29. lis 2017.

KALEM * Ibrahima Kajana



KALEM
Ibrahima Kajana 
pod slikom Ibrahima Novalića

Rasprostrijeh platno od snijega
pa kruh svoj, i vodu,
stavih predase.
I kožu janjeta spustih
da me sjeća na prijatelja što je, poput Medžnuna,
od ljubavi razum izgubio i u planinama zalutao.
I kalem sam stavio, u nježno runo ušuškao, i tako ga zaštitio.


Potom, prignuh se i sastavih četiri kraja platna
s mišlju, što mi, kobna, pade napamet:
da mrtvačkim pokrovom moglo bi biti u kakvu tjesnacu i nepoznatu
                                                                  kraju!
Zaplakah, jer se sjetih Rumijevih stihova i ushićenja do kojih su me
                                                                  dovodili
                                                                  u ranoj mladosti.

Zato čvrsto zavezah rubove u čvor,
pa zatakoh o štap svog potucanja zavežljaj sa stvarima koje sam zadržao
od cijeloga bogatstva pokretnog i nepokretnog,
od uspomena na rodbinu, na prijatelje i na poznanike,
pa otvorih vrata kao da ću (haman sad!) izaći i nazvati mir onima.koji
                                                                vani
nestrpljivi čekaju.

Rezicu na vratima podižući, upitah sam sebe: ..
"Kamo si pošao?"
I još se jednom upitah:
"U što si se obuo?"

Tad sjedoh na prag i pogledah svoje bose noge
i svoje siromašne ruke.

Moja me čeznja za putovanjem podiže iznad kuće
i pogledah čovjeka na pragu, puna čuđenja i puna jasnih pitanja
na koja nisam mogao ni odgovoriti, niti prešutjeti.

(2007.)

Nema komentara:

Objavi komentar