2. sij 2016.

MEHA SEFIĆ - DUH VEDRINE I OTMJENOSTI




Historija iz zasjede


Piše: Dr. Ibrahim Kajan           



Meha Sefić, s kistom vođenim duhom genija

U požutjelom isječku iz „prastarih“ sarajevskih novina, naiđoh na prevedene riječi holandskog novinara, koji kaže da „Mostar, kao malo koji grad, ima svoja znamenja“. Ali, ta znamenja nisu samo „Stari most i njegova okolina, nego i ljudi“. Upoznao je jednog koji se zove Meha Sefić. Za njega kaže „da je svu ljepotu svoga grada prenosio i prenio na svoja platna i crteže rasute svuda po svijetu“. 


Kada bi Meha šetao gradom, jutrom ili predvečerjem, pozdravljao ga je cijeli grad, i mi, nadobudni momčići, i gospođe s cekerima, i profesori, i liječnici, i hamali, sva ta gradska čeljad koja je u njemu osjećala vedri duh „mostarske liske“ i gospodina kojeg je „bio glas“ šarmera velike elegancije i otmjenosti na koju nije mogla pasti zemaljska prašina! 


Kad se rodio 1. VI. 1919., otac mu je Alija, imam Ćejvan Ćehajine džamije, lijepo ime nadio: Medmed. Ali, u Mostaru se svako ime mora intimizirati oblikom i akcentom: od rođenja do smrti zvali su ga – Meha! Tako ga je zvala i tetka mu Emina, Šantićevom pjesmom opjevana očeva sestra. Ponekad bi, začuđenim očima, promatrao rađanje kaligrafske ljepote ispod očevih prstiju, prvih likovnih dojmova koji su ispunjavali njegov rani horizont. U mostarskoj Gimnaziji sudbina je režirala susret učenika i profesora, Mehe i slikara Antuna Motike,  koji će u krhkom mladiću prozrijeti skriveni likovni talenat: trebalo ga je samo probuditi i školovati! Na samom kraju likovnog studija u Beogradu, diplomiravši u klasi prof. Petra Dobrovića, grad je bombardiran, i sama zgrada akademije - a profesor Dobrović je, nenadano, od infarkta, prešao u drugi svijet! O tom će slučaju ostati dublji trag u kulturnoj historiji i po Krležinom fragmentu Dvenika iz 1942., pod naslovom „Na grobu Petra Dobrovića“. 



Meha Sefić: The Old Bridge, 1969.

Nekoliko mjeseci kasnije, 1941., Meha Sefić je u Zagrebu: predano produbljava osvojene spoznaje slikarskog umijeća i upoznaje autore likovnih čarolija - K. Hegedušića, Lj. Babića, M. Tartagliu i O. Mujadžića. A onda su se, u tom muklom vremenu, 21-godišnjem umjetniku Juga, otvorila druga vrata – u svijet muzike - kao zaklona i uklona od Pavelićevog političkog prokletstva. 


Tom vremenu niko od nas probuđenih mladića nije, naravno, bio „živim svjedokom“, pa smo sve priče o Mehi prihvaćali kao legende što su ga iz „davnine“ dopratile  u mostarski zavičaj: Veliki slikar je u predživotu bio zvijezda zabavne muzike, šansonjer, super-star naših malih naroda,komu Ivo Robić još nije bio ni do koljena! Od  ranih 40. do ranih 50. godina, kaže jedna leksikografska natuknica, „bio je jedan od najslušanijih pjevača zabavne glazbe“, a nastupao je na koncertima i radiju, u kafanama i noćnim barovima. Autor je muzike a nerijetko i tekstova niza ondašnjih hitova, poput Lotosova cvijeta, Serenade Mostaru, Na bijelom žalu plavog mora itd. Snimio je više 
gramofonskih ploča. U Mostar se vratio 1952. i okrenuo posvećenoj samoći umjetnika. 

                                  Meha Sefić: Kujundžiluk

Likovnu fascinaciju Mehe Sefića usmjeravala je potraga za odgovorom na duboka pitanja naše svrhovitosti i našeg položaja u svijetu. Akademik Nikola Kovač, čini nam se, najbliži je jedinstvenom određenju Sefićevog likovnog postupka u gradnji slike. On kaže da Sefić „u svojoj filozofiji života polazi od uvjerenja da je priroda cjelovita i dovršena, a da je čovjek pozvan da pronađe i utvrdi mjeru stvari, da dokuči njihovu suštinu – a da ne naruši sveopštu harmoniju.“ U toj potrazi za suštinom, „Sefićev koncept slike kao uostalom i njegov likovni rukopis, uočljivi su i prepoznatljivi podjednako na pejzažima, mrtvim prirodama, cvijeću i na portretima: svuda je likovna masa oblikovana kao kontrast bjelini prostora, svuda su naznačeni detalji koji lebde u obilju svjetlosti skrivajući i pronalazeći  svoj pravi i potpuni lik.“ Taj majstor koji slika bjelinu, mostarsku  svjetlost koja je i Andrića jednom probudila prije sabaha („a još mu nije bio vakat“) – živio je ovdje s nama do 2. VI. 1988., uradio ono što mu je bilo „upisano“ i vratio se, kao svaki genijem vođen umjetnik, na svoju zijezdu, u svoj zavičaj. Ne zaboravljamo, jer su njegove slike, ovdje i u svijetu, u muzejima i galerijama, neporecivi jamci postojanja Grada Mostara, poput Neretve i njezinog Starog mosta.


AVAZ, prilog SEDMICA, 2. 1. 2016., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar