(maja,
1993.)
(Govor prvog predsjednika obnovljenog Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Objavljujemo ga uz neobilježenu a planiranu svečanu 20. godišnjicu, u decembru 2013. )
Iako ne osjećam ovu svoju novu poziciju,
poziciju predsjednika, lažnom, nego naprotiv istinitom, ipak moja književna
pamet tek treba da savlada pojam Društva pisaca Republike Bosne i Hercegovine,
jer ja sam se do sada prema tom pojmu odnosio površno i nemarno.
Također se tek moram priviknuti da
govorim kada se to od mene očekuje a ne onda kada ja to mogu, hoću i želim.
Ushit kojim ste me obrahtili vašim
izborom, drage poštovane kolege i kolegice po peru, s gorčinom predajem tami
muka koji je jači od moje želje da sada nešto kazujem.
Možda samo ipak ovo: da je društvo
pisaca nešto što je piscu u suštini tuđe ali da je odgovornost pisca u društvu
pisaca kudikamo veća nego onda kad je pisac sam.
Dulje od godine svijet gleda kako se u
našoj domovini vrši zločin nad čovječanstvom i kako naši susjedi čereče i
otimaju bosanske i hercegovačke zemlje i satiru cio jedan bosanski narod,
Bosanske Muslimane; a Bosanski Muslimani su oduvijek branili Bosnu i
Hercegovinu svim sredstvima pa su je branili čak i od svojih istovjernika 1832.
pod vođstvom Husein-bega kapetana Gradaščevića – Zmaja od Bosne.
Aladža-džamije u Foči i Arnaudije i
Ferhadije – džamija u Banjoj Luci više nema ali – evo činjenice: Srbi
granatiraju Tadž-mahal a Hrvati granatiraju Alhambru!
Moje književno iskustvo mi govori da je
knjiga brana od zla i možda se sada ne bih nosio s ovom svojom zanijemjelošću
da sam, kojim čudom, predsjednik čitalaca a ne predsjednik pisaca.
U svakom slučaju, moći ću govoriti tek
onda kada nešto uradimo a do tada ću brinuti o vama i, s ljubavlju, blagim pogledom,
čitati vaše knjige.
Hvala!
Nema komentara:
Objavi komentar