5. pro 2015.

U ŽITOMISLIĆIMA – NA SVOJOJ BAŠTINI





 U Radimlji, nekropola Hrabrena

Historija iz zasjede – razaranje i obnova  zadužbine Miloradovića Hrabrena
Piše: Ibrahim Kajan

Svijet prema moru putujući, sad rijetko svrati: promakne u limuzinama magistralnom cestom M17pored Žitomislića, ilirskih gromila, rimskih miljokaza i dvojne starokršćanske bazilike u fragmenitma… 

Porodična nekropola Hrabrena
Ne može niko proći a da ne uoči, u zelenoj oazi nanovo podignuti pravoslavni manastirski kompleks s Crkvom svetog Blagoveštenja Presvete Bogorodice, razoren u ratu koji je ovdje divljao između 1992. i 1995. godine. Ne zna se koji je bio gori, taj potonji ili onaj što je započeo 1941., kada su ustaše sve manastirske zidove obatalili i smrvili a svećenike poubijali ili žive u jame bacili.

Ktitori manastirske crkve živjeli su davno; da u kamen nije uklesano, niko se više ne bi sjećao ko su bili i šta su svijetu dobroga dodali. Iz krupne su vlaške, srednjovjekovne porodice  Miloradovića Hrabrena, potom turskih spahija i vojvoda koji su gospodarili kroz nekoliko stoljeća „u svojoj vjeri, na svojoj baštini.“ Njihova je porodična nekropola u Radimlji. „Najmlađa“ im je crkva u Trijebnju iz 1534., s freskama neprocjenjive vrijednosti, uništena 1992. Njihov je i crkveni kompleks s dvije kamena sudačke stolice, u Ošanićima, na uzvisini iznad Stoca.  Crkvicu na Ošanićima gradio je Radoslav Hrabren iza godine 1470., a ovu ovdje, u Žitomislićima brat mu Petar, zasigurno prije 1468/1469., spomenutu u turskim popisnim defterima netom osvojene Hercegovine. Slijedeći pisani trag tek je u bujurdiji nevesinjskog kadije 1566., kojom se vojvodama Petru i Jovanu od Hrabrena odobrava obnova crkve „ni duže ni šire nego što je bila“. To rječito govori da je stara crkva poharana u ratnoj plimi silovitih akindžija. 


U zelenoj oazi bijeli se crkva manastirska

Gradnja je trajala 40-tak godina. Bilježi se da je 1582. osposobljen i posvećen liturgijski prostor, a uz to je uknjiženo i ime prvog igumana Jovana. Na kapitelu južnog crkvenog stuba uklesana je godina dovršenja gradnje, 1603., i tu, uz nju, ime klesara: „majstor Vukašin od manastira (O)rahovice“.

Krvni srodnici ktitorke obitelji Miloradovića Hrabrena, zanimljivo je, kao visokopozicionirani ruski ili austrijski plemići i oficiri, posjećuju zadužbinu svojih predaka: 1707. manastir posjećuju braća Mihajlo i Gavrilo s darovima cara Petra Velikoga! Jedan autor bilježi da je Mihajlo, „srpski pukovnik“ s Cetinja, dolazio i četiri godine kasnije, baš u vrijeme rusko-turskog rata. Tada je s vladikom Danilom II Petrovićem, objavio proglas o ustanku protiv Turske. U listinama austrijskih kronika kaže se da je oficir Jeronim Milardović-Hrabren uzdignut u čast plemića, koji je potom u Rusiji postao general armije. U tom nizu Hrabrena ime je i ruskog grofa Grigorija. I on je posjetio Žitomisliće, darovao manastir; o tom je svjedočila i ploča ugrađena u južni zid priprate.

Crkva je jednobrodna, s trostranom oltarskom apsidom okrenutom istoku. Unutrašnjost joj čini oltarski prostor, naos i priprat. Mnogi su opisali njezin ikonostas, smatran „rijetko očuvanom cjelinom duboreza i ikonopisa iz cvjetnog razdoblja srpske umjetnosti osmanske uprave“.

Milenijsko pamćenje
Crkvi od sjeverne ruke, blizu je - odžak s trpezarijom, bit će iz istog vremena.  Onda su dundžeri podigli  (1767.) konak. U ćelije se ulazilo s otvorenog  trijema. Taj konak nazvat će starim, kad novi izgrade 1859.  sa 14 ćelija i dvije magaze: u njega će smjestiti Duhovnu školu, biblioteku, arhiv i riznicu.


Srebro i zlato Žitomislića
Od pokretne imovine još ne znamo što se uspjelo spasiti prije zlokobnog razaranja 1992. Jesu li spašeni obimni pergamentni Minej iz 14. st., Trebnik iz 1704. i ostaci od devet knjiga Trebnika i Pentikostara što su ih donijeli 1707. Mihajlo i Gavrilo Miloradović Hrabren? Još ne znamo.  Zanima nas je li ostala cijela zbirku zlatarskih radova hercegovačkih i sarajevskih radionica 17. i 18. stoljeća, i zbirka ikona skupljana od početka manastirskog pamćenja u  Žitomislićima…


Svijet prema moru putujući, zasigurno će s proljeća, nakon što sv. Đorđe, Zeleni Juraj ili Hidr (a.s.) ozeleni vinograde i osvježi vječne čemprese oko manastira– svratiti na ovo mjesto duhovnosti i dugog, milenijskog pamćenja koje seže u vremena prije svakog pisma u našoj lijepoj Bosni i Hercegovini.

AVAZ, prilog SEDMICA, 5. 12. 2015., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar