21. velj 2012.

RUŠENJE DŽAMIJA - KURŠUM U DUŠU NARODA



Piše: Ibrahim Kajan


Kad netko ruši hram Božji - taj već "motikom i krasnom" kopa po blagoj duši naroda. Artiljerijski pucnji na džamije, u čijim hladovinama duša šapuće sa svojim Gospodarom, atavistički su krici onoga koji je odlučio cijeli narod bošnjački izbrisati s tablice drevnih naroda europskog, ukletog juga.


   
Čudesno lijepa Ferhadija - u "gradu u kojem nije bilo rata" 

Divlji je čovjek samo to dobro razumio: da kulturna proizvodnja, ta pređa tanana od ljubavi i kamena, od nježnosti i željeza, od trajnosti i postojanosti ničim podkupljiva - traje i iza smrti, i iza istrebljenja ili asimilacije bića narodnoga. To kulturno dobro, neponovljivo i originalno, eto - zbog toga treba srušiti, bombarditati, u prah pretvoriti! Materijalna je kultura jedina potvrda da je netko morao postojati tko ju je, baš onakve ljepote kakva je graditeljeva, uspio podići i ostaviti potomcima i svijetu cijelom da joj se raduje i da je obilazi. 
Čudno je to: učili su nas o turskim barbarstvima - a u Turskoj su sačuvani bezbrojni spomenici brojnih kultura: i hetitskih i tračkih, i grčkih i perzijskih! Sačuvane su najstarije crkve u spiljama kapadokijskim i kuća zaštite i smrti majke Marije, hazreti Mejreme, i crkve kasnije, sirijske i bugarske, i sinagoge - ali i ljudi u njima koji su ih gradili, u potomcima svojim žive u toj "divljoj Anodoliji!
Tko dakle ruši bosankim Muslimanima, slavnim Bošnjacima povijesti, džamije, medrese, tekije, knjižnice i institucije koje su sabrale zadivljujuće dokumente vjerske i narodne kulture da im gotovo i nema usporedbe u golemom prostoru civilizirana svijeta? Ruši ih agresor animalnih osobina. Isti onaj koji unistava "živu silu", baca granate istom hladnokrvnošću na tržnice krcate ljudima i na porodilišta - pa kako ne bi na "mrtve stvari", kuće u kojima se duša povjerava Bogu, kako ne bi na "papire" s pisanom povijesti što seže do dubokih magličastih stoljeća prošlosti!
Agresiju financiraju i njome rukovode Srbija i Crana Gora. Njihove naloge psećom vjernošću izvšavaju, u najprisutnijoj suradnji bivša Jugoslovenska narodna armija, sastavljena isključivo od Srba, i "paravojne srpske snage", četnicke falange "arkanovaca, šešeljevaca, belih orlova".
Tipovi njihove agresije, potpuno zajedničke, okupljaju se oko nekoliko najbrutalnijih oblika kojima je cijeli svijet svjedokom: ljudi se najčešće kolju i masakriraju, a sakralni objekti - miniraju, bombardiraju, raketiraju i najposlije spaljuju. Netko će upitati: a zašto sve to ako je u pitanju osvajanje terena? To je zbog toga, što je rat koji traje, ne samo osvajački, imperjalistički dakle - nego i istrebljivački, što je u pitanju najjasniji genocid nad civilnim stanovništvom, najposlije i s oblicima za koje smo mislili da su ugašeni u suvremenoj povijesti: rat protiv druge vjere, riječju - vjerski rat.

U Zagrebu, 29.  svibnja 1992.

Nema komentara:

Objavi komentar