25. velj 2015.

PUT U KANADU



Putopisno zapisivanje Ibrahima Kajana (1. dio)

  Mostarske vedute odvest će me u Toronto

 Nisam imao nijedne primisli, nijednog razloga ni razmišljati a ni planirati putovati tamo gdje ne poznaješ nikoga, u neki daleki strani svijet odijeljen od moje humske zemlje nepreglednom opnom oceana. 

Bio je kraj mostarskog mjeseca maja; provodio sam mu dane pri mekintochu pripomažući Edinu Džihi pri prijelomu ispisa svog doživljaja rodnog grada, Mostarskih veduta, Grada velike svjetlosti. 

Knjiga veduta nastajala je u „nastavcima“, na internetu, objavama na web stranici Moinfo.ba, podstaknut „razgovornom idejom“ s urednikom tog portala koji je, zapravo, želio „kupiti“ moje putopise.  

Knjiga u nastajanju dolazila je, u fragmentima, u sve krajeve svijeta. A onda me, pred sami kraj uvezivanja knjige, nazvao Mirsad Smajić iz kanadskog grada Toronta; tako smo se upoznali – telefonom. Čita je, kaže, i na Bošnjaci.net-u. Pitao je - je li gotova. Koliko košta. Želi je. Želi je za Mostarce. Želi je za sve one koji Mostar nikada neće zaboraviti. 

                                                      Mirsad Smajić


Nerješivim nam se činio problem prekooceanskog transporta koji je prijetio svojim troškovima unakaziti cijenu knjizi, a ja nipošto nisam želio da zbog toga ljudi okrenu glavu od nje. Dumali smo i dumali, ne samo ja i Mirsad, nego i Esad u New Yorku, koji je, izgleda i inicirao cijelu ovu priču meni iza leđa – ali se nismo mogli domisliti kako upucati i oboriti putne troškove dalekog putovanja Mostarskih veduta. Ali, jednog dana začuo sam Mirsadov vedri glas iz mobilnog telefona: „Uzmi olovku i zapiši!“ I ja sam zapisao: Hajrić. Ramo Hajrić. Slijedili su brojevi. „Nazovi ga, u Sarajevu je...“ – govorio je Mirsad. 
 
Ramo Hajrić sa suprugom i kćerkicom

Sutradan sam u naselju u blizini sarajevskog Stupa, među kućicama okruženim baščama, pronašao i dom Rame Hajrića. To je mlad čovjek, visok, bijelog lica uokvirena izrazito crnom,  njegovanom bradom. Izrazio sam bojazan da mu svojim paketom knjiga narušavam zrakoplovni limit od 20-tak dopuštenih kilograma po osobi, a on se nasmija i odmahnu rukom! „Ehehehe, mogao si još koji kufer donijeti! Nas putuje šestero, ja i žena i naše četvero male djece!“ Ovdje nije vrijedilo ono: Ništa me ne smije iznenaditi! Bio sam i iznenađen i zatečen! G. Hajrić mi je izgledao premladim da bi „stigao“ biti ocem „tolikim“ mladim Bošnjankama i Bošnjacima.   Srdačno smo se nasmijali, i uskoro se, pošto su ga u kući čekali gosti, rastadosmo kao stari poznanici koji (u hitnji!) ne stigoše ni kafenisali... Uvečer sljedećeg dana Mirsad je javio: Grad velike svjetlosti sletio je u Toronto.

Nakon junske mostarske promocije Grada velike svjetlosti i njezina medijskoj odjeka, nazvao je Mirsad i rekao da bi „valjalo razmisliti da dođem“, a „valjalo bi i sa Enesom (njegovim Ključaninom, Kiševićem) da se pojavim“ – kao što smo kroz sve ratne godine bili svugdje gdje je biti trebalo... To je značio izravan poziv da sudjelujem(o) kao „posebni gosti“ na otvaranju Bosanske biblioteke u Torontu, da promislim o jednoj „simpozijskoj temi“, da se odazovem velikom entuzijazmu bošnjačke zajednice koja se okuplja oka dva-tri organizacijska oblika: Islamske zajednice „Gazi Husrev-beg“, Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, Ogranka za Kanadu i Humanitarnog društva između njih. Nisam se mogao „pojaviti sa Enesom“; svoje dogovorene obaveze nije mogao odgoditi  – pa sam, s popratnim pismom kojim je za mene jamčio „Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike i Canade“ i njegov potpisnik prof. Emir Ramić – 30. septembra bio iznad hrvatskih oblaka u letjelici kljunom okrenutim prema Londonu... a iz Londona, prošavši vijugave kontrolne puteve zrakoplovnog koridora čuvenog aerodroma Heathrow, izdigoh se iznad nesagledivih obala goleme površi „velike bare“. U „baru“ bih „bacio pogled“ tek s vremena na vrijeme, pogledao s mislima koje su me primoravala da sklopim oči i obuzdam svoju tamnu, bujnu i neobuzdanu maštovitu stranu što me, povremeno, obuzimala. Pitao sam se koje će biti doba dana ili noći kad moj shuttle klizne po torinskoj pisti. Priznajem, nestrpljivo sam je priželjkivao zgužvan i umoran u stolici uz okrugli prozor tačno iznad desnog boingova krila. Pogledom sam ga provjeravao: stalno je bio na svom mjestu!

Ponovno sam prolazio kroz kontrolna vrata, ponovno sam vadio iz džepova metalne novčiće iz Bosne i Hrvatske, ponovno sam izuvao cipele – bio sam sasvim ok, i bez hladnog oružja i bez ikakvih narkotika. Posljednji uniformirani brko zvonko mi je doviknuo vraćajući mi putovnicu: Dobro došli u u Canadu! Na engleskom naravno.
U odjeljku garderobe pažljivo sam promatrao kovčege po klizećoj traci. Bio sam strpljiv, mada se moj kožni kofer koji mi je punac ostavio u naslijeđe – jednostavno rečeno – nije pomaljao! Nije se pomaljao, pa sam još malo čekao. A onda još malo. Potom sam osjetio kako mi tijelom, ispod košulje, curi znoj od neke mješavine neugodnosti, muke i nadolazećih pitanja o koferovoj sudbini: Gdje je nestao? Je li poletio iz Londona? Da nije ostao u Zagrebu?

Požalih se djevojci u policijskoj odori: tako i tako... Ona pogleda na odrezak moje putne karte pa na boing screen... i pokaza mi to ljupko čeljada da se desetak metara dalje... okreće druga, „moja“ klizeća traka. Na njoj je plovio jedan jedini kovčeg. Osamljen, od čiste kože sačinjen i moj. 

Na samom izlazu, na samo nekoliko metara do ljudi koji su me čekali, zaustavi me osiguranje, jedan bijeli i jedan crni policajac. Dadoh im svoje isprave i Emirovo pismo, u redu je, čitajte...

Ali crni pozva nekoga na mobilni i osmjehnu mi se. „Samo trenutak“, reče. Ubrzo je došla policajka i progovorila... na mom vlastitom, bosanskom jeziku! Bila je vrlo ljubazna, osmjetnuha. Pitala me kao stara zemljakinja – „kojim poslom“ pa joj rekoh i darovah je knjigom iz zavičaja. Pitala me i listala je – usput – moju knjigu „Katarina, kraljica bosanska“. „Vi ste je napisali?“ – rekla je s trunom nevjerice. „Da... ja sam je napisao“, kazao sam potiho, ali sasvim sigurno a možda pomalo i neskromno. Gledajući u naslovnucu, upita me preko reprodukcije Katarinine stare slike, s kraja 15. stoljeća:  „A... gdje ste bili u vrijeme rata?“ Uperila je pogled prema mojim očima. „Bio sam u Zagrebu, svaki dan, uređivao časopis Behar...“ Možda nisam stigao izgovoriti tu posljednju riječ, Behar, kad se ona prelijepo nasmiješila i rekla: „Sretno!“

Moji novi, kanadski prijatelji nisu mogli izdržati: bili su na samim raskrljenim vratima i zagrlili me. Mirsad Smajić i Muharem Obradović.

(Nastavit će se)

Nema komentara:

Objavi komentar