokušamo samo popiti toplu vodu, a komadiće kruha nositi nazad u prostorije (...).
Zbog gladi, a i straha, veći dio mlađih ljudi nije sličio na sebe.[26]
Premlaćivanja
(Ime svjedoka arhivirano): U Omarskoj su tukli i ispitivali.[27] Jednog ugledni doktor je izašao iz logora i donio mi očevu poruku da se ne brinemo i da ga ne tuku kao druge koji umiru pod strašnim batinama. Liječnik nam je rekao da je vidio ljude kojima se crvaju rane po tijelu.[28]
Rezak Hukanović: Uz prisustvo ispitivača, inspektora stanice milicije iz Prijedora, tukli su ih cipelama, bokserima, željeznim šipkama i ko zna kakvim pomagalima za nasilno priznanje i potpisivanje već smontirane priče.[29]
(Ime svjedoka arhivirano): Ispitivanja su bila svake noći. Meni su puščanu cijev gumuli u usta i tako mi izbili sedam zuba. Mnogi se poslije ispitivanja nisu vraćali.[30]
Rezak Hukanović: (Đemu) stražari uvedu u drugu prostoriju lijevo u "bijeloj kući". Tada još u "bijeloj kući" nije bilo nikoga od zatočenika (...). Sljedećeg trenutka, učinilo mu se da se nešto teško otkinulo odozgo, s neba, i mlatnulo ga po glavi. (...) Oko sebe je spazio, kao čopor gladnih vukova, četiri dobro podnapite spodobe, sa palicama u rukama i neskrivenom mržnjom u očima. Među njima (...) najzloglasniji u cijelom ovom kraju Zoran Žigić - Žiga (...). (Naredi mu da klekne "u ćošku pored radijatora". "Četveronoske, onako ko pas!").
Kleknuo je Đemo na koljena i nagnuo se naprijed, oslanjajući se na ruke osjećajuci poniženje i nemoć novorođenčeta. Toga momenta uveli su još trojicu iz njegove spavaonice: Asafa, Kikija, a trecega, Begu, najmlađi je od ovih krvnika, Nikica, odveo u prostoriju preko puta i ubrzo su se otuda začuli udarci i zapomaganja. Asaf je morao zauzeti isti položaj kao i Đemo, samo s druge strane radijatora. Kikiju je, najviši od njih, također gradski krvnik, Duća, naredio da legne na leđa, na sredini sobe, a onda je skočio iznad njega i sa svojih sto dvadeset kilograma počeo da mu razdire utrobu, skačući mu po stomaku i rebrirna. Jedan čupavi, sa trakom oko glave, prišao je Asafu i počeo da ga udara palicom napravljenom od nekog debelog električnog kabla. Za sve to vrijeme Žiga je udarao Đemu po leđima i glavi nekom palicom, koja se svakim zamahom istezala, a na vrhu je imala metalnu kuglu. (...)[31]
U hangaru su bila i dva brata poznatog pjevača (...) Halida Muslimovića, Senad i Nedžad. Senada su tukli nekoliko puta. Jedanput, kada su ga vraćali sa ispitivanja, jedan ga je vojnik tukao čekicem po šakama. Drugi mu je zabo vrh svoje kame u leđa. Tjerali su ga da stavi nogu u omču sajle. Onda bi ga dizali tako metar iznad poda, s glavom okrenutom nadole i tukli ga palicama, šipkama (...)[32]

Ubojstva, samoubojstva i pokušaji samoubojstava
(Ime svjedoka arhivirano): Trojica iz Kozarca su izvršila samoubistvo. Dvojica su iskočila kroz odvodnu cijev i stražari napolju su ih dokrajčili.[33]
Rezak Hukanović: (Naređeno im je da izađu iz autobusa s rukama iznad glave i podignuta tri prsta na svakoj ruci - stari srpski pozdrav.)[34]
Prošli su kroz špalir dobro naoružanih vojnika. Izdvojili su petoricu na stranu, a ostale su uveli u jednu od velikih zgrada. Među petoricom koje su izdvojili, Đemo je prepoznao i lokalnog pozorišnog glumca Teufika kojeg su svi zvali "Ćifut". Nekoliko trenutaka poslije začuo se rafal. "Ćifut" više nikada neće prošetati pozorišnim daskama.[35]
Jednom je jedan, od alkoholom dobro natopljenih sražara, bez ikakva povoda, ispalio rafal kroz limena vrata garaže. Začuli su se jauci i zapomaganja. Kasnije se čulo da je od tag rafala jedan zatočenik ubijen, a četvorica teže ranjena. Tu četvoricu ranjenika su negdje odveli, navodno u bolnicu, ali ih više niko nije vidio.[36]
Po zvjerstvima činjenim u "bijeloj kući" najviše se isticao neki vojnik Zoka (...). Često je u ruci držao letvu, dužine oko jednog metra na cijem je jednom kraju bio ukucan veći ekser. Ošstri vrh eksera virio je 5-6 centimetara iz letve. Išao je prostorijama i tom letvom i ekserom tukao ljude. Mnogima se unosio u lice i pitao: - Koje ti je oko draže? - neke bi pogledao naniže – koje  jaje... ?
Jednom je momku istu takvu letvu, ali kraču, zakucao u petu i zaprijetio mu ako pokuša da je izvadi da će ga ubiti. Taj je momak umro nakon nekoliko dana u strašnim mukama.[37]
I Kikija su još dva puta tukli. Oba puta je pokušao i sarnoubistvo. Jedanput je, nekakvim komadom žice, pokušao prerezati vene, a drugi put su mu sa vrata skinuli komad žice, kojim se pokušao objesiti o dovratak u klozetu. Ta žica je inače služila tu za pročišćavanje kanalizacijskih cijevi koje su, skora uvijek bile zaštopane (...).


Kastracije
(Hukanović opisuje nevjerojatnom silinom zbiljnosti zlokobnu zgodu kad četvorica, potpuna pijanih stražara, odvaja desetak logoraša i izvode ih pred garažu i naređuju da se skinu do gala. Medutim, „jedan visok čovjek, skora dva metra, zarastao u dugu bradu što je bio znak da je već dugo u zatočenistvu, odbija se skinuti; on je zapravo, potpuno zanijemio i tako nijemo promatrao događaje oko sebe.)
Stražar je, videći da je ovaj uporan u svojoj nakani da ne ispuni njegovu naredbu, okrenuo svoju pušku naviše i opalio (...) ali se ništa nije desilo. I dok se iz vrha cijevi izvijao plavičast dim, stražar ga kundakom udari posred glave, jedanput, dvaput... i jadnik je pao. Tog momenta ovaj dade pušku drugom stražaru i krenu rukom prema pojasu. U sljedećem trenu u ruci mu zasija nož, dugi, vojnički. Sagnu se pored ovog jadnika, uhvati ga onom drugom rukom za kosu. Pridruži mu se još jedan stražar, uz psovke. I njemu se u ruci presijavao nož, a ostala dva stražara se malo izmakoše i okrenuše prema grupi, motreći na svaki njihov pokret. Noževima su kidali odjeću s njega. To je sve trajalo samo nekoliko trenutaka. I kada su se podigli s noževima, uniforme su im bile okrvavljene a zrakom se prolarnao jauk, dug, glasan i bolan.
Parao je uši. Tijelo prožimao jezom. Đemo nikada u životu nije čuo bolniji krik, a nakon toga nikada nije vidio bolniji prizor. Taj jadnik se pridigao, ili bolje reći pokušavao da se pridigne i dalje puštajući nesnosne jauke. Bio je potpuno obliven krvlju. Jedan od stražara je dohvatio crijevo za vodu (...) i počeo polijevati tog nesretnika. (...) I tada je Đemo vidio, da, dobro je vidio, svi su vidjeli, čovjeku je bio odrezan polni organ i jedna polovina debelog mesa. Đemo se više ničega nije sjećao. Ta spoznaja strave i užasa oduzimala mu je svijest na trenutak.
Tek kasnije su mu ispričali da su tog jadnika, koji je nedugo potom podlegao mučenjima, odvukli do kontejnera sa smećem, polili benzinom i zapalili.[38]
Ni Jasko, momak koji je volio motore, ni Emir, policajac, oba iz Kozarca, dva dobra prijatelja, nisu imali sreće da prežive sve strahote "Omarske". Izveli su ih jedno veče, skinuli ih gole i tukli nekim željeznim šipkama. Kasnije su izveli još dvojicu zatočenika i, pod prijetnjom noža pod grlo, prisilili ih da ovoj dvojici odgrizu genitalije. Umirali su u stravičnim mukama, dok su se zrakom razlijegali raspamećeni jauci. (Hitler je, reći će jedan zatočenik spomenut na istoj stranici, bio pravi amater).[39]
Vejsil Suljanović: Poslije nekoliko minuta, pod prozorom sobe začu se vriska koja kao mač zasiječe tamnu sparinu našeg prebivališta. Kao da zidova oko nas nema. Počela je četnicka agresija koju, dok sam živ, neću zaboraviti. Vrište, viču, podvikuju, psuju. Kao da vode kolo oko žrtve. A onda počeše tuči kao maljem o tarabe. Samrtnički vrisak, jauci ljudi, probijali su tišinu, kao da su izbili prozore, pa onako paraju glavu i dušu do dna srca. Kao da ih režu na komade. (...) Opet strašan, najstrašniji vrisak. Odmah potom naredba: "Jedi, majku ti tursku!..." "Aj, majko moja! Kako ću to jesti ako Boga znas!" - preklinje neko. "Kakva Boga! Jedi!" - uzvikuje krvnik.
Neko je gledao kroz prozor, kad je četnik odrezao komad ljudskog tijela s oborene žrtve, a onda drugom jadniku naređivao da pojede komad sirovog, ljudskog mesa. Ponovno tuča i jezivo otužni vrisak. I životinjske riječi: "Pa još si živ majku ti tursku! Jaja, jaja! Reži, nek pojede, možda će mu biti lakše!" –krvnik krvniku nareduje.
Opet vrisak, vrisak koji probija čula...
A iste noći, pod prozorima naše logoraške sobe, jezivo, nepojmljivo, u teškim mukama izdahnula su dvojica mladića E. A. i R. K. Izdahnuli su u velikim lokvarna vlastite krvi, koje komšije, četnici, katili proliše. Dva sata su ih mučili. Rezali su im polne organe i prisiljavali ih da to jedu dok su još bili živi. Znam.[40]

Seksualna ponizavanja
Rezak Hukanović: Jedne noći, dok je napolju padala kiša, pozvali su (u "bijelu kuću" - prim. I.K.) Mehmedaliju Sarajlića, uglednog građanina, starog 60 godina, potpuno sijede kose, izveli ga napolje i natjerali ga da se skine go, zatim ga taka gologa uveli u prostoriju u kojoj je bila i Hajra, djevojka koja nije imala više od 22-23 godine. I nju su natjerali da se skine, a onda ih tjerali da vode ljubav pred svim ostalim zarobljenicima, koji su prestravljeni sve to šutke posmatrali, duboko poniženi osjećajem nemoći. Čovjek je molia, preklinjao, govorio da mu ova djevojka može biti unuka... Stražari su se smijali cinično, divljački. (...) Djevojka se samo stidljivo zaklanjala rukarna i molila stražare da je puste da se obuće. (potom su starca "za kaznu" istjerali na kišu - prim. I.K.). Uveli su ga ponovno poslije dva sata provedena na kiši, onako gola (...) Ponovo je dobio. Počeli su ga biti kundacima i čizmarna. Pao je. – Izbaci to đubre napolje! - naredi jedan od stražara.
Iznijeli su ga na travu, desno od ulaza i tu ga ostavili. Ujutro je bio mrtav.[41]


MANJAČA

Mučenje glađu i žeđu
Hilmo Draganavić: Za večeru dobivamo parčence hljeba i pastern za četiri čovjeka.[42]
Sirnbolični doručak sa tri dekagrama hljeba, šolja tople vode koju su zvali čaj, konzervica paštete na šest ljudi ili pak zalogajić kobasice ili slaninice. Ručka nije bilo. Ručak je davan na veče, pa je bio i ručak i večera istovremeno. Sastojao se od parčeta hljeba ne više od tri dekagrama i nekog kuhanja. Brojao sam kašike. Pet do sedam kašika kuhanog.[43]
Za nepuna dva mjeseca omršavio sam dvadeset kilograma. Sam sam se sebe plašio. Tijelo koje je doskora bilo normalno uhranjeno (imao sam osamdeset kilograma), bilo je otomgoljeno, misića nije bilo, visila je sama koža. Međutim, nisam ovako izgledao sarno ja. Svi sma kopnili, da smo teško jedni druge raspoznavali.[44]
Oko polovine mjeseca jula, logoraši su već izgledali jako loše. Bilo je ljudi koji su ličili na žive leševe. Slaba i nehigijenska ishrana, te prljavština tijela i ruku, izazivala je masovne prolive.[45]
Glad koja je harala sve više i više, natjerala je ljude da se vrate majci prirodi. Kradom su izlazili u boriće, koji su bili zasađeni između baraka, tražili su jestive trave i jeli ih kao stoka. Prvo su "pasli" jednu vrstu trave koja se koristi za boraniju. Kod nas je zovu brašenac, jer joj je po lišću meka prašina, kao brašno (...) logoraši su negdje pronašli kamene soli pa su umakali tu travu u so i jeli je kao poslasticu. Ta je trava zagađena, logoraši je pišaju, gaze i jedu. Kakva jeziva slika. Kada je nestalo te trave, prešlo se na maslačak. Tako je prostor u borićima za mjesec dana bio praktično ogoljen, nevjerovatno ali istinito. Poseban vid dodatne hrane bilo je nedozrelo voće.[46]
(Ime svjedaka pad inicijalam Š.): Dolaskarn gore, na Manjaču, mi smo prvo osuđeni na vrlo malu količinu hrane. To je tzv. Tiho umiranje. Uostalom i rekli su nam da ćerna svi "tiho umrijeti". Ne znam koliko je to moglo biti, u mjeri, možda dva-tri dekagrama hljeba i obavezno - komad stare slanine... Tada smo spali na težine prosječno četrdesetpet, šest kilograma. Da ste mogli pogledati, na primjer, kad je došao Kušner gore na Manjaču, plakao je ko dijete,jer je vidio... žive kosture... Rijetko je ko bio teži od četrdeset kilograma.[47]
Muhamed Filipavić: Glavni moj problem, glavna moja potreba i u Gradišci i na Manjači - bila je voda. Do tada nisam ni znao koliko je voda potreba čovjeku. I sada vjerujem da nisam imao dovljno vade u Gradišci, sigurno bih podlegao. Da mi tada, tamo, jedan četnik nije dao dva bokala, oko šest litara, sigurno bib umro. Kada te pretuku, da imaš vade u neograničenim količinama, opet ti je malo.[48]
(Da Srbi nisu dopustili) da dođe Merhamet, bio bi to njihov kiks; da smo ostali još sarno dvadesetak dana, mjesec dana na Manjači na isti način, mi bismo pocrkali. Jedan se kruh dijelio na 40-44 čovjeka, jedna pašteta na 12 ljudi. Ostale splačine neslane, bljutave, nikakve. Jednostavno - jedna opća glad.[49]
Asaf Džafić: Ljudi izubijani, gladni, žedni.[50] Unutra (u štali, op. I.K.) je bilo 600-800 ljudi, bolesnika, ljudi koji su trebali pomoć, kojima je neked život doslovno ovisio o kapi vode.[51]
Budući da smo stalno bili žedni, pili smo iz jezera u kojem su obučavani srpski tenkisti, izvodili vježbe, teško zagađujući vodu uljima i benzinom.[52]

Premlaćivanja
Hilmo Draganović: Ostao mi je u sjećanju jedan od bezbroj prizora, kada su uhapsili jednu grupu i doveli u logor. Zvjerski su ih tukli. Ljudi su jaukali tako žalosno, da je svaki jauk ledio krv u meni. Tako isprebijane natjerali su da pjevaju "Od Topole pa do Ravne gore". Bolno je parala uši ta njihova pjesma, koja je više ličila na plač, bol i vapaj, nego na pjesmu. Tukli su ih sa suprotne strane štale tako da smo odlično mogli čuti. Kada su ih napokon doveli u štalu, izgledali su jadno i žalosno. Bilo ih je iznakaženog i iskrvavljenog lica. Hodali su kao pijani. Drhtali su. Nisu se mogli snaći.[53]
Posebno se sjećam tuče jedne grupe robijaša iz Grapske, koji su naročito bili verzirani za "šverc". Nabrali su veće količine zelena (koji su logoraši jeli da ne umru od gladi, prim I.K.). Na pretresu prvo su sve morali odbaciti a onda su ih jednog po jednog počeli tuči. Odjekivali su udarci čizama po mršavim tijelima, a krici su jezivo parali surovi manjački okoliš. Tukli su ih sigurno pola sata. Pomislio sam da neće preživjeti. (...) Mislim da nikakva životinja te batine ne bi mogla izdržati.[54]
Naredni dan ujutro postavljale su se radne grupe za rad. U jednoj nije bilo dovoljno ljudi, pa su tražili dobrovoljce. Logoraši su počeli izbjegavati poslove, jer je bilo maltretiranja.
Ovo je njima bio motiv da se još koji put iskale na nama. Naređeno im je iz komande da se hvate toljaga, palica, držala i svega što se nađe pri ruci i da po pet-šest policajaca ide u svaku štalu i da nas biju jednog po jednog. Prvo su nas sve utjerali u štale. Potom su nam naredili da ispadamo van. Nastao je strahovit metež. Izbezumljeni nahrupili smo na vrata. Policajci su udarali držalama od krampova, toljagama, kablovima, čizmama, jednostavno rečeno udarali su po nama s čim je ko stigao. Prilazim ja i moj sin. Rečem mu da se provuče njima iza leđa dok tuče ove naprijed. Vidim uspjeva, ali avaj, dočeka ga krvnik i udari držalom preko leđa. Ja sam pokušavao da se popenjem na beton, ...kad sam podigao nogu - (četnik) je zamahnuo nogom. Nadmem se da ublažim bol. Ali čizma je bila jača. Učinilo mi se da je sva utroba iz mene istjerana. Zanesvijestio sam se.(...) Kao epilog ovoga masakra bio je strahovit. Bilo je polomljenih ruku, razbijenih noseva, odvaljenih bubrega, jer rnnogi su propišali krv![55]
Nosio se hljeb i jedan logoraš zaskočio se na jednog logoraša koji je nosio korpu sa hljeborn. Zgrabio je hljeb i potrčao. Spazio ga je policajac - kreten. Taj policajac je bio jako slab, mršav, tanak, ali i teški neurastinik. Kad se okomi na žrtvu, ide na sve ili ništa, bije dok ne osjeti da je žrtva pri kraju. Policajac ga je uveo u našu štalu, jer su vani bili predstavnici MCK. Počeo ga je biti. Prvo ga je tukao rukama, objeručke i istovremeno po obrazima i ušima. Žrtvi je navirala krv u glavu od brojnih udaraca. Gorio je kao u vatri, uši su mu bile kao dvije crvene krpe. Zatim ga je udario u potkoljenice. Unesrećeni pada. Tako ležeći dobija udarce nogama. Pobješnjeli kreten slaže čizmu po čizmu po žrtvinu tijelu. Žrtva je u nesvijesti. Policajac zvijer pravi pauzu i naređuje mu, jebući mu mater da se diže. Dokači ga za ruke i žrtva se nekako podiže. Sad mu naredi da ide kroz štalu između posljednjih logoraša. Jadan čovjek ide teškom mukom ispred policajca-krvoloka, koji se zatrčava i tako u trku skače i nogom udara svoju žrtvu u leda. Čovjek jaukne. Policajac odlazi. Žrtva ostaje u samrtnim mukama.[56]
Muhamed Filipović: Kad smo došli na Manjaču, pitanja, upisivanja. Pita jedan: "Jesi li upisan?" pa odmah dodaje -"Nisi." Pitam Omera što je ovo. To je bilo njihovo posebno pravilo, da ne primaju novog logoraša, ako ga nisu premlatili na svoj način. To je taj upis. Dakako, da su nas potom dobro izdegenečili. Omer je prošao bez ijednog udarca. Ja sam dobio. Lupnuo me je i ja sam pao. Omer se sagnuo da mi pomogne, a četnik će na njega: "Šta diraš ustašu!" "Moram, reče Omer, to mi je brat." "E, kad ti je brat, evo i tebi" – viknu čedo. Tad Omera prvi put počinju tuči. Bio je to Bula (pravo ime Željko). Sam je sebi dao nadimak Fadil Bula. Nakon mene, Bula je počeo tuci moga brata.[57]
Ja sam bio sav krvav, u okrvavljenoj robi, sve dok nisam na Manjači dobio prvu presvlaku, dakle sve do 27. ili 28 juna. Moja jakna, koja je bila natopljena krvlju, postala je simbolom logoraške krvi.[58]
Asaf Džafić: Sjećam se jednog iz Jajca, bio je bez stopala. Pomažući mu u hodu, malo sam ga prislonio na svoje rame, ali tada je naišao policajac i zaprijetio mi da će me ubiti što mu pomažem, pritišćući mi cijev pištolja na čelo, udarivši nas snažno obojicu (...)[59]
Prvo nam odvale samarčine, potom odvali udarce palicom, a onda naredi da napravimo po sto sklekova. (...) Onda smo prisiljavani da jedan drugoga šamaramo. Tu su metodu dugo primjenjivali, ponižavajući nas. (...) Ipak, najviše su naređivali da se (logoraši) međusobno tuku, osobito po leđima.[60]

Premlaćivanje do smrti
Hilmo Draganavić: Dvadeset šestog jula (1992), kada je zavladala noćna tišina, upali su policajci i opet prozivali - zna se, na tuču. (...) Među prozvanima je bio i Omer Filipović, predsjednik MBO i komandant muslimanskog odreda, a s njim i Bender Esad, također iz stranke MBO... Svi koji su se odazvali na prozivku bili su strahovito premlaćeni, a Omer Filipović i njegov saputnik Bender, ovoga puta nisu preživjeli. Udarci po vitalnim dijelovima tijela učinili su svoje. (...) Sutradan oko osam sati odvežen je mrtvi Omer i Bender, mrtvačkim kolima.[61]
Muhamed Filipović: (Krajem jula, ili juna), isljednici su dobili naredbu da Omera (Filipovića - prim, I.K.) ispitaju.Odvode ga iza štale, drže u samici, svaki dan ga tuku, ostavljaju bez pokrivača, donesu mu doručak pa ga prevrnu po njemu, ali Omer je sve to izdržao. (...) Uglavnom, nije bilo dana da ga nisu tukli. Dana 28. jula izveden je pred štalu, iza osam sati, gdje su ga mučili. (...) Ima ih dvoje-troje koji su to vidjeli. Ima jedan svjedok iz Sanskog Mosta, koji je bio prisutan i koji je preživio, koji je bio kad su ga tu noć tukli. U jednom trenu Omer je skočio u minsko polje. Mislio je: skočit ću u minsko polje i ubit ću šest četnika koji tuku. Četnici kad su shvatili u kakvom je stanju Omer, da se tetura, da će pasti na mine i sve ih skupa uništiti, počinju ga nagovarati, moliti da izađe iz minskog polja. Omer im obeća, uz uvjet da prestanu tuči Esada Bendera. Četnici obećaju. Potom Omer traži da Esada odvedu u štalu. Četnici i to naprave... Ne znam šta je dalje bilo. Znam da su Omera zgrabili i bacili u jednu rupu. On je izdahnuo 28. jula u 23.10. (sati). Esad Bender, za kojeg je molio milost, umro je 29. jula u šest sati ujutro.[62]
(O istim događajima u recentnom izdanju M. Omeradića, tvrdi se nešto drukčije, čak bi se moglo zaključiti da je bar jedan od dvojice živ!)[63]

Kastriranja i seksualna ponižavanja
(Ime svjedoka pod inicijalom Š.): Tačno 6. juna otvorena je Manjača, pa su nas otjerali autobusima Prijedortransa (iz zatrvora Stara  Gradiska - prim. I.K.). Tu smo bili povezani (lancima - prim. I-K.). (...) Vidio sam kako su među Dobojlijama tjerali sina i oca da jedan drugom, da oprostite, grize spolni ud. To sam gledao svojim očima. Grozota jedna. Dok jedan drugom ne izgrize, ne pustaju ga.[64]
Asaf Džafić: Pričali su mi ljudi da su ih prisiljavali da, kako da se izrazim, "puše" spolni organ jedan drugome, ma nema što im nije palo na pamet![65]

SILOVANJA

Keraterm
Selima,[66] Muslimanka 40-tih godina, uhapšena je u svom domu u Prijedoru 30. V. I zatočena u zgradi bivše mjesne Vlade. Dopušteno joj je da ode kući, a ponovno je uhapšena 11. VI. i potom odvedena u logor Keraterm, potom u Omarsku i na kraju u Trnopolje. Dok je bila u Keratermu, Selimu je silovao jedan nepoznati napadač i Zoran Sikirica, za kojeg je rekla da je zapovjednik logora. Drugi bivši zarobljenici Keraterma, s kojima je Helsinki Watch razgovarao, također su identificirali Sikiricu kao jednog od vojnika u Keratermu. Selima opisuje svoje hapšenje i boravak u logoru Keraterm predstavnicima HW. Izdvajamo dio koji se odnosi na silovanje:
Zaključali su me u jednu veliku salu. Ranije su u toj zgradi bili uredi. Sada su se tu nalazili uredski stolovi. Čula sam vrisku muškaraca koji su bili mučeni i uzvike njihovih mučitelja. Oko dva sata ujutro, čula sam kako se otvaraju vrata i vidjela svjetlost baterijske lampe. Prepoznala sam Zorana Sikiricu, koji je u to vrijeme bio zapovjednik logora Keraterm. Rekao je da iz Banja Luke dolaze neki inspektori i da će me početi ispitivati za nekoliko minuta. Samo bi lud čovjek mogao povjerovati da će nekakvi inspektori doći u dva po ponoći radi ispitivanja. I tada je uradio ono. Silovao me je na jednom od stolova.
Prvo je pačeo da me vrijeđa. Pitao me imam li muža... ili ljubavnika. Tada mi je naredio da skinem odjeću. Počela sam plakati i rekla sam mu da imam menstruaciju. Odgovorio je da mu to ne smeta i da mi hoće pokazati kako to Srbin radi. Svezao mi je ruke i silovao me.
Silovanje je obavljeno bez prisustva drugih osoba. Nakon odlaska Sikirice, u sobu su ušla neka trojica muškaraca. Budući da nisu nosili baterijsku lampu, nije ih mogla vidjeti. Sjeća se da je jedan imao brkove. Jedan ju je silovao, ostali su stajali okolo. Priča:
Dok me jedan od njih silovao, druga dvojica su se smijala, vrijeđajući mene a zadirkujući njega (tj. silovatelja). Smrdjeli su na alkohol. Bilo je užasno. Grizli su me po nogama, koje su danima poslije toga bile crne i modre. Kada su završili, odvezali su mi ruke i otišli.
M. Omerdić, citirajući Oslobođenje od 22-29. X. 1993., navodi u svojoj knjizi da su u Keratermu "zločinci organizirano izvodili silovanja. Njih je naređivao osobno upravnik Čupo. Silovanjima su bile izložene i djevojčice od sedam godina, koje su nakon toga umirale. Jednu ženu je neprestano silovalo 20 zločinaca.[67]

Omarska
J.[68] 39-godišnja Hrvatica iz Prijedora, silovana je od strane jednog rezervnog kapetana tzv. Republike srpske. Priča:
Zapovjednik mi je rekao da napravim kafu za njega i još dvojicu prisutnih muškaraca. Jedan se zvao Babić i bio je direktor rudnika Omarska, a tada u službi vojske i pod uniformom. Drugi je Nedjeljko Grabovac, rezervni kapetan "Srpske vojske". Rekao je da Muslimani siluju srpske žene. On mi je rekao da izađem iz sobe, ali me je tada zgrabio i uvukao u drugi ured. Bacio me je na pod, a još je neko tada ušao u prostoriju. U to vrijeme, električna energija je često dolazila i nestajala; kada sam napadnuta, nije bilo struje u zgradi i ne mogu identificirati drugog čovjeka koji je ušao u sobu. I Grabovac i ovaj drugi su me počeli udarati. Rekli su mi da sam ustaša i da moram roditi Srbina, pa ću onda biti drugačija. Silovao me je samo Grabovac, a drugi čovjek je izašao iz sobe. Nakon što me je silovao, naredio je da idem u sobu gdje su bile druge žene.
Po navodu M. Omerdića, "Amnesty International je uzeo izjave skupine Bošnjakinja koje su, kako se navodi, držali bosanski Srbi u Omarskoj, po kojima se vidi da su one kontinuirano silovane".

PITANJA ZAKLJUČKA
PITANJE OPROSTA
I PROBLEMA ZABORAVA

Slika čovjeka kako, natjeran, pije prerađeno motorno ulje, ne može se zaboraviti. Stražara, kako puca u potiljak nemoćna čovjeka, tjerajući ostale da mu aplaudiraju. Taj okamenjeni strah na nagorjelu licu Durata, nekada golmana fudbalskog kuba "Prijedor", kojemu su glavu gurali u zapaljenu automobilsku gumu. Mršavu, presahlu spodobu kako čerupa i jede krepalog goluba. Plač sina, dok je gledao kako ovi krvnici zabadaju svoje kame u tijelo njegova oca. Njihove patnje, smještene između zalaska i izlaska sunca. Zadah mrtvih tijela i truleži. Ne, to se nikada ne može zaboraviti. - Tako kaže Rezak Hukanović u svojim potresnim sjećanjima na srpske logore Keraterm i Omarska. Međutim, to očito nije dovoljno. Jedno od prvih načela koje valja ispuniti jest pitanje pravde i pravičnosti. Neosporno je da treba proučiti ko je još, osim neposrednih izvršitelja i njihovih ideoloških učitelja, sudjelovao u tim neusporedivim zločinima ubijanja i mrcvarenja zavezanog čovjeka u logoru.
U travnju 1997., zagrebački je Vjesnik objavio vrlo indikativne tekstove Jasne Zanić Nardini ("ITN i na sudu dokazao postojanje srpskih logora u BiH", Vjesnik, 19. IV. 1997. i "Novinar BBC-a otkriva kako je Zapad pomagao Srbima", Vjesnik, 29. IV. 1997.) Istraživanja zločina u logorima i simpoziji o njima jest korisno, ali oni su posljedica. Gdje je njihovo logističko ishodište?


LlTERATURA I IZVORI

***: Ratni zločini u Bosni i Hercegovini I/II, Fond Otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1993.
Draganović, Hilmo (1994): Manjča 92', Luzern
Fejzić, Redžo (1994): Hodža u logoru, Islamski centar Doboj, Zagreb
Garibović, Dženet (1998): Smrt je bila bolja. Zločini silovanja nad Hrvaticama i Bošnjankama, Preporod, Zagreb
Hukanović, Rezak (1993): Deseta vrala pakla. Pola godine u logorima smrti Omarska i Manjača,  Sypress Forlag, Oslo
Kajan, lbrahim (1992): Muslimanski danak u krvi, Preporod, Zagreb
Kajan, lbrahim (1993): Čovjek s fotografija. Behar, II/1993.. br. 7
Kajan, Ibahim (1998): Kad su policajci tukli policajce, Behar Journal 1998.,br 25-26
Kajan, Ibrahim (1998/a): Stradanje braće Filipović, Behar Journal 1998., br 23
Omerdić, Muharem (1999): Prilozi izučavanju genocida nad Bošnjacima (1992-1995), EI Kalem, Sarajevo
Suljanović, Vejsil (2000); Smrvljene duše. Keraterm Omarska Manjača. Preporod, Zagreb
Šarić, Muhidin (1993): Keraterm. Sjećanje na srpski logar, Samobor
Zanić Nardini, Jasna: ITN i na sudu dokazao postojanje srpskih logora, Vjesnik, 19. travnja 1997.
Zanic Nardini, Jasna: Novinar BBC-a otkriva kako je Zapad pomagao Srbima, Vjesnik, 29. travnja 1997., str. 3

BILJEŠKE
[1] Da bi olakšao svojoj duši, odlučio sam svoje ratne zgode – bolje reći nezgode prenijeti na papir svojim riječima, bez ikakvog uveličavanja, onako kako se sve zaista zbilo i dogodilo, da se zna, da se ne zaboravi. Budući naši naraštaji bi trebali i morali iz ovakvih i sličnih doživljaja i stradanja uzeti ibret (pouku) i izvući pouku kako ne bi nikad i niko od njih dočekao ovakav pakao kroz koji je mnogi od nas prošao, prve su rečenice u knjizi Hodža u logoru stradalnika Redže ef. Fehrića, naklada: Islamski centar Doboj, Zagreb 1994

[2] Kajan, Ibrahim (1992): Muslimanski danak u krvi, Preporod, Zagreb
[3] Garibović, Dženet (1998): Smrt je bila bolja, Zločini silovanja nad Hrvaticama i Bošnjankama, Preporod, Zagreb;
Suljanović, Vejsil (2000): Smrskane duše. Keraterm, Omarska, Manjača, Preporod, Zagreb
[4] Kajan, Ibrahim (1992): Is This Not Genocide? In: Rabia Ali & Lawrence Liftschultz:, The Pamphleeter's  Ltd, Connecticut 1992
[5] Ratni zločini u Bosni i Hercegovini I/II, Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1993.
[6] Isto, 7
[7] Šarić, Muhidin (1993), str. 87-88
[8] Isto, 117
[9] Isto, 126
[10] Suljanović, Vejsil (2000), str. 20
[11] Isto, str. 23
[12] Šarić, Muhidin (1993), str. 50
[13] Isto, 51
[14] Isto, 53-54
[15] Suljanović, Vejsil (2000), str. 25
[16] Isto, 25-29
[17] Šarić, Muhidin (1993), str. 87
[18] Isto, str. 122
[19] Isto, str. 123
[20] Isto, str. 49-50
[21] Kajan, Ibrahim (1992), str. 71
[22] Isto, str. 75
[23] Hukanović, Rezak (1993), str. 25
[24] Isto, str. 27-29
[25] Isto, str. 30
[26] Suljanović, Vejsil (2000), str. 47-48
[27] Kajan, Ibrahim (1992), str. 71
[28] Isto, str. 7
[29] Hukanović, Rezak (1993), str. 26

[30] Kajan, Ibrahim (1992), str. 71
[31] Hukanović Rezak (1993), str. 50-51
[32] Isto, str. 62
[33] Kajan, Ibrahim (1992), str. 71
[34] Hukanović, Rezak (1993), str. 24
[35] Isto, str. 30
[36] Isto, str. 38-39
[37] Isto, str. 55
[38] Isto,
[39] Isto, str. 61
[40] Suljanović, Vejsil (2000), str. 49-50
[41] Hukanović, Rezak (1993), str. 36-38
[42] Draganović, Hilmo (1992), str. 64
[43] Isto, str. 77
[44] Isto, str. 79-80
[45] Isto, str. 82
[46] Isto, str. 85
[47] K8ajan), I(brahim) (1993): Čovjek s fotografije, Behar, II/1993., br. 7, str. 9
[48] Kajan, Ibrahim (1998). Stradanje braće Filipović, Behar Journal br. 23, str. 15
[49] Isto, str. 15
[50] Kajan, Ibrahim: Kad su policajci tukli policajce. Govori Atif Džafić. Behar Jounal br. 25-26, 1998., str. 19
[51] Isto, str. 20
[52] Isto, str. 20
[53] Draganović, Hilmo (1992), str. 78-79
[54] Isto, str. 86
[55] Isto, str. 105-106
[56] Isto, str. 110-111
[57] Kajan, Ibrahim: Stradanje braće Filipović, Behar Journal, br. 25-26, 1998., str. 19
[58] Isto, str. 20
[59] Kajan, Ibrahim: Kad su policajci..., str. 20
[60] Isto, str. 20
[61] Draganović, Hilmo (1992), str. 96
[62] Kajan, Ibrahim: Stradanje braće Filipović, str. 16
[63] Omerdić, Muharem (1999), str. 164-165. citat o istom: „Gosp. Filipović pljuvao je krv, a da mu pri tom niko nije mogao pomoći. Esad Bender je nastradao na isti način. Čuvari su mu više puta skakali po stomaku. Kada je 16. decembra 1992. izašao iz logora Manjača, bio je oslabio 20 kilograma i bolovao od teškog ingvinalnog prodora. „  Nažalost, Bender nije mogao izaći iz logora, niti je mogao bolovati od ingvinalnog prodora – bio je mrtav  već gotovo pola godine.
[64] K(ajan), I(brahim): Čovjek s fotografije, Behar, 1993 / II, 7, str. 9
[65] Kajan, Ibrahim: kad su policajci..., str. 20
[66] Intervjuirana od Helsinki Watcha 22. veljače1993. u Zagrebu. Koristi se pseudonimom, mada je ime poznato ispitivačima, ali se drži u tajnosti.
[67] Omerdić, Muharem: prilozin izučavanju genocida nad Bošnjacima..., str. 251
[68] Hukanović, Rezak (1993), str. 63

*Referat je pripremljen za Međunarodni simpozij Ratni zločini u Bosnaskoj krajini 1992 - 1995 (22. - 25. IX. 2000., Bihać)

Objavljeno, u:
BEHAR (Zagreb), god. IX, V-VIII / 2000., br. 48-49, str. 21- 27

1 komentar:

  1. Citam Vas tekst iako dosta toga poznatog se desavalo na podrucju gde zivim.Iste metode ponizavanja ljudskog dostojanstva su cinili zlotvori,zvjeri ,horde cetnika smrdljivih da njihov smrad se osjeca i sada citam i pitam se da li imalo ljudskosti, srama, pokajanja osjecaju pripadnici krvoloka? Ne, ja cu da kazem ni malo, i uvjek ce reci da smo mi Muslimani,Turci ,Balije ili vec kako nas nazivaju krivci .Tekst dok citam zeludac mi kuha da li je moguce da da te zvjeri mirno spavaju ? Sva istina ,dokazi zlocina koje pocinise nimalo nikom nesmataju, ni trunke savjesti niti pokajanja nemaju i uvjek spremni da se opzovu na unistavanjem vjerskog objekta. Da li imaju trunku stida? Ne nemaju niti ce imati i dalje nastavljaju lisiti nas postojanja. Krvolocima i njihovim daljim pokoljenima zelim da gore i da nikad ne nadju mir. Prokleti bili svi: sjeme im se zatrlo za sva vremena. Vama Dr.Ibrahime svako dobro zelim da jos dugo pisete. Nikad se neponovilo, zaboraviti ne mogu niti zelim oprostiti nikom.Ko moze nek to cini! Moje Postovanje !

    OdgovoriIzbriši