TKO NE ČITA - POSTAJE RUŽAN

                                        ZAŠTO JE IBRAHIM KAJAN IPAK U PRAVU

Piše: Faris Nanić

Prilog polemici o bosanskom jeziku

 Kontak emisija HTV-a pod nazivom "U krupnom planu", u utorak 22. IX. 1998., imala je interesantnu temu o hrvatskom standardnom jeziku, uz učešće prominentnih filologa i lingvista, među kojima se naročito teatralno isticao Tomislav Ladan. Iako se govorilo o standardizaciji hrvatskog jezika, nije se mogla izbjeći priča i o ostalim jezicima zajedničkog nasljeđa, posebno srpskom. Tako je jedan gledatelj koji se izravno javio u emisiju, vrlo čedno zaključio kako se teško privikava na postojanje dva odvojena jezika (misleći valjda na srpski i hrvatski), a da mu naročito teško pada onaj treći - "bošnjački" koji je u jednom drugom kontekstu spomenuo prof. Josip Pavičić, jedan od gostiju emisije.

Gledatelju je odgovorio već spomenuti Ladan koji je rekao otprilike da je u Bosni problem standardnog jezika vrlo kompliciran kao i da postoje tri jezika koja će se u toj zemlji razvijati - hrvatski kao standardni hrvatski jezik kodificiran u Zagrebu, srpski kao standardni srpski jezik kodificiran u Beogradu i bošnjački. Uvaženi lingvist, navodni prijatelj Bošnjaka na to je nadovezao kako tu nema i ne bi smjelo biti problema, ali da bi oni mogli nastati ukoliko bi se u Sarajevu, dakle ukoliko bi Bošnjaci inzistirali na nazivu bosanski jezik. Ladan nije rekao zašto je tomu tako, ali je za tu izrečenu istinu dobio odobravanje u vidu značajnog kimanja učenih glava svojih kolega i pokojeg mudrog "Mhm". Naravno, nije izbjegao spomenuti i već proskibiranog Kallaya koji je dekretom nametnuo bosanski jezik čime navodnio nitko (ni Hrvati, niti Srbi, a ni "muslimani", kako reče) nije bio zadovoljan.

Prije toga je zaključio kako je K und K imperija, nakon okupacije odredila hrvatski jezik kao službeni, time su, po Ladanu, bili zadovoljni katolici i muslimani (sic!), ali eto jada, nisu i Srbi. Naravno, hrvatski jezik, za razliku od bosanskog, nije bio nametnut. Imajući u vidu da je prof. Pavičić u nekoliko navrata, govoreći o svojim austrijskim studentima kroatistike, spomenuo termin bošnjački jezik, što je ostalo bez ikakve reakcije njegovih cijenjenih kolega u studiju, stječe se dojam da, makar prešutno, vodeći hrvatski lingvisti rabe termin bošnjački jezik za bosanski, vjerojatno dok politika ne odluči što će bili zvaničan stav.

Tako se čini da je Kajan (i ne samo on) dobro čuo i shvatio prof. Ladana na tribini u organizaciji Nacionalne zajednice Bošnjaka Hrvatske koji je, nešto biranijim i opreznijim riječima (zbog nazočne publike i aureole prijatelja kakvim je predstavljen) samo zastupao ovakav, čini se unisoni i zvaničan, možda ipak samo privremen, stav hrvatskih lingvista. (Pročitajte Kajanove tekstove u prethodnim brojevima Behar Journala!)

Objavljeno, u:

Behar Journal, IX_X/1998., br. 25-26, str. 10

TKO NE ČITA – POSTAJE RUŽAN

Dževad Jogunčić: „Zašto Behar ne afirmira bosanski jezik“, Novi list, 9. lipnja 1998.

U tekstu koji ste mi objelodanili 27. svibnja 1998. godine pod naslovom Bosanski jezik - "Kallayeva dosjetka", govorilo se o, isključivo, čudnim tezama o bosanskom jeziku što ih je iznio lingvist i leksikograf  Tomislav Ladan, na tribini Islamskog kulturnog centra u Zagrebu, u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice u Hrvatskoj. Podsjećam da je tom zgodom Tomislav Ladan "s bosanskog vrlo hitro prešao na bošnjački", zastupao tezu da je "bosanski jezik" Kallayev miraz, a sudbinu jezika povezao s budućom sudbinom države (Bosne i Hercegovine). Na samom predavanju, bar su mu dvojica, ili trojica, replicirala - neslaganjem: Njihova je pitanja g. Ladan zaobišao i nadomještavao šarmom turcizama, "sućur Allahom" i sličnim ljepotama - na što je dobivao, kako reče čovjek koji je odnekud izronio, Dževad Jogunčić, "frenetični pljesak".

Dževad Jogunčić, ako je to ona osoba koja je sjedila s lijeve strane g. Ladana (budući da je na desnoj bila uspravljena jedna nasmiješena i vrlo tiha djevojka, podosta pokrupna), po ukupnom isijavanju njegova oponentskog odgovora - očito je spavao na ušima, ili se cijelo vrijeme čudio otkud on u Zagrebu, i to na mjestu gdje se našao, a našao se pred pripadnicima bošnjačke manjine koja ga nikad nije vidjela - i to u ulozi potpredsjednika njezine Nacionalne zajednice!

Način na koji je iznio "svoje neslaganje" - više je nego poučan. Bošnjake i Hrvate može podsjetiti na predratne paradigme četničke propagande pomno razrađene u onih psihijatara koji su se zvali Jovan Rašković i Radovan Karadžić. Bošnjake su proglasili fundamentalistima, Hrvate ustašama - dakle barbarima, da bi ih barbarski uništili! Tako je i ovaj čovjek, autor koji se užasno ljuti, proglasio lažovom svog, biva, oponenta, da bi ga dotukao hrpom "činjenica" koje će - piše - "argumentirati, ako bude potrebno".

A te činjenice, inače izvan svake priče, govore o savršeno drugim temama: o časopisu Behar (koji, usput rečeno, objavljuje autorske tekstove isključivo na jeziku svojih suradnika, a o tome rječito svjedoče najeminentnija bošnjačka imena baš iz BiH!), o "dobroj plači“ , o tjeranju "od sebe... mladih, pametnih i sposobnih ljudi"! Nu, vraga: mladić je u vrlo kratkom zagrebačkom boravku prikupio i formirao nešto kao pismohranu, dosje, iz kojeg će naskoro poispadati činjenice ko iz rukava i osramotiti me pred cijelim svijetom. O predmetu spora ili...?

Nadam se da Dževad Jogunčić nije, daj Bože, također učenik kakvog zalutalog,  izhlapjelog psihijatra, koji umjesto da se bavi svojim poslom, okolo promovira duh "Hegelove piljarice"? Moje snage, kao defektologa koji se u mladosti bavio (i) opisivanjem "gramatičkih strukutara u razvoju mišljenja u djece", ali i problemima mentalne retardacije, premalene su čak i za opisivanjem bezazlenijih slučajeva nego što je slučaj teksta koji uspio dokazati tek i samo nevjerojatnu tugu njegova autora.

Njemu, tj. Dževadu Jogunčiću. zaista, malo tko može pomoći. Njemu više ne pomaže ni bezbroj puta ponovoljena misao da TKO NE ČITA POSTAJE RUŽAN (čuvena plagirana  Kajanova misao otisnuta bezbroj puta u Beharu, za koji je, po tvrdnjama njegovih  odličnih prijatelja u Tuzli, gdje inače živi, najbolji časopis - a to da je najbolji, također prepisuje od jednog od najvećih živućih bošnjačkih intelektualaca dr. Smaila Balića koji to i objavljuje).

Kad se, i ako se, budemo bavili isključivo  predmetom spora, a ne osobama, javit ću iznovice, u ovoj (ne)veseloj priči.

                                                                                                             Ibrahim Kajan

Objavljeno, u:

Novi list, 25. lipnja 1998.

Behar Journal, VI-VII/1998., br. 23, str. 6