9. stu 2017.

KAD ME UNUCI BUDU PITALI O VELIKOJ ZGRJEHI NAD NAMA POČINJENOJ...

Ibrahim Kajan





Bilo je tako strašno vrijeme

da je brvnara poskakivala, da su grede ječale

da se vrata više nisu mogla zatvoriti

da su svi pobjegli –

jedni, luđi, u šumu, a drugi, pameću zaokrenuvši, u zemunice, noktima izrovane, 

čak i po blatu, pužući, djeca su malodobna nestajala 
iza granice našega polja

i više nikoga nikada nisam vidio.



Prošlo je trideset godina,

a koliko je tek stoljeća proteklo u mom kalendaru za isto to vrijeme, koje računam od vremena neopisiva iz kojega su bježali i oluja očevi i kurve sinovi njihovi



Nakon potopa pustio sam goluba da izvidi ima li kopna kakvoga na ovoj kugli što,

u snu,

lebdi između mojih dlanova.


I gle ti to! Eno ga, dolijeće, vraća se!
Sletjevši mi na ostarjelo rame doneseno iz djetinjstva,

grančicom mi lovorovom taknu resicu, ušnu školjku ispunjenu krikovima

moje braće malene i mojih sestara ubogih

koje su poklali vukovi

na pravdi Mudrog i Budnog Boga Velikoga.


Na pravdi Ljubljenog, koji u mom srcu svoju kuću posjeduje od prije nego srce postoji

zbog imena njihovih prelijepih



M., 9. VI. 2007.

Nema komentara:

Objavi komentar