13. velj 2012.

SMIJEŠAK DJETINJSTVA ADVANA HOZIĆA


In memoriam
ADVAN HOZIĆ
(Kotor-Varoš, 6. VI. 1926. – Sarajevo, 12. II. 2012.)


Kroz cijeli je život pronio neuništvi duh djetinjstva


Jučer, 12. februara 2012., umro je Advan Hozić, a sutra će mu u Sarajevu, koliko čujem, biti posljednji ispraćaj sa ovoga svijeta. Kao osobe poznavali smo se površno, susretali smo se rijetko, u prigodama mojih dolazaka u Sarajevo, a posljednji smo se put vidjeli u Muzeju književnosti kad sam s Irfanom Horozovićem govorio na izložbi posvećenoj njegovom velikom prethodniku i „generaciji“, Ahmetu Hromadžiću, u maju 2009. Uvijek je, pa i tom prilikom, izgledao vedro, nasmijan, sportski odjeven, vitalan.
Poslije otvaranja izložbe, sjeli smo ispred prvog kafića na koji smo naišli. Govorio je o rukopisima, novim naslovima koje je predao izdavačima, što je samo potvrđivalo njegovu odanost pisanju ne samo za djecu nego i za odraslu publiku. Osjetio sam i prizvuk tuge u primjedbama na izdavače koji ga, i kad mu objave knjigu za odrasle, po nekoj neuviđavnoj pa i gruboj navadi – štampaju u edicijama tipično „dječjih biblioteka“, kako je uradila „Svjetlost“ s „Pričama iz prikrajka“ 2002. godine, jubilarnim izdanjem kojim mu je trebalo biti odano priznanje „povodom osamdeset godina života i pedeset godina književnog rada“, kako je i naznačeno na u samom knjizi.
Advan Hozić je rođen u Kotor-Varoši 6. juna 1926. godine. Završio je gimnaziju i oficirsku školu pohađajući je u Banja Luci, Mostaru i Sarajevu. Sudionik je Narodno-oslobodilačkog rata od 1941. godine. Iz Armije je umirovljen u viskom činu pukovnika.
Nakon rata bavio se publicistikom prije svega u vojnim novinama, a poslije i brojnim dnevnim i tjednim listovima, te prilozima u zbornicima memoarskog obilježja. U tom tematskom žanru mu je i knjiga sjećanja na niz bh. pisaca Vijenac od slova i sjećanja, koju mi je darovao i koja zasigurno ima svoje mjesto u našoj oskudnoj memoarskoj književnosti.
Nekim je knjigama priređivač. Sa Svetozarom Radonjićem Rasom objavio je knjigu pjesama učesnika "Sarajevskih dana poezije 1971" (Udruženje književnika BiH), sa Špirom Matijevićem je sačinio je i objavio u dvije knjige "Izbor bosanskohercegovačke proze" 1984. ("Veselin Masleša" Sarajevo).

Kao pisac, bio je izuzetno žanrovski raznovrstan – pisao je romane, priče, dječje dramske igre, radio-drame, a objavio je, koliko znam i jednu knjižicu antiratnih pjesama, od kojih mi je neke, u rukopisu, slao u Zagreb (za časopis „Behar“), iz svog ratnog, prognaničkog života u Dalmaciji. 



 Pisac iz školske lektore

Njegova bibliografija je, za naše prilike, vrlo bogata. Ne težeći iscrpnosti, donosim je po pristupačnim izvorima:

·         Dobroćudni ratnici, roman, Sarajevo, 1964.
·         Tri Ješina junačka dana, roman, Sarajevo, 1966.
·         Vrabac s puškom, roman, Sarajevo, 1971.
·         Dva i po borca, roman, Sarajevo, 1972.
·         Drugovi, priče, Sarajevo, 1973.
·         Prava puška, priče, Sarajevo, 1978.
·         Čudo od djeteta, priče, Sarajevo, 1979.
·         Dječaci iz Ulice Zmaja od Bosne, roman, Sarajevo, 1981.
·         Sumnjivi telećak, priče, Sarajevo, 1982,
·         Glavna snaga, roman, Sarajevo, 1984,
·         Lopuža, roman, Banja Luka, 1986.
·         Azrino magare, roman, Tuzla, 1985.
·         Dječak i balon, roman, Banja Luka, 1986.
·         Žuti vrabac 1993.
·         Na kraju plača, priče, Sarajevo, 1998.
·         Stara tajna, Bosanska riječ, Tuzla, 2000.
·         Bio jednom jedan šmokljan, roman, Bosanska riječ, Tuzla, 2002.
·         Priče iz prikrajka, priče, Sarajevo, 2002.
·         Sutra će biti sutra, Planjax, Tešanj, 2005.
·         Čekajući nafaku, Zalihica, Sarajevo, 2007.
·         Ludi Murat, Dobra knjiga, Sarajevo, 2010.

Dobitnik je sljedećih nagrada za svoje stvaralaštvo i odlikovanja za zasluge:
·         Nagrada Savjeta za vaspitanje i brigu o djecu BiH (1968)
·         Nagrada Festivala Kurirček, Maribor (1973)
·         Nagrada grada Sarajeva (1980)
·         27. julska nagrada BiH (1987)
·         Nagrada za životno djelo, Bosanska riječ, Tuzla, 2007.
·         Orden i dvije Medalje za hrabrost

Hozićev doprinos u razvoju bosanskohercegovačkog
dječjeg romana


(...) Humorom je primjereno doziran i jedan od najznačajnijih Hozićevih romana, Tri Ješina junačka dana (1966.). U romanu je dijete – dijete. Slučajem zahvaćen i uvučen u samo središte ratnog okršaja, dječak ( Ješo) je po objekciji odnosa među likovima – najčešće samo promatrač a najmanje sudionik – ali je svejedno vrlo dojmljiva “mala osobnost” smještena u samo središte brige i brižnosti partizana da ga zaštite i sačuvaju do kraja. U iskazivanju odgovornosti za život dječaka, autor je ponudio cijeli spektar mogućnosti kojima se to ostvaruje. Dječaka se zaklanja u sigurni prostor, premješta mu se pozornost s pogibeljnog pošalicama, anegdotama i humoristički intoniranim pripovijestima, a opet sve u kolopletu “redovnog” partizanskog pokreta, borbi, ranjavanja, padanja mrtvih i bolnih prizora koji se, doduše, ne natiskuju u prvi plan, nego čine “udaljeni” kontekst koji se dječjim ćutilima nadaje više kao slutnja, koji se nazire kroz vješto bačenu koprenu kao “zamućena slika” krvavog užasa ratišta. Zorica Turjačanin s pravom tvrdi da je takvim pristupom i takvim oblikovanjem građe, Hozić “donio osvježenje i originalnost”, izdvajajući autora i djelo iz sveopće poplave “ratnog dječjeg romana srpsko-hrvatskog jezika”.[1]
Trećim je romanom Hozić dosegnuo zvjezdani trenutak koji više, na taj način, nije ponovio. Riječ je o romanu Vrabac s puškom (1971.), koji izdvajamo zbog istog diskurzivnog elementa što mu pomaže u konstituiranju temeljnog obilježja, uz brze akcijske promjene, što ga priklanjaju izuzetnom, duhovitom osjećanju lika.
Glavi lik je dječak Miroslav Petek, po kojem se zapravo i zove roman Vrabac s puškom. Vrabac je jedan od rijetkih, usamljenih likova “gradskog porijekla” uopće u dječjoj bh. književnosti, što otvara brojna pitanja prije svega sociologije književnosti, ali i same historije dječje književnosti.
Lik je ostvaren po načelu koji nije nepoznat ni u književnosti ni u (nijemom) fi lmu. Otuda, valjda, u tom liku toliko “poznate”, gotovo filmske “prepoznatljivosti” nekog našeg Chaplina u razvoju, doduše samosvojna, bosanskog, onoga tipa koji stalno hoće da učini i uradi nešto dobro i plemenito – a sve ispada naopako, između dječji naivnog i vragolastog, lik nazvan Lijevim Smetalom. Kritičar čak doslovno bilježi da je, po onom što i kako radi taj Hozićev junak, kurir Vrabac “potpuno nov u jugoslavenskoj prozi za djecu”.[2] A kakav je to borac, bit će jasno ako se kaže da se najviše vremena vrzma oko kazana i kuhara Paje, koji je – sam po sebi – posebno spadalo, doduše sličan ali nipošto ne i prepisan od Branka Ćopića.
Roman obiluje “režiranim nespretnostima” koje, pa bile i u najozbiljnijim prilikama, izazivaju gromoglasan smijeh – upravo zbog udaljenih pozicija događaja i konteksta, kakva je primjerice scena u kojoj pozivaju Vrapca pred komandanta bataljona, baš u trenutku kad je dječak, spreman da prilegne, “svukao bluzu i razvezao konop koji mu je pridržavao čakšire”.[3]
A ipak, uz obilje duhovitog pa i do suza komičnog – ponekad i pravim gejzirima duha, tako rijetkim u književnosti uopće, a u dječjoj posebno – Vrabac s puškom je ratni roman kojem se, kao akcijskom romanu, nema što prigovoriti. Pisan je živo, s fabulativnim tokom koji teče pravolinijski, osvajajući prostor pun likova, pokreta i događaja.
Dramsko u romanu, vješto je autorovo dimenzioniranje proze koju posjeduje vrlo mali broj pisaca (poput Twaina, Brlićeve, Kästnera, Ćopića ili Kušana). U svoja su djela ugradili neobičnost događaja, avanturistički duh i dramsku napetost, protkane humorom neponovljive naivnosti “dječjih usta”, te izvornim, osebujnim likom, u kojem ima ponešto od svakog od nas – zove se dobro napravljen roman.


Naučna fantastika na drugi način

***
Dječji znanstveno~fantastični žanr je još uvijek u nastajanju, tek sa dva autora i sa dva romana, što je svakako premalo da bismo mogli govoriti o njegovom formiranom modelu. Ipak, uvrstili smo ih i najavili kao otvorenu mogućnost. Od raspoloživih naslova, prvi je Saper 5 Maje Topolovca koji dosljedno slijedi definiciju D. Suvina, teoretičara žanra, a to znači da je doista utemeljen na diskursu koji "prožimaju začudnost i spoznajnost':
Drugo djelo (Dječak i balon Advana Hozića) tek je formalno u žanru. Liku je za izlazak iz realnosti poslužio meteoroloski ba lon, ali su svi kasniji,"svemirski" doživljaji sa "svemircima" (mačkama!), predočeni narativnim tipom fantastične pripovijesti.


(...) Advan Hozić ostvaruje svoj roman Dječak i balon na drukčijim premisama, više “instrumentalizacijom” naučnih podatka, a manje samom projekcijom znanstvenih mogućnosti kao takvih.
Njegov romaneskni projekt podsjeća na istovjetnu “znanstvenu upotrebu” u romanima hrvatskog književnika Ante Gardaša, kojem znanstveni pronalasci, uključujući i hipotetičke među koje ubrajamo vremeplov, poniru u prošlost nerijetko zahvaćenu u historiji provjerljivih, dokumentiranih podataka. Znanstvena dimenzija se u spomenutog pisca, manje-više, iscrpljuje u tim dimenzijama, koje više govore o jednoj vrsti mitskog diskursa u kojima se realizira fabulativno korito i njezina sadržajna rijeka.
Hozić se međutim u Dječaku poslužio već poznatim i davno zgotovljenim aparatom, koji opslužuje fabulativnu izgradnju prenošenja lika (dječaka Davorina Sadžaka zvanog Dado). Riječ je o meteorološkom balonu u čijoj se košarici temeljni lik “slučajno” otiskuje, iz realnog vremenskog i prostornog okruženja (indiciranog pravim imenima geografskih lokaliteta npr. Butmir, Sarajevo i blagom naznakom mentaliteta “društvenog uređenja”) – u međuplanetni svijet, u kosmonautsku avanturu ispunjenu neobičnim nebeskim tijelima, njihovim stanovništvom, i njihovim problemima – koji, za divno čudo, toliko sliče ljudskim.
Kad se devetogodišnji Dado, koji je želio pogledati neposredni svijet iz, za zemlju privezana balona, neplanski otisnuo ostavljajući na zemlji očajnog prijatelja Nebojšu koji je samo svojom nepromišljenošću nožićem prerezao konopac, nije ni slutio što ga sve čeka. Sve što je uslijedilo je tipično pustolovno, s nizom iznenađenja i humoristički intoniranih situacija, nekoliko istinskih akcijskih scena (s bjekstvom, pištoljima, praćkama, letećim tanjurima!) – koji su, umjesto tamo gdje smo na njih navikli, događaju na rubu svemira, na planetu Raj, naseljen vrlo inteligentnim bićima sa spoznajnim standardima koji neusporedivo nadmašuju ljudska. Za razliku od svemirskih bića poznatih oblika viđenim u fi lmovima, Dado, na svoje čuđenje što se ne smiruje do kraja romana, već u kosmičkom brodu koji ga presreće usisavajući u sebe njegov balon-letjelicu, otkriva da su te svemirske spodobe zapravo – mačke, mačke kosmonauti, serviseri na svemirskim servisnim postajama, mačke prinčevi i mačke državnici na čijem je čelu kralj – Macan Prvi. To se zaista zove – iznevjereni “horizont očekivanja”!
Ono što je bitno za dječju recepciju – svakako su napetost i uživanje; obje fabulativne dimenzije Hozić ispunjava vrhunskim, čitkim, jednocrtnim smjerom sadržajne građe koja vrvi, nakon iznenađenja s pojavnošću likova u mačjim kožama, duhovitostima koje stvara, gotovo sama po sebi, njihova “oljuđenost”.
Vrhunac takvog autorskog uzleta svakako je susret s kraljem Macanom Prvim, koji Dadi, kao prvom strancu i Zemljaninu koji je posjetio njihov planet, daje, slijedeći bajkovne tlocrte, svoju jedinicu za ženu. Macu, prekrivenu dijamantima i rubinima! A nakon te humorom nabijene zgode, dolazi do prevrata koji se oblikuje u akcijski tok fabule: Dadovo hapšenje zbog odbijanja nevjeste i uvrede Veličanstva, sprovođenje u zatvor i susret s naličjem napredne civilizacije: bezbrojnim uhićenicima kojima je jedina greška što misle svojom glavom i što kritikuju despotsku, tiransku kraljevu vlast. S praćkom i pištoljem (doduše na “vodni pogon”), Dado se uspijeva postaviti na čelo “mačje revolucije” i “rušenja režima” na planetu Raj. Roman, slijedeći glavne putanje svog žanra, junaka vraća na početak, neoštećena i bez svjedočanstva o mjestu na kojem je boravio, niti o likovima koje je “tamo” susreo.
Ako jest bilo iznevjeravanja vrstovnih odrednica, bilo je u segmentu Dadovog pokretanja “revolucije” koja “popravlja” tuđi svijet.
U zaključku o Hozićevoj projekciji futurističkih mogućnosti, vidljivo je zapravo i “korištenjem” žanrom: budući da je i u njegovu budućnost uneseno podosta elemenata iz naše “patrijarhalnosti”, onda se nameće i primisao da mu, naravno, nije cilj ni u literarnom žanrovskom educiranju ni u žanrovskom obogaćivanju, nego prije svega u blagom paradiranju, parodiranju i duhovitom duševnom provjetravanju. Otuda njegov jezik i ne teži ni poetizaciji, ni metaforizaciji, nego i izravnosti, jednostavnosti i “sadržajnoj” zatečenosti.

Odlomci iz studije:
Ibrahim Kajan: Razvoj i oblici dječjeg bosanskohercegovačkog romana, Zalihica, Sarajevo, 2008.



[1] Turjačanin, Zorica: Ključevi zlatnih vrata, Glas, Banja Luka, 1978., str. 30
[2] Jurišić, Jakov: Vedra strana Hozićeve proze, u: Advan Hozić: Vrabac s puškom, Svjetlost / Veselin Masleša, 199., str. 265
[3] Hozić, Advan:  Vrabac s puškom, Svjetlost / Veselin Masleša, 1990. str. 303-304

1 komentar:

  1. Krasno ste Vi opisali biografiju bogatu djelima rahmetli Avdana Hodzica.Ovaj vas tekst moram jos citati ,a sliku sam tako dugo gledala i imam osjecaj u dusi da je to bio covjek jako tih .Hvala Dr.Ibrahime misli te na sve,toliko podataka o svakom imate da se divim.Tekst cu bolje jos jednom procitati,a sve me ovo malo potrese .Svi cemo tim putem radjamo se i citav zivot spremamo,a mislim da nas tamo ceka bolje sve .Moje postovanje Dr.Ibrahime ! Hvala !

    OdgovoriIzbriši