7. pro 2012.

PUTOVI AFRIČKE KNJIŽEVNOSTI



Nada Švob-Đokić: Razvoj u afričkoj književnosti, Liber, Zagreb 1981.


Napisao: Ibrahim Kajan

Sve češće u izlozima knjižara zatičemo djela književnika neobičnih imena - Amos Tutuola, Camara Laye, Chinua Achebe, Wole Soynka, Gabriel Okara, Cyprian Fkwensi, Sembene Ousmane, Ngugi wa Thiog'o: riječ je o afričkim piscima južno od Sahare čiji oslobođeni glasovi uspostavljaju neodgodivu komunikaciju sa svijetom, sa vremenom koje, napokon, teče samo u jednom pravcu.
Za razumijevanje, za utvrđivanje kritičkog stava prema njima, neophodno je pronalaženje odgovora na pitanje o "identitetu afričke književnosti". Po sociolozima književnosti to bi značilo proniknuti u onu bitnu odrednicu koja se opisuje dijalektičkim jedinstvom subjektivna i objektivna svijeta. Na podlozi takva promišljanja, nedavno smo imali priliku pročitati prvo djelo, pionirsko u prostoru našega jezika, autorice Biserke Cvjetičanin, Roman i afrička zbilja.
Daljnje razmicanje granica, osvjetljavanje prostora putanje i avanture afričkog književnog stvaralaštva - nudi Nada Švob-Đokić knjigom pomna diskursa određena naslovom: Razvoj u afričkoj književnosti. Po izabranu postupku potrage Razvoj u afričkoj književnosti u komplementarnu je odnosu sa spomenutom studijom Biserke Cvjetičanin.
Obrazlažući koncepciju kontinentalne i nacionalne književnosti u suvremenoj Africi južno od Sahare, autorica nas nizom prilično uvjerljivih teorijskih činjenica nagovara na pristanak na jednu takvu, moguću interpretaciju afričkog književnog suvremeniteta. Riječ je dakle o "književnoj tradiciji zasnovanoj na preuzetoj pismenosti, najčešće na preuzetim i prihvaćenim jezicima, sličnih povijesnih i strukturnih obilježja u različitim zemljama kontinenta". Odmah iza ovoga, autorica će podvući da koncepcija kontinentalne književnosti ne počiva na utemeljenim nacionalnim književnostima, nego proizlazi iz duhovna sudara elemenata tradicionalnih afričkih i evropskih književnosti.
Nada Švob-Đokić rekonstruira razvoj književnosti sukladan povijesnosti vremena, kroz oblike književnih vrsti i kroz tipološki razvoj junaka kao idejnih nositelja umjetnine.
Još je Godelier zapisao da su zakoni historije u Africi bili bitno drukčiji od putova historije na drugim kontinentima. Otuda i teškoće, o kojima govori autorica, "vremenskog razgraničavanja" afričke književnosti.
Odnos sinkronije i dijakronije u Africi različit je od onog u Evropi – istovremenost zbivanja u afričkoj književnosti, uspostavljena je u evropskoj književnoj tradiciji kao slijed, konstatira Nada Švob-Đokić. Ta, skoro paradoksalna obilježja, očituju se prije svega u istovremenoj dvojnosti izvora (usmene i pisane tradicije), dok se potonja, pisana književnost, realizira u "posuđenu" jeziku kolonijalnoga gospodara. Ovdje valja napomenuti, da je taj lingvistički izbor - čini i klasnom činjenicom! Valja imati na umu da (i preko) 90% piščevih zemljaka ne razumije jezik na kojem njihov književnik stvara. On piše za domaću elitu - i cijeli, ostali svijet!
Usmena književnost Afrike nije zatvorila svoje vrelo: njezine vrste egzistiraju paralelno s novim, "već sad autentičnim, iako preuzetim vrstama". Pitanje vezano uz njezinu klasifikaciju u izravnoj je vezi s problemom vrste koja "apsorbira povijesnu dimenziju književnosti". Klasifikacijski se problem u usmenim književnostima rješava, može se zaključiti, isključivo na razini same vrste.
Što se tiče razvojnih promjena unutar vrste, evidentiraju se dva obilježja procesa: "u destrukciji i u transformaciji vrste". Posvemašnja transformacija vrste može se sagledati, na najzanimljiviji i na najilustrativniji način - na epu, a unutar mlade tradicije pisane književnosti.
U trećem dijelu svoje vrijedne analize Nada Švob-Đokić sagledava razvoj u afričkoj književnosti samim junakom književnog djela. Na primjerima tekstualnih umjetnina Cypriana Ekwensija i Charlesa Mangue - ona ce identificirati lik pikara i nomada, ali "tipa" koji se, u odnosu na evropski pojam pikara - nalazi u obrnutoj situaciji. Ovdje pleme progovara na usta lutalačkog avanturiste.
Drugi "neraskidivi par" junaka jesu sluga i gospodar. Nositelji su sukoba, oprečnih poimanja svijeta; a u konkretnim djelima recentnih afričkih književnika "više su izraz klasnog nego rasnog obilježja". Primjeri su uzeti iz romana Ferdinanda Oyonoa, Ezekiela Mphahlelea, Camare Layea, Ngugi wa Thoing'oa.
Lice novoga junaka afričkog romana nadaje se u prozama Ousmana Sembenea (kolektivni junak; proleter), Wole Soyinke (intelektualci, dezintegrirani junaci suvremeniteta, nova elita). Tradicionalni junaci u novom svijetu, "junak koji ujedinjuje oba svijeta", kompleksan i zamršen - susretljivi su u Betija, Achebea i još nekih poznatih afričkih autora.
U sklopu postavljenih metodoloških koordinata, Nada Švob-Đokić je dosljedno provela svoju nakanu: plodotvornost njezinih zaključaka ogleda se kako u novom otvaranju starijih teza, tako i u obnovi pitanja sadržaja same sintagme "afrička književnosti".
Tako se, recimo, pristaje (i u ovoj knjizi) na isključenje književnosti naroda sjeverne Afrike (jer "Arapski svijet Afrike kulturološki i povijesno pripada islamskim kulturama Bliskog i Srednjeg istoka"). Dakako, metodološkim izborom autorica istim slijedom "zaobilazi" i stare književnosti Egipta i Etiopije, apstrahirajući ih u cjelini e da bi bila zadovoljena kontinentalna koncepcija. Arapski svijet i islamske kulture ne bi valjalo gledati
identičnim pojavama, budući da se ni arabizam ne identificira sa
islamskom činjenicom.
Na kraju valja reći da je Nada Švob-Đokić Razvojem u
afričkoj književnosti pokazala široku obaviještenost duhovnog
prostora koji ispituje, svodeći ga, jednom od mogućih putanja - u
analizu zavidna dometa, u djelo koje je puno više "od pokušaja da
se odgovori na pitanje o identitetu afričke književnost".

Izvor:
Oko (Zagreb), br. 271, 5-19. VIII. 1982.
Ibrahim Kajan: Gospodari i sluge tinte, Planjax, Tešanj, 2005., str. 127-130

Nema komentara:

Objavi komentar