(decembra,
1997.)
Nedžad Ibrišimović
Gospodine Ibrišimović, bojite li se ovog intervjua s obzirom
na odgovornost koja proističe iz onoga što ćete reći?
Sa jedne strane mi je drago da se našao
neko da čak i mene nešto pita o onome što se događa u Društvu pisaca. Baš me je
zanimalo koja je to novina ili koji je to medij koji će me prvi pitati o buri
koja je svom silinom zahvatila naše Društvo pisaca. Evo, vidim da je to Ljiljan. S druge strane, nije me baš
strah, ali normalno je da se bojim da ne budem pogrešno protumačen, jer bih želio
reći sve za što mislim da je bitno povodom ove tri ostavke na članstvo u DP
koje su ponuđene ovih dana. U suštini mi je drago što ste došli da i mene o
svemu tome konsultirate. A što se straha tiče, strah me je da i sam ne postanem
dio opskurne atmosfere javnog života koja je zavladala u posljednje vrijeme
Sarajevom.
Društvo pisaca Vam se osipa velikom brzinom; osjećate li se
odgovornim za takvu situaciju?
Prije svega, dozvolite mi da ovaj
razgovor počnem ovim svojim riječima:
“Ja volim Allaha dž.š. i Muhammeda a.s.!
Ako budem u džennetu, hoću li se sjećati svoje kuće u Žepču? U Žepču se jedan
čovjek zove Adem Mešić. Napisah,
pročitah, duša šuti, ćuti iskre koje su se upalile posred mojih prsiju: Ja
volim Allaha, dželle šanuhu, i Muhammeda, a.s.”
Sada se vraćam vašem pitanju: Nimalo se
ne osjećam odgovornim za ovo, kako kažete, osipanje Društva pisaca. Ja se kao
predsjednik tog Društva nalazim na takvom mjestu preko kojeg se sve ovo što se zbiva – lomi. Drugim riječima, potpuno
bez moje volje i želje, zato što sam predsjednik Društva pisaca, ja sam u ovo
sve uvučen.
Vi ste u onom svom kratkom tekstu u Avazu napisali da
ostavku Slavka Šantića rado prihvaćate, ako se dobro sjećam, a Vešovićevu – ne.
Ne branim Slavka Šantića, ali kakav je način članu svog udruženja reći da mu
“rado prihvaćate” ostavku? I, kakva je razlika između Vešovića i Šantića u ovoj
situaciji?
Vidite, ja inače vrlo teško pišem. Ja
se divim polemičarima koji mogu toliko i takvih tekstova u tako kratkom vremenu
napisati. Ja da bih napisao nekoliko riječi, meni trebaju dani. Na tim
tekstovima, također, pravim mnogo ispravki. A nisam ni vješt govornik. Jedini
moj pismeni iskaz bio je taj tekst od nepune kartice odgovora. Taj tekst je bio
vruć. Morate znati da me je ova situacija u Društvu pisaca vrlo duboko
pogodila, i duboko ražalostila. Osjećam veliku psihičku tegobu i vrlo velike
nelagode. Meni je muka. I taj tekst, taj odgovor u Avazu bio je vruć, tek izašao iz mašine. Nije prošao lektorsko oko,
što bi donekle pojasnilo neke stvari. Moram reći da su mi ljudi, dobronamjerni,
prijateljski skrenuli pažnju na negativne konotacije posljednje rečenice iz tog
taksta.
Što se tiče Slavka Šantića i njegove ostavke, iskreno rečeno, evo, ja sada mogu
posegnuti za knjigom na ovoj svojoj polici i potražiti bibliografske jedinice
Slavka Šantića. Ali, ja napamet ne znam koju je knjigu on napisao. Ja njegovu
literaturu ne poznajem. Recimo, znam da je pjesnik Velimir Milošević napisao pjesmu Djeca su vojska najjača,
ali ne znam šta je Slavko Šantić kao pjesnik, odnosno književnik, uopće
napisao.
Hoćete reći da je Slavko Šantić neka vrsta
uljeza u Društvu pisaca?
Pa po ovome ispada da jest. Novinari,
prijatelji Slavka Šantića, tvrde da sam se ja obradovao što je on podnio ostavku
na članstvo u Društvo pisaca BiH zato što se ne slažem sa Šantićevim političkim
stavovima. Međutim, nije tako. Slavko i ja do sada nikada nismo, ni pismeno ni
usmeno, razmijenili nijednu ružnu riječ. Ovo je prvi put da ja javno iznosim
svoj stav o njemu. Pazite, u ovim polemikama, neki ih nazivaju i
antipolemikama, upotrijebljene su veoma ružne riječi. Kada se u razgovoru
upotrijebi ružna riječ, onda on prestaje, tu nema dijaloga. Ružna riječ je isto
kao mina: jednu minu možete napraviti i postaviti za tri dolara, ali da bi je
demontirali, ukoliko prije toga nekoga ne ubije, potrebno vam je hiljadu
dolara. Tako je isto i sa ružnom riječju, a njih je, nažalost, ovih dana bilo
isuviše. Društvo pisaca, želeći zaštititi dignitet pisaca, nije htjelo da siđe
u to blato čaršijskog i novinskog trača. Sa druge strane, htjelo je da zaštiti
dignitet svoje profesije. Mogli ste primijetiti da se u ovim polemikama pitalo,
gledalo i tražilo ko je koga više uvrijedio, a niko se nije upitao šta je u
svemu tome istina a šta laž. Taj odnos istine i laži nikoga nije zanimao, ni
učesnike ni one koji su to sve posmatrali. Po mom osjećanju stvari, laž je gora
od ružne i teške riječi. Kada, recimo, Slavko Šantić upotrijebi i neprekidno
upotrebljava jednu laž koju on upakuje u frazi “tri iste strane” – pa bio to
njegov sonet ili politički stav – to je gore od najgore uvrede, jer su
posljedice takvoga stava nemjerljive. Naprosto, to je laž. Ovdje ne postoje
“tri iste strane”. Kada Slavko Šantić za Džemaludina Latića upotrijebi riječ
“mizantrop”, to je, isto, laž. Jer “mizantrop”, ne samo u Bosni, nego na
cijeloj zemaljskoj kugli, vrlo je rijedak. Jer, pazite, Slavko Šantić je tražio
da se Društvo pisaca izjasni povodom polemike Latić – Vešović, i Društvo pisaca
se izjasnilo. I Slavko Šantić je podnio ostavku zato što njegov stav nije i
stav cijelog Društva pisaca. To je jedna vrsta ucjene. Takav njegov odnos prema
matičnoj instituciji je jedna vrsta nepojmljive komocije. Pitate me kako mogu
objeručke prihvatiti ostavku Slavka Šantića? Ja ne znam po čemu je Slavko
Šantić kao književnik član Društva pisaca. Osim ako nije po svom prezimenu!?
Aleksa Šantić – pa Slavko Šantić, pa je, onda, i on književnik! Vidite, ja
poznajem gospodina Slavka Šantića 30-40 godina, dok smo prelazili iz socijalizma
u... ne znam gdje, on je neprekidno bio štetočina u kulturi ovoga grada. Bio je
štetočina na televiziji, bio je štetočina u pozorištu, gdje god je bio, a
uvijek je bio u kulturi, uvijek je bio štetočina. Slavko Šantić sa svojom
političkom tezom o “tri iste strane” i sa stavom o jednom pjesniku kao
“mizantropu”, služi se gorim riječima od najgorih uvreda. Obje ove njegove
kvalifikacije su čista laž. Vi mene pitate kako pravim razliku između Marka
Vešovića i njega. Dokle god sam ja predsjednik Društva pisaca BiH, ja neću
prihvatiti ostavku Marka Vešovića! Bez obzira može li se to pravno, formalno
ili na ovaj ili onaj način verificirati. Ovo vam kažem zbog toga što znam da
dijelim taj osjećaj sa ogromnom većinom pisaca: svi oni, naime, misle da ne bi
trebalo prihvatiti njegovu ostavku. Ja sam u oktobru 1993. godine napisao i
izrekao rečenicu koju Marko Vešović napominje u tekstu svoje ostavke. To je
rečenica koja glasi: “Društvo pisaca sada ima 49 književnika, 28 Bošnjaka, 12
Srba, 7 Hrvata, 1 Albanac i 1 Crnogorac, a meni je lično taj Crnogorac najdraži
od svih.” Ta rečenica se, evo, nalazi u mojoj knjizi Ruhani i šejtani
inspiracija, na 75. strani, i ona je zapisana za vječnost. U Markovom tekstu,
koji počinje ovom rečenicom, stoji da on više nikada sa mnom neće razgovarati.
Zašto?
Stvarno
– zašto?
On ne kaže zašto sa mnom neće više
razgovarati. Isto kao što Slavko Šantić ne kaže zašto napušta Društvo pisaca,
nego ga napušta zato što mišljenje Društva pisaca nije istovjetno njegovom.
Zašto je Marko Vešović tako olahko potrošio rečenicu koju sam napisao za
vječnost? Zašto ju je tako olahko potrošio? Da meni neko napiše i kaže da sam
mu ja najdraži, ja to ne bih tako olahko potrošio. Išao bih mu i pitao: Jesam
li ja tebi još uvijek najdraži? Nešto bih uradio u tome smislu.
Na radnom stolu u Društvu pisaca zveknula Vam je, u
međuvremenu, još jedna ostavka! Radi se o Izetu Sarajliću! Zacijelo je to jak
udarac Vašem udruženju?!
Nakon ostavki Šantića i Vešovića,
podnio je ostavku i akademik Izet Sarajlić.
Svoju ostavku on obrazlaže time što “ne može da sjedi” u Društvu pisaca u kome
nema Slavka i Marka, i jer se, kao, bez njih “ne može boriti za ideju Bosne”.
Prije svega, Slavko Šantić za ove četiri godine nikada nije sjedio u Društvu
pisaca, nije ni ušao u prostorije te organizacije. Nelogično je objašnjenje da
se ostavka daje zato što neko negdje “ne sjedi”. Izet Sarajlić uvijek može
sjediti sa Markom i Slavkom gdje god hoće, niko im ne bi smetao. Ako je njihovo
sjedenje borba za ideju Bosne... Izet Sarajlić sigurno hoće nešto drugo reći,
jer je on jedan plemeniti čovjek koji hoće ostati sa svojim prijateljima. To je
za jednog pjesnika, čovjeka, humanistu – dopustivo, iako zbog te dvojice
napušta sedamdeset i dvojicu. I, ako Izet Sarajlić nastavlja borbu za ideju
Bosne sa Markom i Slavkom, ja im zaista želim mnogo sreće. Međutim, ovdje se
trenutno ne radi o borbi za Bosnu, ovdje se radi o borbi za Društvo pisaca,
barem što se mene tiče. Jer, ostavkama razarati multinacionalno Društvo pisaca
BiH i na taj način se boriti za Bosnu, meni nije baš logično.
Ima li prostora u okviru samog Društva pisaca za zdravu
polemiku, za borbu mišljenja? Svi su se počeli ponašati ko uvrijeđene mlade!
Da bismo došli do nekog zaključka,
dogovora ili mišljenja, u Društvu pisaca apsolutno su otvorene sve forme i
mogućnosti koje stoje na raspolaganju. Ali, od strane gospode koji su dali
ostavke, iz tog bogatog arsenala meni nije ponuđen nijedan vid dijaloga, niti
mogućnost da nešto uradim kako bi se te ostavke eventualno izbjegle.
Književnici, inače, našu organizaciju ne doživljavaju kao mjesto na kojem bi
se, svako na svoj način, borili za ideju Bosne, ali i za neka svoja čisto
cehovska prava. To je fenomen. Mi smo povodom polemika Vešović-Latić
organizirali tribinu. Htio sam da zakupimo jednu veliku salu, mislio sam da će
doći svi pisci te jedan broj znatiželjnika i građana. Međutim, srećom nismo
uzeli veliku salu, jer u samom Domu pisaca na toj tribini bilo je svega
nekoliko književnika, nekoliko novinara i nekoliko znatiželjnika; svi smo mogli
stati u jedan kut. Ako nešto razara Društvo pisaca, i ako se u njemu nešto
dešava, a sami pisce ne trče vidjeti o čemu se radi, ako ne trče spasavati tu
svoju kuću, to su stvari o kojima bi trebalo dobro razmisliti. One su znakovite,
one meni nešto govore, a ja ne znam šta! Nažalost, princip dobrovoljnosti
književnici su svjesno ili nesvjesno pretvorili u nepojmljivu proizvoljnost i
ničim kažnjivu neodgovornost koja je skroz-naskroz protiv svih njihovih
interesa, i književnih i egzistencijalnih. Bilo bi veoma korisno i zanimljivo
proučiti zašto je to tako. Prirodnije bi bilo da su ostavke dali Titovoj ulici
ili kafani, jer su neusporedivo češće tamo nego u Domu pisaca.
Naslućujem li Vašu sugestiju da postoji namjera da se
Društvo pisaca naprosto – razvali?
Po onome kako se pojedini pisce odnose
prema svome Društvu, ja imam utisak da je upravo to. Ovo nije totalitarni
sistem u kojem su društva pisaca monolitna i iza kojih stoji država. Ovo je
multinacionalno društvo, sastavljeno od mnoštva različitih komponenti,
nacionalnih i svih drugih. Iza ovog
društva ne stoji niko, ni stranka, ni država, ni vlada, ni neke interesne
grupe, ni inostranstvo, ni unutrašnjost, ni... ne znam više ni reć’ ko sve ne
stoji iza Društva pisaca. Pisci, izgleda, nisu svjesni da samo od njih zavisi
hoće li imati instituciju koja će ih štititi i koja će zastupati njihove
interese. U ovom vremenu kada svako brine samo o sebi i vremenu otvaranja svih
procesa, niko se o nama neće brinuti ako ne budemo brinuli sami o sebi. Meni je
nelogično da pisci ne dođu na tribinu na kojoj se govori o pitanjima koja
potresaju njihovu kuću.
Pazite, Društvo pisaca nije iniciralo
polemiku zbog koje je do svega ovoga došlo. Društvo pisaca nije ni uzrok ni
povod te polemike. Društvo pisaca nema nikakve veze sa tom polemikom, a sve se
razbija o instituciju Društva pisaca. To je, isto tako jedna nelogičnost. Trebalo
bi razmisliti zašto je to tako. Niti je Marko Vešović tražio da njegovi drugovi
u Društvu pisaca kojem on pripada učestvuju i interveniraju. To nije tražio ni
Džemaludin Latić. I njemu je to Društvo na neki način tuđe. Zašto je to tako?
Džemaludin i Marko zajedno, također nisu tražili da Društvo pisaca arbitrira.
Oni su vodili polemiku van Društva, i tu mi kao institucija ni na koji način
nismo učestvovali. Sada, nakon te polemike, kuća se ruši i ja kao njen
predsjednik dobivam šamare. To su veoma neobične stvari. Marko Vešović ispod
prozora Doma pisaca dovikuje svoju ostavku. To nije način. On kaže: Izvinjavam se što ne znam da pevam na note!
Mislim da ni tu nije u pravu. Svako se od nas itekako zna upristojiti i lijepo
ophoditi kada mu je to u interesu.
Vratimo se Izetu Sarajliću!
On kaže da je i ranije htio dati svoju
ostavku na članstvo zato što Društvo pisaca nije interveniralo kada su za
potrebe pozorišta pravljene lektorske ispravke po novome pravopisu na tekstu
Meše Selimovića Derviš i smrt. Kako mogu 74 člana Društva pisaca znati šta je u
glavi akademika Izeta Sarajlića ako on to piscima ne dođe reći? S druge strane,
ako bi svaki član Društva pisaca davao ostavku na članstvo zato što se Društvo
ne slaže sa njegovim političkim ili poetskim stavom onda to Društvo ne bi moglo
postojati.
S druge strane, Izet Sarajlić je velika
poetska i književna figura Bosne. On je na neki način nadrastao Društvo pisaca
BiH. Za jednog takvoga barda članovi Društva pisaca su književna dječujrlija i
zbog zauzetosti na Akademiji, u Nezavisnim intelektualcima, zbog svojih godina
i lične potrebe za mirom, on ne mora biti neki naročito aktivan član. On će
uvijek biti rado viđen gost u našem Društvu i sve njegove sugestije će biti
primljene s najvećim poštovanjem i zahvalnošću. Kada sam prošle godine bio u
Kolumbiji na jednom velikom poetskom festivalu, tamo su me pitali, a bio sam
jedini predstavnik BiH, govorio sam tu svoju jedinu pjesmu koju imam – i nju
sam napisao sasvim slučajno – tamo su me, dakle,pitali, koga im ja
preporučujem. Ja sam od sveg srca preporučio da 1998. godine njihov izbor bude
pjesnik Izet Sarajlić. Pismo je za njega već stiglo i ja ću mu ga sa najvećim
zadovoljstvom uručiti. Ali, gospodin Sarajlić kaže: Ja napuštam Društvo pisaca jer u njemu nema Slavka i Marka. Kada
smo ove godine organizovali 36. međunarodne
dane poezije , mi smo Izeta pozvali telefonom da učestvuje, a on je rekao
da njegov rang ne dopušta da ga se zove telefonom nego to mora biti pismeno. Ja
sam sjeo za mašinu i sa velikim zadovoljstvom napisao mu ljubazno pismo. On
tada nije našao za shodno da odgovori na to pismo, nije našao za shodno da
učestvuje na svojim danima poezije. A tada su u Društvu pisaca bili i Marko i
Slavko. Ko će mi to objasniti? Ovom prilikom, kao predsjednik Društva pisaca,
imam ljudsku potrebu da sebi uzmem za pravo i da se, bilo to Džemaludinu Latiću
pravo ili krivo, izvinem akademiku i pjesniku Izetu Sarajliću što ga je
Džemaludin Latić u nekom svom tekstu nazvao “piskaralom”, ili tako nešto u tom
smislu. Uzimam sebi to za pravo kao predsjednik Društva pisaca.
Kako ste vi shvatili polemiku između Vešovića i Latića: kao
osobni sukob ili sukob dvije koncepcije ili kao sukob nečeg trećeg?
Kada stvari dođu do ružnih riječi, onda
više niko ne traži nikakav argument, onda više argumenti uopće ne
funkcioniraju. Ja vama mogu iznijeti hiljade argumenata, niko ih neće čuti.
Stvari su dovedene do mrtve tačke u kojoj pisac tu više nema šta da radi. Pa
čak ni polemičar! Budući da je polemika između Vešovića i Latića došla do te
mrtve tačke, Društvo pisaca je odlučilo da se u to ne upliće. Na kraju krajeva,
nije istina ono što se vidi, često nije istina ono što izgleda da jest. Tako je
i u ovom slučaju. Ja stalno govorim iz pozicije Društva pisaca, a ne iz ličnog
ugla. Budući da su mi interesi Kuće u ovom slučaju najpreči, šta ja kao
predsjednik te Kuće branim? Ja branim jedan književni prostor, ja ne branim
politički prostor, ja ne branim polemički prostor. Prva moja stvar jeste to, i
to bi trebala biti prva stvar svakog pisca, da brani taj svoj književni
prostor. U tom književnom prostoru stanje izgleda ovako: Poetika Džemaludina
Latića je snažno inspirirana islamom. Od 74 člana Društva pisaca, ja ne mogu
nabrojati više od dva-tri pjesnika čija je poetika tako snažno inspirirana
islamom. On je jedini pjesnik koji piše ilahije i kaside. To je
multidragocijenost u duhovnom prostoru Društva pisaca. Posmatrano tako, moja
dužnost kao predsjednika Društva pisaca jeste da to zaštitim. U tom našem
književnom prostoru Džemaludin Latić je manjina, dok je u nacionalnom smislu
manjina Marko Vešović jer je jedini Crnogorac. U Društvu pisaca je najpreče
duhovno obzorje, a onda nacionalno; ako smo pisci, a to i jesmo. U tom smislu
stvari treba obrnuti, treba zaštiti Latića,a ne Marka Vešovića. U nacionalnom
smislu treba zaštiti Marka Vešovića, ali nacionalno je kod nas u drugom planu,
mada je i to komponenta koju Društvo pisaca čuva i njeguje. U javnosti se stiče
dojam da je Marko Vešović ugrožen i napadnut, a ne Džemaludin Latić. I to je
ono što je na površini. To je vrlo zanimljiva situacija. Prvo, Marko Vešović je
prvi počeo s vrijeđanjem u polemici. Džemaludin Latić je uzvratio. Svi su
listom stali na stranu Marka Vešovića, a na stranu Džemaludina Latića nije
niko. Gledano iz književnog prostora koji ja branim, Latić je tu u manjini. To
je ono što sam ja htio izraziti rečenicom: Ako bi se gledalo procentualno, Društvo
pisaca je 99 odsto “vlaško” i jedan od sto muslimansko, s tim što sam ono
“vlaško” zaboravio staviti pod znake navoda.
Vi biste, dakle, u toj rečenici dodali navodnike?
Tačno.
Znači da, u principu,
tu rečenicu – onako kako je shvaćena u javnosti – povlačite?
Povlačim. To jest stavljam navodnike.
Koja je uvreda
gora: “vlah” ili “fašist”?
Obje su teške. U svemu ovome ima vrlo
malo dobre volje. Ni ovi što daju ostavke, ni polemičari – nemaju pretpostavku
ljubavi i tolerancije. Svi imaju pretpostavku koja nije ljubav i tolerancija.
Kao što su pomiješali red stvari, kao što nema nikakvog reda, tako su ljudi
zaboravili i ovo. U Društvu pisaca mi ne bježimo da se na dnevni red stave sva
pitanja proizašla iz ove polemike. Ali na prvom mjestu je zaštita pisca i
njegove poetike, naročito kao darova različitih boja. To je prva stvar o kojoj
mi treba da vodimo računa. Poslije te, sve druge stvari mogu doći na red:
nacionalno, političko, etičko, polemičko, socijalno. Ali to sve treba znati i
razdvojiti, kao što treba znati razdvojiti lično, opće, intimno, zajedničko. Na
prvu tribinu mi smo pozvali Džemaludina Latića i Marka Vešovića. Oni nisu
došli. Društvo pisaca opet poziva i jednog i drugog. Mi ovo ne moramo završiti
danas, mi možemo postaviti probleme i rješavati ih i godinu dana. Kome se žuri
i kud ćemo? Svi smo tu. S druge strane, u ovom gradu kojim prolazimo, nećemo
valjda prolaziti jedan pored drugoga s mržnjom na licu. Ovo je mali grad, mi se
stalno viđamo. Pa valjda je ovaj grad zaslužio i neku mehlemli riječ! Novine
imaju jednu odliku: hrane se senzacijom. Koji god urednik bio, da je ne znam
koliko pravedan i pošten, njega će narav njegovoga medija silom tjerati da
traži nešto što je senzacionalno, nešto što je provokativno. Kada se upadne u taj
žrvanj, toj osobini se služi. Naravno da mediji neće propratiti jednu ozbiljnu
promociju neke knjige, jer je to teško i dosadno, tu nema ništa intrigantno.
Ali će zato svim silama navaliti na jednu stvar kao što je ova polemika. To je
to. Eh, tu Društvo pisaca ima namjeru zaštiti svoje članove. Različiti su
slučajevi kada je pisac akter polemike, a kada je njena žrtva.
Ko je u polemici Latić-Vešović žrtva,a ko je “agresor”?
Obojica su i žrtve i akteri.
Dobro. Još
nismo odgovorili: šta je veća uvreda “vlah” ili “fašist”?
Ja tu riječ “vlaško” inače ne
upotrebljavam, ne znam šta bih s njom. Ja je znam, znam da je upotrebljava
narod. A kada sam je upotrijebio, objasnio sam šta sam kao pisac htio da kažem.
A ”fašist” mi pogotovo ne treba. Ako pisci imaju dobru volju da čuvaju svoju
kuću, oni bi snagom svoga pera mogli izgnati iz našeg jezika riječi koje nam ne
trebaju. Mogu to pisci, ako hoće, a trebalo bi da hoće.
Da vas nešto upitam
iz perspektive Marka Vešovića. Čini mi se da je on uvrijeđen jer Društvo pisaca
nije eksplicitno stalo na njegovu stranu?!
To bi već bilo silaženje u jedan
prostor u koji se, s obzirom na vrijeme i okolnosti, još ne može silaziti. To
je već prostor detalja. Treba stvoriti okolnosti da bi se raspravljalo o
detaljima i nijansama. Recimo: kada je reagirao Sidran svojim tekstom u Avazu i kada se opredijelio za Marka
Vešovića, time je on narušio nešto od odlika Društva pisaca. On je zaprijetio
jednoj od multiodlika našeg društva. Iščupao je jedan cvijet iz bašče, a da
nije pitao. On kao ličnost na to ima pravo, ali kao pisac mora imati svijest o
pripadnosti svojoj Kući. To naši pisci nemaju, pa nema ni Sidran, iako je ovo i
njegovo Društvo pisaca. Kada se opredjeljivao za Marka Vešovića, nije mislio na
instituciju koju je on, zapravo, osnovao, nego na sebe lično. Privatno je imalo
preimućstvo. On spominje Homeinijevu strijelu, samo nema, kaže Ruždija. A ako
se već opredijelio za Marka, kako mu nije naumpalo da je Džemaludin, zapravo,
bacio bumerang. Bar on zna da je ovo Bosna i u Bosni može biti žioka s
neizvađenim ekserima, ali Homeinijeva strijela – ne. Ton Abdulahove polemike je
prihvatljiv, kao što je prihvatljiv nivo polemike Miljenka Jergovića. Međutim,
Jergović je u svom tekstu u Danima, slobodno
prepričano, kazao da su najopasniji oni ljudi koji pretjerano ljube svoj narod.
On je svoj narod ljubio sto godina. I Marko Vešović je svoj narod ljubio sto
godina. Pričekaj da i ja svoj narod izljubim sto godina!... Pazite, sve se može
riješiti na jedan normalan, ljudski način. Ali budući da su ovdje ispreturani
svi planovi, svi ljudski modusi, ovdje se prvo mora stati, uspostaviti neki
odnos. Naravno opet ako to pisci hoće. Pisci nisu dovoljno svjesni da se moraju
brinuti sami o sebi. Pisci bi, na neki način, trebali biti zaštićeni. Jer,
jedino pisci od svih branši za svoj zanat nemaju škole. Oni su samorodni. To je
fenomen. Međutim, pisci se ponašaju raspušteno kao derišta.
Vratimo se
Vešoviću!
Nije teško dati ocjenu Vešovićevog
spisateljskog razračunavanja sa četnicima. Ali, s druge strane, poznat je
fenomen psihijatara koji se stalno bave poremećenim ljudima. Mi, obični ljudi,
vidimo da je nešto od tih ljudi prešlo na psihijatre. To se zove profesionalna
deformacija. Možda bi Marku trebalo prepopručiti da se više toliko i ne bavi
tim četnicima.
Nećete valjda
reći da je na Marka prešlo nešto od četnika?
Nisam to rekao, ali čovjek, u ovakvim situacijama, pomišlja
svašta.
Objektivno, je li on
ugrožen u ovom gradu?
Jeste, ali od samoga sebe. Na osnovu
reakcija javnosti – kod čega je očito da je ona na Markovoj strani – ne bi se
moglo reći da je ugrožen. Mislim da bi već to trebalo biti dovoljna
satisfakcija akteru polemike. Previđa se jedna stvar: Marko Vešović nije Latiću
napisao ljubazno pismo, a ovaj mu uzvratio drveljm i kamenjem. Ali mene se od
svega toga najviše tiče Društvo pisaca, na koje se sručila lavina negodovanja
bez ikakvog opravdanja ili povoda. Dva su člana vodila vanknjiževnu bitku i to
se Društva pisaca ne tiče. Ja ne znam jesu li se Marko i Džemaludin uopće
sjetili da su članovi Društva pisaca dok su vodili polemiku. Mislim da nisu. A
sada se meni daju ostavke.
Kako objasniti situaciju u javnosti:
neko nekoga može hladno prozvati da je fašist, gdje kad i koliko god puta
stigne i, nikom ništa, a na jednu jedinu – istina tešku – uvredu reagira se
lavinom pisama? Evo, ja ću se usuditi i reći da je meni “fašist” mnogo gori od
“vlaha”. Neke “vlahe” volim ili cijenim, kako hoćete, ali “fašistu” nijednog!
Ima li Džemaludin Latić pravo pozvati se na zaštitu od prozivanja da je
“fašist”?
Ima. Ali ni jedan ni drugi nisu pozvali
Društvo pisaca. Što se tiče “fašizma”, mogu reći da taj pojam nije nastao u Sarajevu.
Fašizam su izmislili Talijani. Međutim, sada se potpuno neopravdano uvukao u
Sarajevo. Ko ga je unio? Unijela su ga neodgovorna pera. Fašizam je porodio
Musolini. Italija nije muslimanska zemlja. Nacizam je porođen u Njemačkoj. U
Njemačkoj je porođen kukasti krst, krst kukaksti. Njemačka nije muslimanska
zemlja. U islamu ne može postojati fašizam. Islam se može iskriviti na hiljadu
načina, ali se nikako ne može iskriviti u fašizam. Dakle, za Latića reći da je
fašist je, kao prvo, jako uvredljivo, drugo, to je netačno, treće, ta
kvalifikacija je potpuno nepotrebna i, četvrto, nad tim riječima se staje. Tu
više nema razgovora. Poslije toga nema ništa. Odnosno, da ne kažem šta ima.
Poslije te optužbe pamet staje.
Očekujete li
nove ostavke?
Iskreno, očekujem.
Od koga?
Mogu
samo nagađati.
Jedan
vaš član, kada smo već kod uvreda, napisao je da je “iftario čvarke”! Javnost
je to uredno odšutjela! Da ne biste morali vi, ja ću reći: autor te blasfemične
budalaštine zove se Sead Fetahagić.
On je član našeg Društva po svojim
knjigama Četvrtak poslije petka, Go čovjek na krečnjaku. To je što se
tiče njegove tamošnje pozicije. A drugo je drugo. Što se tiče njegove izjave da
je “iftario čvarke”, ja bih mu preporučio da muslimanima vrati njihovo ime. On
se zove Sead Fetahagić. To je muslimansko ime i prezime, pa neka on to ime i
prezime muslimanima vrati. Jer to što je on napisao je najveća uvreda za
muslimane koja se uopće može izreći.
Da
li bi se to moglo rješavati nekim zakonima, sudovima...?
Da u nas postoji zakon o blasfemiji,
Sead Fetahagić bi morao biti optužen po tom zakonu. S druge strane, bilo bi zanimljivo
vidjeti zašto je PEN BiH osudio Džemaludina Latića, a nije Seada Fetahagića.
Inače ja mislim da su mnoge od ovih stvari za sud. Ja sam kazao da je laž gora
od uvrede. Kada dođe do laži, tu mora arbitrirati sud. Da je kakve pravde,
sudovi bi bili zatrpani tužbama. Ja lično bih ih mogao podnijeti pedeset.
Bojite li se da će – ako se nastavi serija ostavki – Društvo
pisaca izgubiti legitimitet?
Ja sam 1992. godine bio na Dobrinji.
Gledao sam prve ljude kako odlaze. Bili su to bogati, pametni, lijepi ljudi.
Mislio sam: Bože moj, ko će braniti ovu Dobrinju? Ružni i krivonogi? Međutim,
vidio sam da su oni koji su ostali i veliki i lijepi, vidio sam da među njima
ima ljudi od svih zanata, od svake struke, od svake spreme... Tada sam u jednom
intervjuu izjavio: Bosna je dobrim sjemenom posijana. A multinacionalno Društvo pisaca je nešto što
ćemo mi odbraniti.
Spominjali
smo Sidrana. Kako vidite njegovo ponašanje u ovoj situaciji?
To je lijepa i plemenita stvar kada
jedan Bošnjak voli Srbina ili Hrvata, kao što Bošnjak Sidran voli Marka, kao
što Izet voli Slavka i Marka. Ali kada Bošnjak voli Marka i Slavka više nego
Seada, Nedžada ili Abdulaha, to nije pravo. Neka ih voli makar jednako.
Nema komentara:
Objavi komentar