23. sij 2016.

RAČKI I NJEGOVO „PRIRODNO PRAVO“ NA BIH

Franjo Racki

Historija iz zasjede
Piše: dr. Ibrahim Kajan

Citirati Krležine misli o Bosni je jedna stvar, a navoditi misli o našoj zemlji Franje Račkog (1828. – 1894.) nešto je sasvim drugo. Neki politički tekstovi Račkog, arhivirani kao i ekstremna Garašaninova Načartanija (1844.), planirali su Bosnu – „čim se raspadne Turska“ – u sklopu svojih država, Srbije ili Trojedne hrvatske kraljevine.

Prvi tekst
Da te ideje žive punim životom, preoblikovane u projekte svježe suvremenosti, pokazala je agresija na BiH 1992-1995.
Rački je 1862. objavio „Misli jednog Hrvata nedržavnika o istočnom pitanju“ u listu „Pozor“,  prvi tekst na hrvatskom jeziku o toj goručoj  političkoj temi. Prethodio mu je samo tekst na njemačkom Imbre Tkaleca (1853.), a slijedili su ga eseji E. Kvaternika (1868.) i A. Starčevića (1899.).
Rasplet istočnog pitanja, unutar kojeg je ključno „čija je Bosna“  (tj. „prirodno prava na baštinu“), Rački čvrsto veže za budućnosno „jugoslavensko pitanje“. Dok se to ne desi, misli on, „prekosavske krajeve (treba) osloboditi od Turaka i sjediniti ih s Hrvatskom i drugim jugoslavenskim zemljama u Austriji“.
Rački je bio aktivni sudionik u izradi političkog programa Narodne stranke, podnešenog Saboru 1861. Temeljne odrednice tog stranačkog papira diktirale su proširenje Trojedne kraljevine tj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije na placu Bosne i Hercegovine! I još: „Ako se razmaknu granice austrijske na iztoku, sva zemlja pod jezikom slavjanskim ima biti pridružena trojednoj kraljevini.“
Rački je „Misli jednog Hrvata...“ pisao težeći „unutrašnjoj i vanjskoj politici dati političko-povijesnu podlogu“ za, po njemu, poželjno razrješenje istočnog pitanja. U uvodnom dijelu studije, autor markira najvažnije činjenice – „od Galipolja, bitaka na Marici, Kosovu, Mohaču, opsade Beča i sve do krimskih ratova i Pariškog mira 1856.“ Ima tu, naravno, obilje idealističkih pogleda, a nadasve oholog svođenja tursko-zapadnog sraza na „naprednost i demokratičnog“ zapadnog kršćanstva a nasuprot je „zaostalost, fanatizam i apsulutizam muhamedanstva“.
Temeljna suprotnost među Istokom i Zapadom, po Račkom je u, kisindžerovski kazano, sukobu civilizacija, u suprotnosti „među kršćanskom civilizacijom i muhamedanskim barbarstvom“.  Općenito, mišljenja je da Tursku upropašćuje islamski oblik obitelji, mnogoženstvo, naobrazba, moral i vjersko zakonodavstvo  jer im manjka „evanđeoske jednakosti“ i „temelja kršćanskog državnog prava“. Tek na kraju, ističu najnoviji kritičari, osvrnut će se na „stanje raje pod pritiskom padišah, kadijah i agah, raje bez svakog prava, bez zakona i suda, bez parnice, pritužbe i priziva“.

Brojni interesi
Analizirajući reforme (Tanzimat) i navodeći razloge zašto nemaju i ne mogu imati uspjeha, podvlaći pojavnost neposluha i anarhije janjičara, naoružavanju i iseljavanju kršćana, nejednakost pred zakonima i opću bijedu građanskih sloboda. Po istoj matrici, Rački zaključuje da turske reforme neće imati uspjeha sve dok je „koran umjesto evanđelja“, sve dok se od „muhamedanske Turske ne stvori kršćanska Turska“.
Prelazeći na „narod Jugoslavjanski“, ponavlja stavke o uništavanju srpske, bugarske i bosanske države“; potom navodi 1737., smatrajući je važnom godinom, kad je Hrvatski sabor održan u Glini zaključio da se Hrvatskoj treba vratiti i „utieloviti Bosna do Vrbasa“ jer se „njekada njezina granica protezala do ove rieke“. Kada je bilo to „njekada“ – ne zna se.
Dotićući se brojnih interesa, jarko teži artikulirati ne samo mišljenje svog vremena - vijeka narodnosti i njihova oslobađanja, nego i novum stoljeća, novi faktor nacije. Njegovi termini su: Hrvati i Srbi. „Ja smatram Hrvate i Srbe za dva plemena jednog istog naroda, razdvojena samo poviješću.“ U to ime nesebično poziva Srbiju „da osvaja na Istoku, osobito u Bosni kamo treba da upadne preko Drine, ali time ne odriče mogućnost Hrvatskoj da u pogodnom trenutku uradi isto“.  
Porijeklo svojatanja Bosne i Hercegovine, iskazivanja „prirodnog prava“ na nju, trasirano je političkim tekstovima i programima pisanim desetljećima prije Berlinskog kongresa. Tragično je da ideološki obrasci prošlosti, i danas, u sasvim promijenjenom svjetskom kontekstu, imaju i svoje ideološke „resavce“ i svoje pristalice.     

AVAZ, prilog SEDMICA, 23. 1. 2016., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar