28. stu 2015.

VELIČINA U SKROMNOSTI



 
 Hasan-paše Predojevića džamija u Polju kod Bileća

Historija iz zasjede – poruka sakralne arhitekture
Piše: Ibrahim Kajan

Jedina svjetla u historiji, rijetka poput zlatnih rudokopa u beskrajnom prostoru mraka, djela su koja koriste drugim ljudima. Neka od njih su, ona materijalna, prekrivena patinom, bez sjaja i uresa kojim su blistale u zaboravljenim vremenima, postala tiha hodočašća bivšoj ljepoti koja se nije dala uništiti ni sada, kao ruina, kao opomena, kao zla kob zastrašujućeg ponavljanja.

U memorijalnom 'danu džamija' vidjesmo i nju, iznenađeni „neskladom“ velikog imena Hasan-paše Predojevića i njegova „minijaturnog“ djela. Predojevića džamija u Polju pored Bileća, stara je najmanje 450 godina. H. Hasandedić veli da je podignuta prije g. 1572., i da pripada najstarijim spomenicima turskog razdoblja. O Hasan-paši je u historiji i pučkoj predaji sačuvano niz podataka koji na svoj način pletu mrežu između zbilje i imaginarnog. Kad je kao adžemi oglan doveden u saraj, priča se, zadivio je i samog sultana. Naređeno je da djeci za večerom daju duge kašike, da tako ispitaju njihovu dosjetljivost i snalažljivost. Predojević se odmah snašao i počeo iz svoje kašike dodavati hranu onome nasuprot sebi, a ovaj opet njemu. Sultan i njegova svita ostali su zadivljeni domišljatosti malog Ere!


Sada smo tu gdje jesmo... 7. maja 2013.

Druga predaja kazuje da je rođen u Prijevoru kod Bileće i da je imao bogatog strica kneza Predojevića sa šest sinova. Kad su vlasti kupile djecu u dervišmu, on im je dao jedinka bratića, pa ga je njegova majka stalno klela… Nakon više godina došao je kao vezir s vojskom u Bileću i vidio se s majkom. Kad mu je ona ispričala šta je stric uradio, on ga je dao kamenovati i to se mjesto zove "Gomila", na koju stari svijet i danas, kada pokraj nje prolazi, baci kamenje. Hasan-paša je u Prijevoru sagradio crkvu svojoj majci, a u Bileći sebi džamiju. Priča se da se negdje na zidu crkve nalazi uklesan polumjesec i zvijezda.
Njegove uloge beglerbega u Segedinu do 1591., a od te godine i u Bosni, historijski su arhivirane u „junačka vremena“, s osvojenim Bihaćem i tragičnim krajem u valovima Kupe, kada ga je u bitki pod Siskom 1593. porazio i u rijeku odbacio Nikola Zrinjski. U njoj je „našao smrt s još 7000 vojnika“.

Sada smo ovdje, stoljećima nakon svih tih događaja. Vrijedni trebinjski imam Husein ef. Hodžić, pokušava nam napraviti tunel kroz raslinje zove na bivšim vratima džamije, ulazom s „naglašenim kamenim portalom“. Prolaz je gotovo zatrpan kamenjem i zagrađen vitkim stabljikama košćele.
Vidimo dio mihraba i dio mimbera.  Pravljeni su od pritesanih kamenih blokova. Nad nama je raširena krošnja nevelikog drveta: grančice svojim vrhom ne nadmašuju ni sedam-osam metara visine, tek da malo „pređu“ vrh munare! A munara je visoka, ni manje ni više nego sedam metara: ona poštuje ambijentalno pravilo koje nam je bilo posve nepoznato – ne smije biti većom od najvišeg drveta koje raste među skromnim domovima ljudi. Munara je četvrtasta, kakvih je bilo deset - samo u Hercegovini! - i nijedne više u bosanskom ejaletu!

I džamija je kvadratnog tlocrta, s trijemom od sjeverne strane. Zidovi džamije zatvaraju pravokutnik dimenzija 11,76x8.37 metara, široki 70 cm, od priklesanih su kamenih četvorina.  Bila je pokrivena krovom pod pločom, na četiri vode. Krova nema od godine 1941. kad su je spalili četnici, ali su dijelovi zidova još uzgor, s prozorima koji su nekoć bili demirima štićeni. Uz džamiju je ruševna  čatrnja, kao ukleta – a od njih se stere zelena površina bivšeg mezarja bez i jednog jedinog bašluka.

Hasandedić je prikupio posljednje podatke iz njezina „života“: da je posljednji put temeljito opravljena u ljeto 1906.;  da su  u njoj bilećki imami klanjali ponekad džumu; da je konačno prestala raditi 1928. godine. Spominje i da su u blizini džamije biti priređivani „Gajretovi teferiči“ sve do 1940., do ratne pošasti koja je po cijelog istočnoj Hercegovini i istočnoj Bosni spaljivala džamije a nerijetko i vjernike u njima.

Živo je čudo da se ova „šaka ostataka“ još nije stropoštala i sa zemljom sravnila. Nešto je održava, nešto zaumno, neobjašnjivo. Možda sakralna poruka da je mudrost u jednostavnom a ljepota u malehnom?

AVAZ, prilog SEDMICA, 28. 11. 2015., str. 14-15

1 komentar:

  1. Chetnici su majstori rushenja i zatiranja....ali mi smo ipak najvecci krivci shto su chetnici takvi.

    OdgovoriIzbriši