27. sij 2016.

KAJANOVE MOSTARSKE VEDUTE


Piše: prof. dr. Vedad Spahić
Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli


                                       
BELETRIZACIJA KULTURNE POVIJESTI U ISTRAŽIVAČKOM PREČITAVANJU PROŠLOSTI MOSTARA

(studijski esej o Kajanovim mostarskim vedutama*)

Višegodišnje zanimanje Ibrahima Kajana za prošlost rodnog grada okupljeno je 2014. godine u knjigu „Grad velike svjetlosti“. Podnaslovljena kao mostarske vedute, ova se zbirka tekstova na koncu uobličila u beletriziranu kulturno-povijesnu monografiju grada. Iza žanrovske reference vedute, posuđene iz slikarstva, a koja izvorno označava slike ili grafike koje prikazuju dio grada ili arhitektonske objekte „oživljene“ ljudskim likovima ili skupinama, kriju se nefikcionalni memoarsko-dokumentarni tekstovi putopisne strukture, s naglašenim literarnim otklonima. Književni elementi Kajanovih veduta diskurzivno su razuđeni u različite vidove dotematizacija. Zadatu širinu građe i funkcionalnih stilova uspješno je mogla izmiriti, i djelotvorno saobraziti, jedino forma eseja, što se naposlijetku, u ovim tekstovima, na zadovoljstvo čitatelja, i događa. Graditeljski artefakti, prepoznatljivi kao punkturni toposi arhitektonske baštine grada Mostara, spomenici, hajrati, vakufi, sakralne i javne građevine, kojima je posvećeno 40 kratkih eseja u ovoj knjizi, imaju za pisca ambivalentnu funkciju; s jedne strane na njih je, u užem smislu, fokusirana znanstveno-historijska deskripcija zasnovana na dokumentarnim izvorima, narodnoj predaji i recentnom, golom oku vidljivom, stanju i svrsi konkretnog objekta i lokaliteta. S druge strane, svaka građevina je svojevrsna provokacija za literarno uzašašće kroz memoarsku naraciju i lirsku meditaciju, riječju, jednu osobenu esejističku filozofsko-spoznajnu pustolovinu fukovoovski shvaćenog „arheološkog“ prekopavanja identitarnih vertikala na kojima opstoji mostarski genius loci.

Dar i iskustvo esejiste, putopisca i znanstvenika svjedoči Kajanova neprikosnovena bibliografija, ali Ibrahim je prije i poslije svega – pjesnik. Poeta koji se odlučio u zrelim godinama vratiti u rodni grad i odužiti mu se, na svoj autentičan način - tako što će ga nanovo pročitati (prečitati). U tom svjetlu knjiga „Grad velike svjetlosti“ i jeste ispis snage i dubine pjesnikova poriva za razduženjem, usporedivog možda jedino sa onom gravitacijskom privlačnošću koja je njegovog znamenita predšasnika Mustafu Ejubovića Šejh Juju svojedobno iz Stambola vrnula šeheru svome. „Ako se ne vratim, prijatelji moji, paučina će i nebo nad našim Mostarom premrežiti i mračnim učiniti“, zabilježio je Jujo nastojeći svoju emociju užlijebiti u prikladnu jezičku figuru.

Mrak nad Mostarom tristo godina poslije, kada se Kajan iz Zagreba uzvjetar vraća u zavičaj, nije bio metafora nego surova zbilja, a pitanje: šta se zapravo u žrvnju 90-tih dogodilo sa gradom, postalo je njegova opsesija. „Grad velike svjetlosti“ je dosad najambiciozniji pokušaj odgovora na to pitanje. Vedute o znamenitim mostarskim građevinama, ne zanemarujući urbanističko-arhitetktonsku baštinu kao svoju primarnu tematsku fiksaciju, suštinski se, u stvari, bave urbanim identitetom – njegovim tradicijskim mainstream-om i devijacijama koje su posljedica besprizornih urbicidnih i kulturocidnih destrukcija tokom zadnje decenije prošlog stoljeća, a na podmukliji način po prilici traju do današnjeg dana. Za Kajana, kao i za većinu onih koji danas žive na istočnoj strani grada - a imaju potrebu za nekom vrstom intelektualne dispozicije - urbani duh i biće Mostara, barem na razini javno artikuliranog diskursa, su neupitne i stabilne antropološke kategorije, esencijalistički upisane u svijetlu tradiciju multikulturalne koegzistencije, k tome imune na sve, ma kakvim fizičkim, verbalnim, legislativnim, institucionalnim, pseudoznanstvenim i sl. nasiljem podržane rekonfiguracije.

Ma koliko se autor suzdržavao izrijekom ukazati na graditeljske novotvorbe i druga manifestna obilježja kompromitacije mostarskog kulturnog identiteta kada ih uočava s druge strane administrativno nepostojeće ali svima znane linije što od devedestih fizički dijeli grad, ipak ima fragmenata koji se svojom nedvosmislenošću ukazuju kao metonimijske vršike jedne duboke indignacije s kojom se odnosi prema takvim pojavama. Današnja građevina crkve u Podhumu, piše Kajan, „ni po čemu nije ona koju je naslijedila i koja trajno živi u mom mostarskom identitetu“. U ovakvim slučajevima, a danas ih u Mostaru nije malo, ni u zapadnom ni u istočnom dijelu, autor ima problem, budući da ne može aktivirati svoj ovjereni kod iščitavanja grada, a koji funkcionira po načelu gadamerovskog hermeneutičkog kruga. Participijenti unutar cikličkog mehanizma koji teži da se logički, estetski i interpretativno zatvori, uspostavljajući harmoničan odnos međusobne uvjetovanosti su: pisac – grad – povijest – identitet. Razumijevanje jednog nije moguće bez razumijevanja svih, jednako kao što segment književnog teksta dobija smisao samo unutar cjeline kojoj pripada i obrnuto cjelina ovisi o konfiguraciji i suodnosu njenih dijelova. Razmjena duhovne energije unutar kajanovskog fenotipa hermeneutičkog kruga zbiva se na onim premisama koje je svojedobno izložio Safvet-beg Bašagić zagovarajući apartnu osebujnost bošnjačkog duha u orijentalnim stvaralačkim praksama. Kajan je u tom pogledu eksplicitan i sugestivan kada za graditelja Starog mosta neimara Hajrudina zaišareti da je „u bosanskim uspavankama bio u beši odnjihan, pa je njegov talenat težio dati se u izvornoj kolijevci, očitovati se u prostoru i vremenu svojih predaka!“

Poetološko, pak, zaleđe Kajanove knjige dalo bi se prepoznati u trima živim, izdašnim i kulturalno uplivnim vrelima naše književne tradicije – u esejima Skendera Kulenovića (poglavito onom Iz smaragda Une), putopisima Zulfikara Džumhura i kultnoj historijsko-publicističkoj monografiji Husage Čišića Mostar u Herceg-Bosni. Formalno, Kajanova veduta zadržava žanrovsku strukturu putopisa kao nefikcionalne književne vrste koja podrazumijeva fizičko prisustvo i opservaciju autora na tematiziranom lokalitetu. Ali, suština književnog putopisa, njegova literarnost, nije u izvještajnom dijelu nego u dotematizacijskom prinosu, koji je, već smo naznačili, u ovoj knjizi iznimno bogat i raznovrstan: od beletrizacije povijesno-dokumentarne i predajne građe, memoarskih sekvenci, lirsko-filozofskih kontemplacija do publicističko-kritičkih kolumni posvećenih aktuelnim društvenim temema, kulturnim politikama i sl. Na izvjestan način Kajan se, kako na razini produkcije tako i promocije, stavlja u ulogu protagoniste onoga što se kao svjetski trend današnjice označava terminom kulturni turizam, dakle on je taj koji putuje iz užitka i otkriva (tekstualizira) ljepotu koju ne vide oni koji su je stvorili. Neke od bitnih autorskih intencija u tom pogledu su detabuizacija povijesti i dezantikvarizacija historijskih artefakata.

Kajan se ne ustručava zagrebati ispod službene povijesti, smjerno i uvjerljivo sugerisati neke nove rasporede i uloge određenih ljudi u novom čitanju mostarske prošlosti – npr. gradonačelnika Mujage Komadine ili muftije Ali Fehmija Džabića, sjenke čijih djela „stoje puput markacija historijske mape po kojima se pokreću naši ovovremeni životi“. Pri tome bez pretencioznosti, ali i bez lažne skromnosti, Kajan zna podsjetiti i na neke iznimno hrabre vlastite penetracije u mostarske povijesne tabue, kakvi su još pred rat napisani stihovi o Krvavoj džamiji na Raljevini i upadu uskoka Janković Stojana 1687. u Mostar.

Jedna od zadaća vedute kao slikarskog žanra jeste humanizacija monumenta. Na slikama Bellotta, Brilla, Canaletta neizostavno se nalaze i ljudi, skupine ljudi, tu život pulsira baš punom dinamikom. Kajan se vrlo dosljedno pridržava toga načela, a Mostar mu, sa svojim građevinama i društvenom ulogom koju su imale i danas imaju, uglavnom daje za pravo. Monumenti, kao što je Stari most, ali i manji objekti poput trubeta, česama i sl., imaju svoj antikvarni značaj, ljepotu i svrhu po sebi, ali kao humanista i zagovornik žive povijesti uvijek će s ushitom pozdraviti kada su drevne građevine, u onom utilitarnom smislu, i dalje praktično korisni i važni činioci kvaliteta života (kao npr. Ćorovića kuća koja je zahvaljujući pregaocima poput Ratka Pejanovića danas sjedište mostarske „Prosvjete“ i okupljalište intelektualaca svih vjera i nacija) ili, pak, kada u nepredvidivoj dinamici životnih preobrazbi objekat promijeni svrhu i postane prostor za neke nove prikladne sadržaje, kakva je mostarska Tabhana u kojoj se okuplja omladina i sviraju rock grupe. S pravom će Kajan ustvrditi: „Da nema njih, ovo bi mjesto, Tabhana, bilo skelet turističke preparirane prošlosti grada Mostara“. Neki sličan novoosmišljen život moglo bi živjeti i Bogdanovićevo Partizansko groblje da, ni krivo ni dužno, kao spomenik koji govori univerzalnim jezikom, a ne jezikom političkih ideja, nije postalo poprište tribalnog obračuna sa ideologijom vremena u kome je izgrađeno.

U epohi koja je demistificirala mnogo toga u književnosti, napose opreku između privilegiranih i trivijalnih diskurzivnih praksi, Grad velike svjetlosti možemo bez zazora označiti i kao svojevrsni „turistički vodič“ /neko je opremom knjige to ašićare htio sugerisati/, namijenjen specifičnoj klijenteli - onom, prethodno već opisanom, profilu savremenog turiste koji traga za sofisticiranim kulturnim sadržajima i informacijama o njima, a broj takvih, po svim podacima, iz dana u dan se povećava, pa bi knjigu trebalo čim prije prevesti na engleski. Nama koji književnost još uvijek držimo bitnom u svojim životima ostaje sretna okolnost da je ova knjiga višestruko kodirana i da nudi satisfakciju različitim recepcijskim profilima. Jer, vesela vriska i tupo udaranje lopte krpenjače o prljave zidove nekoć blistavog engleskog konzulata na Carini, kazat će nekome, svojim metonimijskim zasjekom, više o jednom vremenu nego mnoge historijske knjige.

SAŽETAK

Svoje višegodišnje zanimanje za kulturnu povijest Mostara Ibrahim kajan je sabrao 2014. godine u knjigu „Grad velike svjetlosti“, koja se naposlijetku uobličila u beletriziranu kulturno-povijesnu monografiju grada. Pojedinačni tekstovi donijeti u formi veduta o znamenitim mostarskim građevinama, ne zanemarujući urbanističko-arhitetktonsku baštinu kao svoju primarnu tematsku fiksaciju, suštinski se bave urbanim identitetom – njegovim tradicijskim mainstream-om i devijacijama koje su posljedica besprizornih urbicidnih i kulturocidnih destrukcija tokom zadnje decenije prošlog stoljeća, a na podmukliji način po prilici traju do današnjeg dana. Kajanov kod prečitavanja kulturne povijesti grada funkcionira po načelu gadamerovskog hermeneutičkog kruga. Participijenti unutar cikličkog mehanizma koji teži da se logički, estetski i interpretativno zatvori, uspostavljajući harmoničan odnos međusobne uvjetovanosti su: pisac – grad – povijest – identitet.

Ključne riječi: grad, kulturna povijest, identitet, beletrizacija povijesti, hermeneutički krug

LITERARIZATION OF CULTURAL HISTORY IN EXPLORATIVE READING OF MOSTAR'S PAST
(study essay on Kajan's Mostar vedutas)
Summary
Ibrahim Kajan's longstanding interest in cultural history of Mostar was published in a book in 2014 called „The City of Great Light“ which eventually shaped itself as a literary cultural-historical monograph of the city. Individual texts shaped in the form of vedutas about famous Mostar's buildings, without neglecting urbanistic-architectoral legacy as its primary thematic fixation, quintessentially deal with urban identity and its traditional mainstreaming as well as deviations which are a consequence of urbicidal and culturocide destructions during the last decade of the 20th century and which insidiously exist until present day. Kajan’s code of reading cultural history of the city functions according to the principle of Gadamer-like hermeneutical circle. Participants inside the cyclical mechanism, which strives to logically, aesthetically and interpretatively close itself and establish a harmonious relationship of mutual conditionality, are: writer – city – history – identity. Key words: city, cultural history, identity, literarization of history, hermeneutical circle

* Ibrahim Kajan: GRAD VELIKE SVJETLOSTI. Mostarske vedute, Muzej Hercegovine i IC Štamparija, Mostar, 2015. 

Objavljeno u casopisu: BOSANSKI JEZIK, br. 11, 2014., str. 55-58

Nema komentara:

Objavi komentar