ĆUPRIJA KOJA SE NARUGALA

Mistrifikacije i parabole – historija iz zasjede

 Piše: Ibrahim Kajan

 Inat ćurija na rijeci Bregavi

Ljudi se pamte po djelima koje su ostavili, po dobroti koju su pridodali svome vremenu i svome narodu. Mostovi su, nije jedanput zapisano, u vrhu plemenitih djela kulturnog materijalnog naslijeđa. Ideja mosta je uzvišena: njezin sadržaj oplemenjuje, jer nosi snažnu humanu zadaću trajnog susretanja s drugima. Zbog toga su mostovi nerijetko i prelijepa arhitektonska „čuda“, u koja je neimar ugradio najbolje i najljepše čime je njegovo znanje i njegova duša raspolagala. Takvi, koji snažno obilježavaju i kreatora mosta, ponekad „progovaraju“, „nešto poručuju“, daju neki dodatni „znak“, „išaret“, što li.  Našao sam jedan most koji, snažan poput metafore, govori o vremenu, o ružnoj vlasti u ružnom vremenu, ismijava je i o njoj govori istinu na sav glas. 

Takav most nađoh u gradu Stocu, na rijeci Bregavi. Ime mu je Inat-ćuprija. Most koji prkosi, koji se glasno narugao! Kao po običaju, ni za njega nemarna historija „ne zna ništa pouzdano“. Ne zna ona ni od kada je ni od koga je.

 

Bilo kako bilo, legenda kaže da se „taman završavala u Stocu Donja ćuprija bega stolačkog“, kad ga, tog bega, pozvaše iz Stambola na vojnu, jer je buna izbila u dalekoj Anadoliji, pa da i on doleti sa Stočanima i odbrani je. Neki, nagađajući kada se to zbilo, kada je taj prvak grada „pokupio iz Stoca sve što imade glavu, jal snagu za vojnu“, misle da bi to bilo 1658. To godište i tu bunu spominje Evlija Čelebija u svom velikom putopisu. Predanje, kao privid historije, kazuje da „čim je beg iz Stoca izmakao“, u gradu se pojavi neki Trtak iz Ljubinja i uze vlast u svoje šake...“ Na tom mjestu historija se naglo prekida, a započinje, ucijepivši se u nju, legenda...  „Isah neimar i njegov ortak Risto taman skidali skele s begove ćuprije, kad, eto vraga, naiđe taj Trtak.  Preprknio ti se puščetinom pa kroz Stolac, ko sam ti, ja sam ti. Ide on tako, a oko njega desetak-petn'es' nakije ko i on. Doš'o njihov vakat...“

Elem, Trtak, kojeg niko živ nije poznavao ni po čemu, šeta po čaršiji, pokazuje se sa svojom pratnjom sitih i nabusitih. Nije šala, popeli su se na vlast. Razgleda ta bitanga s družinom, novu blistavu ćupriju odsutnog naručitelja. Lijepa je bila begova ćuprija sa pet svodova, poput očiju kroz koje su tekle vode Bregave, prskajući poput srebrenih slapova. Trtak se zadivi ljepoti, jer i budale ponekad razdvoje lijepo od ružnoga, pa osjeti u sebi neki čudan poriv koji narod zove inatom. Trtak dreknu majstorima, jer slaba vlast je uvijek glasna, da odmah njegovu ćupriju na Bregavi sačine, od begove ljepšu i „okatiju“. 

U strahu od posljednica, neimari se premišljaše šta da urade a da sačuvaju „glavu na ramenu“. Valja poslušati i Trtka a ne nasrditi bega zbog gradnje neodobrene. A i djela samoga da se ne postide.

Kaže Isah Trtku: "Gradiću ćupriju, ama k'o burmu, pa pô burme na suncu, a druga pola u vodi." Trtak ni da čuje. "Hoću", kaže, "ćupriju da ima više oka nego begova."

Argati počeli jazit' Bregavu, a Isah i Risto u brdo da traže majdan za kamen. Zdvojni zdujali nekoliko dana i našli. Grk im se kruh zalomio. Kako god učiniš, ode glava, a osta i sramota. Počeli ćupriju, pa gradi, pa pravi, pa gradi, i bogami je načiniše.

„Dok su zidali - kaže legenda - smisliše osvetu. Načiniše oka više nego u begove ćuprije, ama svako oko je heravo, ja manje ja više, a u onije' s kraja jedna noga dopire do vode, a ona druga naslonjena u brdo. Iz inata naređeno, za inat i načinjeno!“

„Trtak, ko prazna glava, poč'o da slavi ćupriju, ko biva osta spomen kad se i on u Stocu pit'o.“

Ta poučna arhitektonska rugalica, obrušena kao sve drugo što je bilo u Stocu ubijano 1992-1995., ponovno je na svom mjestu. Rustikalnog je izgleda, „teška“, svedena na čistu funkciju. Svojim neestetskim izgledom sugerira da vuče korijene iz predturskog, srednjovjekovnog razdoblja. Ta neobična Inat ćuprija – „prosvijetljena legendom“ – u srcima ljudi nosi njihovu težnju da se, i u najvećoj nevolji, odupru vlastodršcu i političkom nasilniku. 

Avaz, prilog SEDMICA, 14. 3. 2015., str. 14

Ibrahim Kajan: KRICI I ŠAPUTANJE, Šutopisi iz Humske zemlje, Bosanska riječ, Tuzla, 2017, str. 185-187

JEDAN EVLIJA, JEDAN LATAS, JEDAN ŠPIJUN

Savremene mistifikacije - Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Očito je istina da se u blizinu svake svetosti „prikači“ njezina suprotnost, da se uz sveca  prilijepi neki šejtan, a uz evliju neka profana bitanga. I zbog toga su, bit će,  „mlade“  historije pune mistifikacija, „hagiografskih“ i „začinjavačkih“, riječju: neznanstvenih i pomalo srednjovjekovnih. 

Jedna od priča u koju se ulijevaju dvije suprotne stvarnosti (historijske i onostrane), vrlo vjerovatno  je režirana u političkim štabovima koji su poslali Omer-pašu Latasa sredinom 19. stoljeća na putovanje „smirivanja i ukrućivanja Bosanskog vilajeta“. Ono što je zaklonjeno javnosti, odigravalo se u čuvenoj Tekiji u Blagaju i turbetu prislonjenom uz njezin zid. Sve je u tim zidovima ima posebni značaj: historijsko-mitska figura Sari Saltuka, legenda o Ačik-baši i naturaliziranom Blagajcu  pristiglom iz Indije, Muhammedu Hindiju. 

Kad se svaka od tih podtema oljušti – onda postajemo svjesni da ne znamo puno o starosti same tekije, da ne znademo vremenski početak kulta Sari Saltuka,  da ne znamo kad je sagrađeno turbe kao što ne znamo od kada je u turbetu i drugi ksenotaf pripisan Saltukovom sudrugu u evlijstvu. Utvrđivanje „identiteta“ Ačik baše u našim je stranama počelo vrlo kasno, mada mu je  „siguran dolazak“ najavio u svom predsmrtnom amanetu sami Sari Saltuk, spremajući se put ahireta polovicom 13. stoljeća. 

Po podacima koje znademo po „posljednjim vijestima“ kad je tekiju vidio i u svom putopisu opisao Evlija Čelibija 1664. – jasno je da je gradnja značajno starija od spomenute godine. Evlija ne spominje i turbe. Je li postojalo? Izgleda da nije. Ne spominje ni Ačik-bašu. Priča o Ačik-baši, „izgubljenoj karici“ i blagajskoj varijanti Saltukname, počela se ostvarivati na jedan vrlo bizaran način polovicom 19. stoljeća.

U jednom danu među danima, u Blagaju se pojavio rečeni Muhammed, iz Indije, reče. I da je derviš, dodade, imenom Ačik baša! Prihvate ga subraća u tekiji, a on se pokaza vrijednim i svakom na ruku pogodan. Tako Hindi, pod imenom Ačik-baše otpoče novi život u pašaluku kojih je vlado vezir Ali-paša Rizvanbegović. U blagajskoj je tekiji ostvario lijepu karijeru, pa ga godine 1848. uzdignuše derviši  na mjesto šejha. Godine 1851. tekiju živahnog Ačik baše, bogato nagradi serasker Omer-paša Latas. Temeljito je opravio i rekonstruirao cijelu tekiju i turbe s kaburom Sari Saltuka. Uz to, navodi historičar Hivzija Hasandedić, darežljivi je Latas izgradio i mlin sa četiri vitla i uvakufio ga da doživotno opskrbljuje i hrani tog šejha i njegovu porodicu, te odredio da mu nasljednici na šejhovskoj poziciji budu rođeni sinovi. Kad je došao vakat za umiranje, Muhammed Hindi alijas Ačik-baša, izrazio je želju da mu kabur u tekiji, uz evliju Sari Saltuka,  sačine. Bila je to 1867., kad je harala kuga, pa ga ne položiše u tekijsko turbe iz zdravstvenih razloga, nego pokopaše u blagajskom haremu naspram Sultan Sulejmanove džamije. U samom turbetu,   uz kabur Sari Saltuka, postavljen je i njegov provizorni „mezar“ koji narod naziva „Ačik bašinim kaburom“.  

Historičari su sasvim jasno dokazali da je hipotetični „Muhammed Hindi“ poslan u Blagaj iz Istanbula nalogom sa sutlanskog dvora i sa jasnim zadatkom očito visoko rangiranog špijuna. Latas je, tako, iz prve ruke, doznavao sve što se kuha i što se misli  u vladajućoj eliti hercegovačkog pašaluka. Koliko je života upropastio taj lažni derviš, ta bitanga čiji je ksenotaf gotovo dodiruje kabur svetog čovjeka Sari Saltuka? Najveća žrtva kojoj je „Ačik baša“ pozadinskim likvidatorom, zasigurno je jedan od najvećih ljudi u povijesti Hercegovine, vezir Ali-paša Rizvanbegović. Uostalom, svi su bili svjedoci kako  ga, poniženog, odvlači Omer-paša Latas u sindžirima na suđenje u Istanbul. I svi su čuli kako ga je mučki, pucanj, tuđom rukom ubio u Banja Luci. 

Čudno je da se sve to krije u „legendama i mitovima“.  Kao u historiji koja vreba iz zasjede. Koja čeka pogodan trenutak da se ukaže na svjetlu dana i zgrane svoga čitatelja. 

Avaz, prilog SEDMICA, 7. III. 2015., str. 14-15

PUT U KANADU, III. nastavak

Piše: Ibrahim Kajan

Prvo kanadsko sunce nije pokazivalo razliku od mostarskog; uspješno me probudilo a ja se nisam nimalo ljutio – osjećao sam se čilim i spremnim za osvajanjem civiliziranih prerija ne tako davno nestalih kanadskih Indijanaca, onih iz ranih, dječjim očima gledanih filmova o „divljacima s perjanicom“ koji su barbarski od „bljedolikih sa šeširom“ – temeljito istrijebljeni  i doslovno uništeni.

Silazeći niz drvene basamke u prostorije dnevnoga boravka obitelji Obradović, čuo sam dječji glasić koji je prvi put počeo imenovao vidljive stvari ovoga svijeta. Zatekao sam Alminu majku kako hrani svoga unuka, gospođu Fahiru, zauzetu tek prohodalim dječakom, baš onakvim kako se to i kaže: najljupkijim oblikom budućeg čovjeka! 

Sabahajrosum, reče mi „na mostarsku“, a ja na isti način uzvratih pozdravom obradovan akcentima koji se ni tisuće milja udaljenosti od njihova zemljopisnog rasprostiranja, nisu ni oštetili, niti su ih dokinuti. „Čekam ja s kahvom, reče, samo da je prelijem!“ Imam taj naopaki običaj da prije doručka, samo što progledam iza sna, popijem jedan fildžan pa kud puklo da puklo! 

Sjeli smo u sunčani vrt iza kuće pun zetovog povrća iz starog zavičaja, u sjenicu, u londžu, jedno – čini mi se - od naprijatnijih mjesta na kojima sam se jutrom zadržavao tijekom cijelog boravka u toj dalekoj zemlji. Kahva je mirisala svojim neusporedivim mihurom, a kajmak joj je bio podignut poput blage, niske kupole koja samo što ne prekipi ne nekoj tačci svog blještavog, zlatnog džezvina grla dugo obrađivanog majstorskom, kujundžijinom rukom. Iz sjajne srebrenkaste posudice izvijao se pramičak pare s mlijeka po kojem se hvatala nježna blijedožuta pokožica skorupa.

 Bosanski islamski cenat "Gazi Husrev beg", Toronto

E, taj je trenutak izabrao Mirsad Smajić da „svrati“ po mene – a bezbeli je i kahvu namirisao, jer njoj nije bilo drúge odavde do Bune i šeher Blagaja. Namjerno ja Bunu spominjem, ne rijeku nego mjestašce na rijeci, jer tamo je kuća Mustafića, u kojoj ljeto provoditi suprug Fahirin... S njim je u ovom u Torontu, prije rata i penziju zaradila. Pa se vratili na Bunu, na svoje bašče blizu Ali-pašinih, bujne i zelene.  „Ko se samo ratu nadati mogao, Ibrahime?“ – govori mi još uvijek u nekom čudu, u nekoj neprevladanoj nevjerici. A kad je zaratilo, ponovno su se s Almom vratili u ovaj isti golemi grad, u kojem je Alma i rođena. 

Prije nego što krenusmo na put, Mirsad je morao obaviti još nekoliko usputnih, sitnijih nabava za kafe-restoran u BIC-u. Dok je iskrcavao namirnice na toj adresi, uđoh u jednu od kancelarija u kojoj je smještena Bosansk-kanadsko humanitarno društvo, da se pozdravim s Muhamedom Džumhurom, koji me nazvao prije polaska i podsjetio na „rano studentsko doba“ kad smo se družili, zajedno s Aličelebićem, a što sam ja, gledaj ti to! – poprilično zaboravio! Mimoilazili smo se Mirsad i ja s koščatim k'o Hercegovcem, pa ga Mirsad zaustavi i reče mu: Evo ti jednog Mostarca, pa reci da se ne brinem... Nasmijasmo se obojica; on je Peco, a i moju je knjigu Grad velike svjetlosti ne samo kupio, nego i pročitao. Drag mi je bio taj oblik dobrodošlice. „Vidjet ćemo se na promociji“ – reče nam i odjuri za svojim poslom koji ne smije zastati.

Uskoro smo bili u najbržoj dopuštenoj brzini na autocesti, a njih bar vidite na sve strane, jednu pored druge, u odvajanju, preskakivanju, kao da je sve kamo pogledaš, osobito pri gradovima, zatrpano velikim i brzim autotrasama. Čini mi se da najveća dopuštena brzina ne smije preći 100 kilometara na sat, a da se u tu dobro uvjerite, vidjet ćete uz ceste velike table s oštrim i upozorenjima „šta vam se sve može dogoditi“ ako baš te i takve upute vozačima - ignorirate kao suhe šljive. 

Prof. Emir Ramić, osvjedočeni borac za ljudska prava

Ušli smo u Hamiltonovu gradsku jezgru i pred jednim zaštitnim udubljenjem uz vrata „kuće u nizu“, na klupici je sjedio dr. Emir Ramić i baš pokušavao pripaliti cigaretu. No, vjetar je imao svojih pet minuta igre, pa mu nikako nije dopuštao tu nezdravu aktivnost.  Vidjevši nas, odustao je od naumljenog ćeifa, pa me srdačno pozdravi, bratski zagrli i poželi mi sve lijepo što bi mi se u Kanadi moglo desiti! Znao sam, jer smo večer prije imali telefonski zdogovor, da se sad trebamo odvesti do medžlisa, gdje bih se, i kao dječji pisac iz bosanskih čitanki, obratio najmlađim Bošnjacima hamiltonske zajednice. 

U prostorijici je bilo 15-kak djevojčica i dječaka, između sedam i 15 godina, čini mi se. Predstavio sam se i promatrao kako me osmatraju kao prvog živog pisca koji im je došao u posjet. Govorio sam im kakve su čitanke njihovih vršnjaka u zemlji koja im pripada po roditeljima, po jeziku, po narodu iz kojeg su i sami potekli. I sad su tu, istodobno i Kanađani i Bošnjani - svoji i svjetski...  Govorio sam o pričama koje postoje u bosanskoj i humskoj zemlji, o bajkama i o onim Hromadžićevim patuljcima iz Zaboravljene Zemlje. Nisam siguran, ali mislim da sam im ostavio primjerak svoje antologijske čitanke bošnjačkog dječjeg pjesništva Pod beharom moje janje spava, objavljene u zagrebačkom „Preporodu“ davne 1996. godine. 

Uz prozor je sjedila gospođa Trnovac, kako će mi se predstaviti, i željela je bar nekoliko riječi, nekoliko rečenica izmijeniti sa mnom, ne bi li bar za tren prigušila svoju nostalgiju za zavičajem. Poznavao sam u Mostaru nekoliko Trnovaca, spomenuo sam svog vrijednog automehaničara u Opinama, a ona mi je potvrdila da zna o komu govorim. Dok smo razgovarali, prebacivala je iz jedne ruke u drugu jednu bijelu kovertu po kojoj bijahu prosuti cvjetovi dječjim drvenim bojama  nacrtani,  i raznobojna slova koja su sastavljala moje ime i moje prezime. Ponekad bi je otvorila, izvlačila bi pa ponovno uvlačila unutarnji preklopljeni karton, poput raskošne rođendanske ili novogodišnje čestitke. Kad nas je Emir upozorio da bismo morali krenuti, gospođa Trnovac mi je zaželjela sretan put i pružila veselu kovertu, s molbom da je uzmem i ponesem sa sobom. Uzeo sam kovertu i stavio je u torbu obješenu o moje rame. Zahvalio se gospođi na lijepim trenucima koje su mi priredili – i izašao za svojim prijateljima. (Tek ću uvečer, vadeći knjige iz torbice, ponovno vidjeti tu kovertu; kad sam je otvorio, unutar preklopljenog kartona vidjet – sjajnu, raznobojnu kanadsku novčanicu od 100 dolara! Bio sam – zatečen, pa i ganut brižnošću gospođe koja me nikad nije vidjela i koja ne zna da sam ja sasvim pristojnih primanja.)

„Hajde da još pogledaš ovu gradnju u skelama“, reče mi Emir. A ta „gradnja“ bila je ili mi se takvom učinila – ogromna! Unišli smo u njezino središte, pogledao po visokim zidovima, pogledao u visoku krovnu konstrukciju i shvatio: Ovo je džamija! Džamija hamiltonska. „Naša džamija u skelama“, možda će tako djeca koju sam danas upoznao, kad odrastu, pokazivati na požutjeloj fotografiji prizor koji sam upravo vidio  – i govoriti svojoj djeci: Ovo je snimak džamije u Hamiltonu, 2014. godine, kad je bila pod skelama! 

Uskoro će naš džip početi gutati beskrajnu traku asfalta povaljanu između dviju zelenih ploha kojima se ne vide krajevi na horizontima... To su bili sati i sati vožnje, ispunjeni našim pričama, uzajamnim pitanjima i odgovorima, o onom što sam malo ili nimalo znao o Kanadi, o stanovništvu, o klimi i sposobnosti adaptiranja – ali i o Bošnjačkom kongresu Sjeverne Amerike i njegovom ogranku u Kanadi,o Institutu za genocid – o tim institucijama u kojima je neprikosnoveno ime prof. Emira Ramića.  Emir je, kako bih rekao, jedan profinjeni, jedan izuzetno obrazovani i jedan izuzetno stabilni čovjek ispunjen sviješću svakog svog misaonog čina. Vjerujem da ću o njemu imati prilike još ponešto napisati u svom putopisnom dnevniku.

 Hipka i Mahmud Adulović

(koje nikad nitko nije vidio a da nisu bili - zagrljeni!)

U glavnom kanadskom gradu Ottawi čekali su nas gospođa Hipka i gospodin Mahmut Adulović. Uskoro ćemo na večeri, pa vas sad moram poselamiti do prvog javljanja!

PUT U KANADU - II. nastavak

Piše: Ibrahim Kajan

Od prvog sam se trenutka osjetio dobrodošlim u Toronto a prijatelje koji su me dočekali - Mirsada Smajića  i Muharema Obradovića - nekako sam, istodobno, počeo doživljavati „starim prijateljima“ koji se poznaju dugo godina. Toga sam postao svjestan u prvim minutama vožnje rentiranim džipom, oslovljavajući ih s ti, jer se samo prijateljima tako obraćam. U vožnji smo, napokon, do kraja razriješili i pitanje hoću li konačiti u motelu ili kod svog Hercegovca, Obradovića, čija mi je porodica odmah ponudila gostoprimstvo i želju da ga prihvatim. 

 Prva bosanska, prekooceanska, kahva: s gospođama 

Ismetom Smajić i Kijanom Ramić

Vozili smo se prema Bosanskom islamskom centru „Gazi Husrev-beg“. Mirsad je kao savršeni šef protokola, podsjećao na sutrašnje obaveze, pa će naše zaustavljanje pred Centrom biti kratko i najavljivačko, dovoljno za prvu pravu bosansku kahvu napravljenu na drugoj strani planeta. Nju mi je ispekla Mirsadova supruga Ismeta, a kahva je bila bez prigovora, baš ono – amaha! Ja ću je pamtiti, kao i Kolumbo što je pamtio ponuđeni mu kakao otkrivši „svoju Indiju“, ne znajući da je uvozni, kao i „bosanska kahva“, uostalom! 

Mirsad nam je podastro sutrašnji plan: doći će ujutro ranije, vozit ćemo se džipom u Ottawu, pa zato i kaže – „najbolje je da dobro odspavaš, Ibrahime“. Bio je trenutak da krenem prema "svojoj" novoj, privremenoj adresi. Slijedio sam Muharema, udobno se smjestivši u njegov auto parkiran ispred sjenice BIC-a.

Obradović je vozio već utihnulim Toronta prema svom domu koji se nalazi u sklopu naselja lijepih jedokatnih kuća. Mada su kuće tipske, razlikuju se jedna od druge. Svaka od njih ima neko svoje vanjsko obilježje po čemu bih i Obradovićevu  mogao, ako se izgubim, opisati, pronaći i prepoznati.  U noćnoj vožnji, od „Gazi Husrev-bega“ do Muharemove kuće, spominjali smo se jedne izuzetne osobe: njegovog rođaka Džafera Obradovića, briljantnog esejiste, iznenada preminulog pisca, autora neusporedive zbirke Borojevići, selo uzvjetar. Čudno, u godini 2005., u kojoj je preselio, naslijedili smo i njegov esej u kojem o smrti i kaže ovu, vedru rečenicu filozofskog stava o našem postojanju, ovdje: ”Šta je, zaista, smrt jednog čovjeka, pa makar se radilo i o svojoj vlastitoj smrti, spram obilja života oko mene.” Znam, dok spominjemo odsutnog, da je i moj sugovornik, Muharem, dobio u porodičnoj „raspodjeli skrivenog blaga“ nešto od te duboke zamišljenosti nad životom i da pokušava u formama eseja ili stiha doći do odgovora uronjenog u naše  složeno  i ne baš uvijek „čitko“ biće. 

 Alma i Muharem Obradović s djecom, moji domaćini

Uparkirao se u kućnu garažu, a iz nje smo ušli izravno u dom mlade porodice, kanadskog dijela hercegovačke slobodne tertorije! Dok sam izuvao svoje patike „ilustrirane“ modrim bh. bajrakom sa žutim trokutom i zlatnim zvijezdama, niz stepenice je sišla mladolika gospođa po čijoj sam čehri „znao“ da može biti Muharemova supruga: smiješak koji joj se širio licem, kao da je iz Blagaja ili s Bune,  bio mi je znak dobrodošlice, uz riječi kojim mi je poželjela lijepe dane u velikoj Kanadi u kojoj je, uskoro ću saznati, i rođena. „A ovdje se odjećajte kao u svojoj kući“, dodala je. Odmah da vam kažem: Tako sam se Bogami i osjećao.

 Evo me među stolackim kavadama u sred Toronta!

 

Tada smo, kao da smo u zavičaju, pijući još jednu (kasnu) kahvu, pokazala je brigu pitajući jesam li gladan, pa je, ne dočekavši odgovor počela redati po stolu kuhane i pečene ljepote s podosta „stolačkih zerzevata“ koje Muharem uzgaja u svojoj bašči i čijim se plodovima javno hvalio na facebooku: kavadama, paprikama, mahunom, lukom, mrkvom, majdonosom, tikvicama i, najposlije... malinama!  Jedino, kaže, nije mu uspjela bamja, zemlja joj nešto ne odgovara, pa eto ti! Sutra ujutro ću, prije dolaska Mirsada Smajića, vidjeti Obradovićevu bašču punu zelenog obilja sa već krupnim ali još zelenim kavadama, raskošnim majdonosom i prvim tikvinim cvjetićima!

(Nastavit će se)

PUT U KANADU

Putopisno zapisivanje Ibrahima Kajana (1. dio)

  Mostarske vedute odvest će me u Toronto

 Nisam imao nijedne primisli, nijednog razloga ni razmišljati a ni planirati putovati tamo gdje ne poznaješ nikoga, u neki daleki strani svijet odijeljen od moje humske zemlje nepreglednom opnom oceana. 

Bio je kraj mostarskog mjeseca maja; provodio sam mu dane pri mekintochu pripomažući Edinu Džihi pri prijelomu ispisa svog doživljaja rodnog grada, Mostarskih veduta, Grada velike svjetlosti. 

Knjiga veduta nastajala je u „nastavcima“, na internetu, objavama na web stranici Moinfo.ba, podstaknut „razgovornom idejom“ s urednikom tog portala koji je, zapravo, želio „kupiti“ moje putopise.  

Knjiga u nastajanju dolazila je, u fragmentima, u sve krajeve svijeta. A onda me, pred sami kraj uvezivanja knjige, nazvao Mirsad Smajić iz kanadskog grada Toronta; tako smo se upoznali – telefonom. Čita je, kaže, i na Bošnjaci.net-u. Pitao je - je li gotova. Koliko košta. Želi je. Želi je za Mostarce. Želi je za sve one koji Mostar nikada neće zaboraviti. 

                                                      Mirsad Smajić

Nerješivim nam se činio problem prekooceanskog transporta koji je prijetio svojim troškovima unakaziti cijenu knjizi, a ja nipošto nisam želio da zbog toga ljudi okrenu glavu od nje. Dumali smo i dumali, ne samo ja i Mirsad, nego i Esad u New Yorku, koji je, izgleda i inicirao cijelu ovu priču meni iza leđa – ali se nismo mogli domisliti kako upucati i oboriti putne troškove dalekog putovanja Mostarskih veduta. Ali, jednog dana začuo sam Mirsadov vedri glas iz mobilnog telefona: „Uzmi olovku i zapiši!“ I ja sam zapisao: Hajrić. Ramo Hajrić. Slijedili su brojevi. „Nazovi ga, u Sarajevu je...“ – govorio je Mirsad. 

 

Ramo Hajrić sa suprugom i kćerkicom

Sutradan sam u naselju u blizini sarajevskog Stupa, među kućicama okruženim baščama, pronašao i dom Rame Hajrića. To je mlad čovjek, visok, bijelog lica uokvirena izrazito crnom,  njegovanom bradom. Izrazio sam bojazan da mu svojim paketom knjiga narušavam zrakoplovni limit od 20-tak dopuštenih kilograma po osobi, a on se nasmija i odmahnu rukom! „Ehehehe, mogao si još koji kufer donijeti! Nas putuje šestero, ja i žena i naše četvero male djece!“ Ovdje nije vrijedilo ono: Ništa me ne smije iznenaditi! Bio sam i iznenađen i zatečen! G. Hajrić mi je izgledao premladim da bi „stigao“ biti ocem „tolikim“ mladim Bošnjankama i Bošnjacima.   Srdačno smo se nasmijali, i uskoro se, pošto su ga u kući čekali gosti, rastadosmo kao stari poznanici koji (u hitnji!) ne stigoše ni kafenisali... Uvečer sljedećeg dana Mirsad je javio: Grad velike svjetlosti sletio je u Toronto.

Nakon junske mostarske promocije Grada velike svjetlosti i njezina medijskoj odjeka, nazvao je Mirsad i rekao da bi „valjalo razmisliti da dođem“, a „valjalo bi i sa Enesom (njegovim Ključaninom, Kiševićem) da se pojavim“ – kao što smo kroz sve ratne godine bili svugdje gdje je biti trebalo... To je značio izravan poziv da sudjelujem(o) kao „posebni gosti“ na otvaranju Bosanske biblioteke u Torontu, da promislim o jednoj „simpozijskoj temi“, da se odazovem velikom entuzijazmu bošnjačke zajednice koja se okuplja oka dva-tri organizacijska oblika: Islamske zajednice „Gazi Husrev-beg“, Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, Ogranka za Kanadu i Humanitarnog društva između njih. Nisam se mogao „pojaviti sa Enesom“; svoje dogovorene obaveze nije mogao odgoditi  – pa sam, s popratnim pismom kojim je za mene jamčio „Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike i Canade“ i njegov potpisnik prof. Emir Ramić – 30. septembra bio iznad hrvatskih oblaka u letjelici kljunom okrenutim prema Londonu... a iz Londona, prošavši vijugave kontrolne puteve zrakoplovnog koridora čuvenog aerodroma Heathrow, izdigoh se iznad nesagledivih obala goleme površi „velike bare“. U „baru“ bih „bacio pogled“ tek s vremena na vrijeme, pogledao s mislima koje su me primoravala da sklopim oči i obuzdam svoju tamnu, bujnu i neobuzdanu maštovitu stranu što me, povremeno, obuzimala. Pitao sam se koje će biti doba dana ili noći kad moj shuttle klizne po torinskoj pisti. Priznajem, nestrpljivo sam je priželjkivao zgužvan i umoran u stolici uz okrugli prozor tačno iznad desnog boingova krila. Pogledom sam ga provjeravao: stalno je bio na svom mjestu!

Ponovno sam prolazio kroz kontrolna vrata, ponovno sam vadio iz džepova metalne novčiće iz Bosne i Hrvatske, ponovno sam izuvao cipele – bio sam sasvim ok, i bez hladnog oružja i bez ikakvih narkotika. Posljednji uniformirani brko zvonko mi je doviknuo vraćajući mi putovnicu: Dobro došli u u Canadu! Na engleskom naravno.

U odjeljku garderobe pažljivo sam promatrao kovčege po klizećoj traci. Bio sam strpljiv, mada se moj kožni kofer koji mi je punac ostavio u naslijeđe – jednostavno rečeno – nije pomaljao! Nije se pomaljao, pa sam još malo čekao. A onda još malo. Potom sam osjetio kako mi tijelom, ispod košulje, curi znoj od neke mješavine neugodnosti, muke i nadolazećih pitanja o koferovoj sudbini: Gdje je nestao? Je li poletio iz Londona? Da nije ostao u Zagrebu?

Požalih se djevojci u policijskoj odori: tako i tako... Ona pogleda na odrezak moje putne karte pa na boing screen... i pokaza mi to ljupko čeljada da se desetak metara dalje... okreće druga, „moja“ klizeća traka. Na njoj je plovio jedan jedini kovčeg. Osamljen, od čiste kože sačinjen i moj. 

Na samom izlazu, na samo nekoliko metara do ljudi koji su me čekali, zaustavi me osiguranje, jedan bijeli i jedan crni policajac. Dadoh im svoje isprave i Emirovo pismo, u redu je, čitajte...

Ali crni pozva nekoga na mobilni i osmjehnu mi se. „Samo trenutak“, reče. Ubrzo je došla policajka i progovorila... na mom vlastitom, bosanskom jeziku! Bila je vrlo ljubazna, osmjetnuha. Pitala me kao stara zemljakinja – „kojim poslom“ pa joj rekoh i darovah je knjigom iz zavičaja. Pitala me i listala je – usput – moju knjigu „Katarina, kraljica bosanska“. „Vi ste je napisali?“ – rekla je s trunom nevjerice. „Da... ja sam je napisao“, kazao sam potiho, ali sasvim sigurno a možda pomalo i neskromno. Gledajući u naslovnucu, upita me preko reprodukcije Katarinine stare slike, s kraja 15. stoljeća:  „A... gdje ste bili u vrijeme rata?“ Uperila je pogled prema mojim očima. „Bio sam u Zagrebu, svaki dan, uređivao časopis Behar...“ Možda nisam stigao izgovoriti tu posljednju riječ, Behar, kad se ona prelijepo nasmiješila i rekla: „Sretno!“

Moji novi, kanadski prijatelji nisu mogli izdržati: bili su na samim raskrljenim vratima i zagrlili me. Mirsad Smajić i Muharem Obradović.

(Nastavit će se)