12. ožu 2016.

AVETI U KUĆI ALAJBEGOVIĆA

Alajbegovića kuća - "sama se srušila"
jer je nove vlasti nisu znali voljeti




Historija iz zasjede


Piše: Dr. Ibrahim Kajan



Ništa nas više ne fascinira od ruina bivših palača, u čkalj zaraslih i u gusti bršljan obraslih bivših ljetnikovaca, kula i odžaka epskih figura utkanih u historije gradova. Kad ste pred njima, fasciniraju vas dvije spoznaje: proplamsaji ljepote i odvratnost nebrige. 

Vozeći mostarskom Titovom, ne 1996., nego 2016. – minusmo pored zgrade SDK i uz nju drvenog zida koji je skrivao gradsku sramotu – smrt „Alajbegovića kuće“. Preživjela je stoljeća, u ratu negranatirana, sačuvanih arhitektonskih oblika od prije najmanje 300 godina! U kišnoj se večeri, nedavno, stropoštala. S njom bi, pretvorenom u šljaku „turskog“ otpadnog materijala, trebala u zaborav otići i cijela višestoljetna plejada mostarskih Alajbegovića, zapovjednika, imama, muderiza i muftija. Posljednji od njih, u historiji grada vrlo značajan, Mehmed-beg (r. 1840.), prvi je austrougarski gradonačelnik Mostara, ali od one vrste valjanosti, da je gradom vladao punih 12 godina, od 1878. do smrti 1890. On je, mada u sjenci kasnijeg Komadine, učinio presudno i višeznačno  otvaranje grada industrijskom i arhitektonskom  Zapadu.  Mostaru je priskrbio Fabriku duhana (1880.), prvi željezni most na Musali 1882., Časničko-činovnički kasino 1884., iste godine željeznicom povezao grad s Metkovićem, u 1885. otvorio prvu osnovnu i trgovačku školu, pa novi vodovod i novu bolnicu 1888., te obnovljene Sinan–pašinu i Ćejvan Ćehajinu džamiju, najposlije i Šetalište s kružnim Rondoom. Kako je bio marljiv taj gradonačelnik, taj Mehmed-beg Alajbegović! Njegova česma na Musali radi i danas. U ljetnom zvizdanu, iz nje pije cijeli grad duže od dugog i događajima krcatog stoljeća.

Izašli smo iz tužnog Mostara. Vozio nas je Semir Pintul u selo Vrapčići. Niko nam, osim njega, nije znao pokazati kulu Alajbegovića, na rubu naselja starijeg od Mostara. Posjed Alajbegovića prvi se put spominje u zakladnici Koski Mehmed-paše iz g. 1612., u kojoj vakif džamije na Tepi, spominje otkup dijela tog imanja kraj Mostara. 


 Alajbegovića kula u Vrapčićima


Ljetnikovac je u podnožju brdu, na komadiću ostatka velikih posjeda. Semir nam je od goleme pomoći: otpetljava žičane ograde, siječe draču i krči zarasle puteljke zaboravljenog zamka. Vjetar mu je razvalio i oborio drveni doksat. Kamena i čvrsta „tvrđa“, zbog ukošene konfiguracije tla,  na zapadnoj strani ima iznad zemlje podrum i dva sprata iznad njega s doksatom, a istočne strana zgrade – kroz čija smo vrata ušli izravno u predsoblje i divanhanu, samo jednu etažu.  U prvoj odaji zatekosmo razvaljen kauč i odbačenu šerpu, vjetrom nanešenu zemlju i, zamisli te odvratnosti u kući zaslužnih i časnih Mostaraca – tisuće ovčjih i kozjih brabonjaka! 


 Šerpa, dušeci, kauč, brabonjci...

Koračali smo nujnom opreznošću po podu; bojali smo se da ne propadnemo zajedno s njim!  Iz te se odaje ulazi u lijevu sobicu i u prostranu dinavhanu. U sobici bi zaboravljena knjižna stalaža novije izrade. U divanhani,  sjeverni zid ne postoji; kroz prazninu bivšeg drvenog doksata unutar kojeg su bila tri ugrađena pendžera s prelomljenim lukovima,  sad se vidi široka panorama čipkastih  sela sve do iza rijeke Neretve. 


 Vjetar je razvalio i oborio "ćošak", nekoć prelijepi doksat...


Ovu su izlaznu kući izgradila braća Ali-beg i Mehmed-beg Aajbegović „odmah iza okupacije Austro-Ugarske“, piše Hasandedić oslonjen na predaju. U kući je za II. svjetskog rata bio stacioniran odred talijanske vojske, pa su je momci dobrano oharabili. Nakon 1950. nasljednici je opraviše, a tragovi te obnove nisu ispali baš najsretniji. Očituju se u novim betonskim stupovima, umjesto drvenim, u središnjem dijelu kuće kao i cementnom fasadom zaglađenog zida iznad njih, gdje je, očito, nekoć bio drveni doksat s dva istočnjačka prozora.  Tim je narušena izvornost kule zidane lomljenim kamenom. 


 Uz podrumska vrata kojih nema, još su stari šimširi
i oleander, zelene se i ne daju se...


Dvori su ograđeni visokim suhozidom, pa i sad, u ovoj zatečenoj bijedi bivše ljupkosti, lijepe su sirote avlijice; još rastu stari šimširi, stabljike šipaka, pa i jedna skršena ali ne i zamrla primorska palma!

Zadnji stanari bijahu nevoljnici, ratni prognanici. Sve je sad prepušteno avetima;  oni rado naseljavaju ljudska staništa kad ih čeljad – bez kulture i ljubavi – prepuste zaboravu i utiranju.



AVAZ, prilog SEDMICA, 12. 3. 2016., str. 14-15

1 komentar:

  1. Kako koja vlast okupira Bosnu tako se i perjanice domicilnog stanovnistva ocesu o okupatorsku haznu i iza sebe ostave neko materijalno zdanje.A svaka kuca bez bismille zapoceta se stropsta.

    OdgovoriIzbriši