16. sij 2016.

DOBRI BOŠNJANI IZ GRADA LJUBUŠKOGA

 Šemsudin ef. Germić, čuvar zadnje humske musale
 pod starim gradom Ljubuškim

Historija iz zasjede
Piše: dr. Ibrahim Kajan


Na krajnjem zapadu naše države, na strmini gdje brdo Butorovica prelazi u blagu stranu tvrdih struktura pećina i zemlje – povućena je jedna linija po kojoj je prije pola milenija raskopana i šljunkom zaravnata kolska cesta. Po njoj su se redale kućice i prvi urbani kvartovi kasnijeg gradića Ljubuškog, za čije ime legenda hoće reći da je po Ljubuši, ljubovci Hercega Stjepana, i tvrđi što ju joj je ljubavnik izgradio na vrhu brda.
 
 Grad na Butorovici, Ljubuški

Našli smo se ovdje, jer nam putovođa, mladi Šemsudin ef. Germić, želi pokazati historijsko središte grada od 500 godina trajanja. Pratimo ga od kuća Sadikovića i žabljake džamije, do izvora u sjenci džamije Gožuljske i još malo, do mihraba u livadskoj travi podbrdske periferije... 

Sunčano je a nema nikog; ili mi nikog ne vidimo, niti čujemo.  Pogled će putovati po paučini ulaznih vrata napuštenog dućana u staroj jednokatnici, po prozorima s utuzganim heklanim draperijama, prašinom polijepljenim staklima. Vidmo i obnovljene fasade, spuštene roletne. Gdje su vlasnici i domaćini? Još se mnogi nije vratio  što je od straha otišao, ili se neće nikad vratiti a misli neprestano: šta je tamo gdje mene sada nema!?

Šemsudin mi želi pokazati nešto lijepo i čisto. A nema ljepšeg i čišćeg od džamije, pa mi je pokaza, ne jednu nego dvije – sublizu jedna drugoj! Džamija na Žabljaku, kažu provjereni spisi, druga je po starini – prije g. 1664. kamenom klesanim izidana, sa 14  na ćemer prozora – pa je puna svjetla, što je već po sebi radost  kad joj se druga nijedna ne bi dodala. Podigao ju je hadži Muhamed sin Sinana i mjke Merjem-hatun, čovjek imućan, domaći.
Šemsudin, ko kad je momak, uskoči u suhi okrugli kameni bazen i raskrči suho granje; ukaza nam se željezni poklopac bunara. Kad se nagnusmo nad njim, ne vidjesmo dna crnoj rupi u crnoj zemlji prokopanoj.
 
 Džamija na Žabljaku
 
Potom prođosmo pored kaptiranog izvora Gožulj, po kojem se naziva susjedna džamija. Priča se da je ova džamija sagrađena od stijena koje su pri nekom silovitu potresu, „trešnji“, popadale s brda na mahalu, pa da je narod od njega tu Božju kuću među svojim kućama sagradio. Na kamenoj je ploči uklesano da podignuta 1286. hidžretske, tj.  1869.  Munara joj je mlađa, iz godine 1930.  To je jedna skromna džamija, ljepše unutrašnjosti nego vanjštine. 
 
Bajram na Gožulju

U pokrajnjoj mektebskoj odaji, Šemsudin nam pokaza nešto riplijevsko i zaboravljeno – ramazanski top! Iznenađuje mu veličina i oblik:  kratke je  cijevi od livena željeza, ne veći od 30 cm, težak oko 20 kg. Sarajlija ljubuškog porijela dr. Halid Sadiković pišući o prošlosti zavičaja, kaže da je „tradicija najave sehura i iftara topovskim pucnjem ovdje sigurno stara nekoliko stoljeća“.  Dodaje: „Poslije Drugog svjetskog rata ramazanski top se čuo jedino u Ljubuškom, gdje je povremeno pucao sve do polovine ramazana 1979. godine.“ 

Nema više ramazanskih topova. Nema ni musala, otvorenih mjesta skupnih bajramskih namaza. Nekoć su ih imali veći bosanski gradovi. U Hercegovni nema traga ni od mostarske ni od konjičke - ali evo ima kameni mihrah, osamljen,  u starom gradu Ljubuškoga!
Šemsudin, porijekom iz istočne Bosne,  „prepustio“ se Ljubuškom, zavolio ga. Bosansac među Hercegovicima. 

Vraćajući se iz  starog grada u novo srce Ljubuškog, pokazuje izlivenu betonsku ploču na mjestu uklonjene ruševine davne kiraetkane u kojoj je slavni Sade Sadiković primao nevoljne  i oboljele. Ljeti se ovdje priredi sijelo za „privremeno odsutne“, iz  dijaspore, oko lijepe riječi se okupe, i oko sevdalinke. Mada se u Ljubuškom „nije pucalo“, ludost „Herceg-Bosne“ – razbacala je ovdašnje nekatolike na druga mjesta u svijetu, u neke „trećih zemalja“, za koje, ponekad, nisu ni znali da postoje. Vrijeme teče - rane se zalječuju. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 16. 1. 2016., str. 1415.

Nema komentara:

Objavi komentar