10. velj 2015.

ŠEKSPIROV SONET U TRAPISTIMA



 Piše: Ibrahim Kajan
 
 Gradimir Gojer

ŠEKSPIROV SONET U TRAPISTIMA

Gariwo, Sarajevo, 2015.

 

 Gradimir Gojer

Najnovija pjesnička knjiga stihova Gradimira Gojera Šekspirov sonet u Trapistima, strukturirana od devet ciklusa pjesama u znaku je paradoksalnog otajstva zbiljnog svijeta i čovjekove uznemirene savjesti u njemu. Već i sam naslov stihozbirke, neuobičajen i višeznačan, okuplja temeljne  plutajuće oaze čovjekova bića u kojem obitava, kojem stremi i pred kojim kleči. U toj ključnoj i očuđenoj trostrukosti, mogao bi se otčitati neobičan i zagonetno-sugestivni sloj triju riječi u imenu knjige, koji očito krije smišljeno zaogrnutu  nakanu  Gojerovog pjesničkog imaginarija: čovjekovu dramu bića (Šekspir), čovjekovu  potragu za skladom (sonet) i čovjekovu žudnju za mirom  (Trapisti).
Jezik kojim pjesnikovo biće komunicira sa svijetom i kojim opisuje svijet svoga  fizičkog i duhovnog prostora, kreće se od jednoznačnih, uporabnih, „dnevnih“ jedinica „govornog materijala“,  do bogatih slojeva leksike koji,  sami po sebi, referiraju porijeklo svoje historičnosti, kao i svoju prvobitnu postojbinu.  Pažljivo birane riječi Gojer nalazi  u arhajskom, u antičkom, u crkvenom, u profanom,  a potom u dramskom, likovnom i glazbenom, i prije svega, u idejnom i spekulativnom načinu promišljanja životnih fenomena i senzacija. Tu leksiku okuplja, po bliskosti  tema koje mu se nameću kao živom čovjkeu naše suvremenosti, koje ga pohode, koje ga opsjedaju i koje mu ne daju mira, koje remete njegov unutarnji svijet i ranjavaju njegovo jezgro.
Vrlo bogata mreža motiva Gojerovog (i našeg suvremeniteta) kojima tka svoj tematizirani poetski dnevnik, pjesnički se uobličuje i svaki put  ostvaruje unikatno, baladično ili ironično, po nekoj izdvojenoj inačici iz samohvalne humanističke  ruševine. Već je u prvom ciklusu, u Ramu za ikonu, označena refleksivna, misaona putanja uvida u sliku obmanuta svijeta ljudi: esencijalnia, ključna, humanistička točka oslonca na kojoj počiva ljudsko biće – snažnim se poetskim diskursom razotkriva zakašnjela prijevara „naših maga“.   Reklo bi se: humanističko i oljuđeno - zamijenjeno je magijskim i alkemijskim, a bivša plodna zemlja čovjekova obitavanja – postala je odvratna razvalina! Biće pjesme, kao samodiktat subjektova jezgra iznosi na vidjelo porazni, banalni detalj koji je kadar smrviti supstancu našeg vjerovanja.  Uletjeli mali internetski foto“ razara istinu („laž svu našu“) koja se vidi više nego ikad, i pred kojom se tresu temelji, „kruni se san o crkvi“. U posvemašnom neredu svijeta, potraga za „starim ljubičastim“ a izgubljenim  ramom za ikonu“ , pretvara se u paradoks: više nije nužno pronaći ram u neredu, nužno je „pronaći sveca u ramu nereda, zapanjujućeg“. Naravno, da ovdje svaka riječ sjaji sjajem simbola – noseći i zbiljno i metaforično - podjednako i zbiljnu crkvu  i zbiljnog svetca, a još češće lažne crkve i lažne svece (od religijske do političke manipulacije).
Stihovi nadahnuti svojevrsnim dijalogom sa Sofoklom, ili monologom pred slikom Karavađovom, ili evokacijom na Joneska, referiranje na Krležu, pa apostrofiranje imena Dimitrija Popovića, Mersada Berbera ili Mehe Sefića, ili Ante Brkića – čine nam se pjesmama dubokog samoispovjednog zahvata. Među njima je upravo „Razgovor sa Sofoklom“ paradigmatična pjesanca, uzbudljiva pjesnička tvorevina puna tamnog lirskog tragizma, koja kroz dramatski agon pravi luk od „zrcala ispunjena vatrom“ do zrcala u samom sebi, do kojeg se došlo medijem iz „paralelnog svijeta“ i koji se nekad nekom kao sukus življenja s ljudima - desio...(Ovdje se sugerira porijeklo nadahnutog „paralelizma“: sjećanja na  „Edipa“ s dubrovačkog Svetog Ivana). 
U zrcalu ispunjenom vatrom / Ugledam osobnost tragičnu – kaže se u poetskoj prolegomeni koja neće reći čija je „osobnost tragična“ – svoja, „druga“ ili „tuđa“? No, središnji dio pjesme je prevratnički jer onaj koji piše otkriva, tragajući, „ožiljke na svojim rukama“ i „nedopijen pelen i zore / Ružoprstoj po ratovima stoljetnim, po miru / što se valjda zgodimice javi pa nestane...“
U Gojerovim pjesmama nerijetko dominira jedna prikrivena ironija, po čijoj se površi ispisuje otklon od licemjerja, od svakodnevice u kojoj se glavno zamjenjuje za sporedno, u kojoj se dvosmisleno mudruje, muti i prodaje sve – tamo gdje više ništa i ne postoji. Takve pjesme autor okuplja u ciklusu Poštapalica za gusara, u kojoj istoimena pjesma izrijekom govori:
Na brodici otpuhujem lulu,
Nepostojeću.
Na pohotnoj postelji sanjam ženu,
Nepostojeću.
U okrilju sjeni umrlih predaka ćutim
Obiteljski sklad,
Nepostojeći.
Molim se na oltaru za gusara,
Na priliku Dimitrija Popovića, portreta mu, nepostojećeg!

Šest Gojerovihih pjesničkih fresaka (Freska I.-VI., s ključnom pjesmom na kraju od samo šest stihova, kojem je inače naslovljena i cijela knjiga – Šekrspirov sonet u Trapistima), čini nam se  jednim od najcjelovitijih i samosvojnijih ciklusa u knjizi. Plamene pelerine, Demoni, zaogrnuti blud, krinke i obrazine, zaglupljujuće ponavljanje „kaze o prvosti“, prerije neuma, svenarastajući zadah, bakanal nastranosti! – koja je to autorova paklena uzvitlanost duha uznemirena i nadahnuta, očito, suvremenitetom našeg idejnog svijeta!
Dakalo, ni u završnoj minijaruti - Šekspirov sonet u Trapistima – nema utjehe! Ona je višeznačna poetska konstatacija. Nije ništa ostalo – odgovora nema, čovjek je potpuno beznadan i čini se da utjehe nema?
 Dok suhonjavi trapistički svećenik, / Nevoljko prihvata dar moj knjižni, / u mrak samostanski odnoseći mrmor / Osobni, tiho recitiram Shakespearea... / U inat! / Za inat!

Šekspirov sonet u Trapistima je knjiga lijepih iznenađenja. Ona je cjelovita i čitka. Ona razgovara s obje dimenzije našega svijeta, vidljivom i nevidljivom. Zašto je onda ne bih smatrao dobrom i preporučio je za objavljivanje i čitanje? To sam uradio sa ovim tekstom.

U Mostaru, 11. studenog 2014.                             

Nema komentara:

Objavi komentar