19. ožu 2016.

SLIKAR IZ PALEOLITA, MEHMED IZ MODERNE





 Šarića kuća u Stocu
(Prijeratna galerija Milene i Branka Šotre
 u kojoj nije bilo mjesta crtežima Mehmeda ef. Šariću)


Historija iz zasjede


Piše: dr. Ibrahim Kajan



Arheolog je rekao: bh. prahistorija ostavila je znak čovjeka koji promatra svijet, u Badnju, u pećini. To paleolitsko, mediteransko okupljalište nomada, otkriveno je 70-tih godina 20. vijeka. Pred Stocem je, nad Bregavom.



Smrtna kazna


Tu ćeš vidjeti fragment prve čovjekove poruke od prije 10 ili 12 ili više hiljada godina. Na gravuri u kamenu prikazan je konj diluvijalnih predjela iz praskozorja svijeta. Mileniji su izgrizli stijenu; ostao je samo dio konjskih sapi i repa.  


Historija rasprostrta po stolačkoj zemlji, opipljiva i vidljiva, ostavila je tragove velikog umijeća, od kiklopskih zidova Daorsona, uresa mramorja Radimlje, ikona i fresaka u crkvicama, do ćilima i rezbarija po namještaju, musanderama, vratima i šišama – i najposlije, kaligrafijama i slikama – znani i neznanih umjetnika.

Začudno je, „obzirom na sve“, da je u Stocu g. 1852., u porodici poznatoj po kapetanima Šarićima, na svijet došao dječak Mehmed koji je serhatlijski  džeferdar, sudbinom ili „višom uputom“, zamijenio paletom plamtećih boja, vođen vizijom „nekog drugog, neizrecivog svijeta“.  On nije izabrao slikarstvo, slikarstvo je izabralo njega – zapisao je A. Poljarević. Potpuno druga pjesma bila je s I. Kurilićem, D. Ružićem, V. Hamovićem, M. i B. Šotrom. 

 Ahmetov: Portret Mehmeda ef. Šarića


Biografi ističu da je „Mehmed ef. Šarić bio jedan od najuglednijih ljudi svoga vremena...“ Uz diplomu mostarske ruždije, odlično je govorio njemački i francuski jezik. Uoči ulaska austrougarskih trupa 1878., s ocem Ismailom je zbog životne opasnosti, izbjegao u Stambol. Pri povratku, uhapšeni su i osuđeni na smrt. Intervencijom Bošnjaka Mostara, oslobođeni su u obnovljenom sudskom postupku. Nakon tog događaja, Mehmed je započeo plodnom umjetničkom, kulturnom i, kao poslanik u Saboru, društvenom aktivnošću. Početne je pouke o slikarstvu dobio od nekog učitelja Dalmatinca, koji se i sam bavio slikanjem. Prvi put je javno izložio jedan crtež u Budimpešti 1885. Neočekivano je honoriran – nagradom! Samo 11 godina kasnije, na Milenijskoj izložbi 1896. povodom 1000-godišnjice mađarskog kraljevstva,  u Budimpešti, nagrađen je sa 50 forinti za veliko platno Panorama Stoca. Svijet je vidio da na izložbi, uz platna jednog velikog Paje Jovanovića –ima i ulje ef. Šarića, iz Bosne koja nije tek pusti i usnuli „tamni vilajet“.

 „Sarajevski list“ je zabilježio: „Na izložbi je jedna velika slika crtača samouka. Slika grada Stoca koju je izradio neki mladi Mehmed slobodnom rukom. Zaista koji god pogleda ovu sliku, svako će se zadiviti ovolikom daru od naravi i poželjet će  da taj mladi Mehmed  ode na slikarsku školu, koji bi vala, za koju godinu bio vještak, za koga bi se znalo po cijelom svijetu...“



Crtač samouk


Ali, nije otišao. Ostao je u svom Stocu „služiti korisnijim poslovima“ – slikajući do kraja života, g. 1920. Deset godina iza njegove smrti, u požaru planuše njegovi crteži i ulja... Bijahu mu sačuvani kaligrafski ispisi ajeta po zidovima Carske džamije - do 1993., do razaranja umjetnikova dženneta. Tada su planule i njegove lehve, i ona, na kumašu, zlatnim vezom izvezena.  


Ima li išta spašeno Šarićevom „slobodnom rukom urađeno“,  tog začetnika nove likovne senzibilnosti? Kazuju da ima: eno crteža što ih je 1896. na knjizi Poviest srednjeg vieka F. Vallae radio (vlasništvo S. Behmena), i crteža na knjizi A. Hangija, Život i običaji muslimana u BiH, Mostar, 1900. (v. u F. Rizvanbegovića), a eno i u Tešnju mu se (u ostavštini H. Dizdara) čuva blok za crtanje. Ima i fotografija izgorjele Panorame Stoca. Postoji i portret u ulju tog Šarića, s potpisom: Ahmetov! Tajnu o Ahmetovu otkrio je M. Resulović: „Puno autorovo ime je Ibrahim Ahmetov. Vjerovatno je ruski emigrant...“ Potomci M. Šarića darovali su portret (i sve rukopise obiteljske arhive) Bošnjačkom institutu u Sarajevu. 


Samo se za male narode može reći da nemaju sreće, jer ih svirepost velikih baca u ratove i  u svoja kola upreže poput volova, otimajući im sve, da se dobrim duhom ne bi iskazali i na svoje noge, na zemlji svojoj, podigli. Tako ni knjige likovne povijesti u nas ne počinju imenom Šarićevim, a trebale bi!



AVAZ, prilog SEDMICA, 19. III. 2016.

1 komentar:

  1. Bice ako bog da i Saricevo ime u knjigama likovne povijesti BiH.

    OdgovoriIzbriši