12. pro 2015.

U MOGORJELU NEKOĆ JE BIO RAJ






Historija iz zasjede –skelet rimskog kompleksa čije izvorno ime još nije pronađeno

Piše: Ibrahim Kajan


Koliko god bili u svom vremenu, po arheološkim oazama krhotina i fragmenata iz davnine koji plove oko naše kuće, svoj smo i opipljivi i spoznajni svijet proželi vremenom koje, pjesnički rečeno, nema kraja. U Bosni i u Humu, zemlju smo počeli otkopavati i prepoznavati uz pomoć austrougarskih učitelja, ne bas jako davno, tek jedno stoljeće i kusur. 

Nakon Daorsona, ilirskog grada, drugo po starini urbano naselje visoke civilizacijsko-kulturne razine u našoj zemlji,  skelet je  rimskog kompleksa čije izvorno ime još nije pronađeno: prvi put ga vidjesmo u dječačkom dobu, kad smo se učiteljima vođeni, poklonili zaštićenim ostacima od 2000 godine! To je rimska villa rustica, kompleks s bezbroj bivših radionica, poljoprivrednih strojeva, sprava za tiještenje maslina i grožđa, pa stambenih jedinica, kupatila  i konjušnica – izgrađenih na prostoru unutar zidinama od precizno tesana kamena! Nazvan je, taj rimski castrum od nas, Slavena dolazećih – Mogorjelom -  da mu ime, kao eho nekih dalekih plamenova što su ga progutali i u ugalj i prašinu pretvorili, bude zapamćeno.


Mogorjelo

Sve je to tu: arhelozi mu „vide“ razvoj od I. do IV. stoljeća – u kojem svaki sloj “govori nijemim jezikom” o sebi, o fazama razvoja kada je ovaj kultivirani čapljinski brežuljak uz samu Neretvu vrvio od Rimljana i romaniziranih Ilira, domorodaca.

Pristupna aleja, s veličanstvenim ulaznim dverima s jednostavnom ali predivnim kamenim plastičnim ukrasima na obje strane popločane ulice, i danas, odišu neuporedivom ljepotom koja je ovdje morala carevati. Temelji pokazuju konture cijele arhitekture: bezbroj komora, ćelija i kula, pregrada i vratnica.
Kompleks je u pravokutnu tlocrtu porubljenu zidovima od 102 x 86 metara, s jednim do dva metra širine. Na kutnim izbočinama su mu vojne utvrde. Služio je i za odbanu, a ne samo kao agro-mediteranski centrar – što mu je bila glavna namjena.

Uz put nailazimo na kameni, četvrtasti, omanji bazen iz kojeg se uzdižu dvije stamene kamene ploče što završavaju zaobljenim i uglačanim vrhom. Ploče su, kroz izbušene rupe, spojene oblom gredom. Ta je naprava očito služila za tiješenje maslina, pa joj se žitki sadržaj slijevao u zlatnim potocima kroz podzemne cijevi do grlića glomaznih kamenih ćupova. Nedaleko, na travnjaku, očito je u zlatno doba bila postrojena aleja tih glomaznih posuda: evo ih, u patini, u današnjem izdanju! Neke su cijele, neke okrhnute.  U ćupovima što proviruju iz zemlje čuvane su zalihe  maslinova ulja, u posudama toliko velikim da bi se u svaku od njih mogao sakriti čovjek omanjeg stasa! 


 Ćup za ulje maslinovo

Po cijelom je prostoru razvedena kanalizacija, s vidljivim rimskim lučnim ciglama koje, i nakon prohujalih stoljeća, pokazuje impresivnu izdržljivost i nepotrošivost.

Prve građevine ville rustice su iz doba 1. stoljeća. U 3. je stoljeću izgorjela, ali je već u sljedećem, 4., nastala nova i veličansvena rimska konfigurafija savrenog urbanističkog plana castruma, u nizu elemenata nalik splitskoj Dioklecijanovoj palači. U stambenoj palači tada nastaloj u južnom dijelu kompleksa, arheolozi misle da je bilo izobilje ljepote. Kažu da su “prostorije na spratu bile namijenjene luksuznu, s podovima pokrivenim mozaicima i zidovima ukrašenim mramorom”. Dodaju da je trijem imao korintske stubove od korčulanskog kamena”,  s kapitelima ukrašenim akantovim lišćem… Krajem 4. stoljeća, utvrda je osvojena i dijelom uništena od bjesomučnih Vizigota, i više je nikada niko, ni Istočni Rim, nije obnovio u starom sjaju..

U povijesti postoje čudesne zgrade koje bljesnu samo dva puta: prvi put kada se tek izgrade, a drugi put – kao historijske ruine! U tim nezaboravnim ruinama – kroz nekih stoljeće i po nadolazećeg vremena, izgradit će se na onim temeljima stambenih jedinica svije, gotovo istodobno, za Rima Istočoga, Bizanta, dvije kršćanske bazilike. Tako i to svjedoči da su ih sustigle ideje koje su  u oba Rimu zatirali ognjem i mačem: vjera donešena sa Istoka!

U Mogorjelu, u oazi svekolikog mediteranskog drveća i grmlja, ne  čuje se buka automobile niti povišeni ljudski glasovi. Čuju se samo ptičji pjev, melodije zaboravljenog raja koji je, očito, nekoć postojao na zemlji.

AVAZ, prilog SEDMICA, 12. 12. 2015., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar