27. velj 2016.

NA ZBORIŠTU PREDAKA, TEKIJA


Zavija bektašijska Sari Saltuk, tako se 
nekoć zvala tekija u Blagaju




Historja iz zasjede
Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Zavijom bektaškom u Blagaju, tako su je s početka nazivali. A taj početak kad bi, onaj tren koji graditelj osjeti dovodeći krovište do alema, ne zna – od nas živućih - zapravo niko. Nismo ga naslijedili preciznim usmenim zapamćenjem ni nedvojbenim pisanim svjedočanstvom. Da, govorimo o tajni porijekla Tekije u Blagaju.

„Sadržaj“ turbeta
Potpuno je jasno, Tekija nije iz 1644. kad ju je prvi put uknjižio E. Čelebija u opise svijeta koji je vidio na svom putu putujući. Nije je sagradio, kako on kaže, zatečeni muftija mostarski, niti je podignuta od sljedbe halvetijskih derviša, jer ni kaburi u turbetu tekiji prislonjenoj, nisu halvetijskog porijekla. Turbe i ne spominje kao da nije ni postojalo, a po svemu sudeći, moralo je postojati. U turbetu je paradoks: „sadržaj“ mu je vezan za legendarno-historijski lik Sari Saltuka iz 13. st. o kojem smo govorili, pa bi i po tome bilo upitno otkud ono, to turbe, 250 godina nakon legendarnog amaneta Saltukova da mu se mejit u jednom od sedam tabuta opremi – i da se  u sedam država odnesu i u njima sahrane.  Ako i nije bilo turbeta u dubini i pozadini historije, pa ni tekije, pod velikom pećinom na izvoru Bune, bi nešto sveto, uzvišeno i fascinantno: bi prvotnje islamsko dovište koje je apsorbiralo dualističko, bogumilsko spiritualno okupljalište pred licem svoga Gospodara. Tako nas, zapravo, poučava u do jučer neznanom, posmrtno objavljenom tekstu vjerodostojni Muhamed Hadžijahić o Tekiji i turbetu u Blagaju.  


Kaburi Sari Saltuka i Ačik-baše


Pojava da se na kršćanskom svetištu javlja Sari Saltuk, vrlo je česta (u Albaniji, Makedoniji), pa ne iznenađuje opravdana slutnja da je Saltukov kabur i u Blagaju zapravo na starijem svetištu Crkve bosanske. Tom u prilog ide, misli Hadžijahić i jedna povelja od 1. 6. 1454.,  koju je hercegu Stjepanu izdao aragonsko-napuljski kralj Alfonso. Budući da u njoj aragonski kralj posebice apostrofira pećinu u Blagaju, očito je riječ ili o strateškom lokalitetu ili kultnom  mjestu posebne važnosti. Autor navodi i legendu u kojoj se kaže da je tu bila „izba“ gdje je Saltuk odložio oružje, „kao znak da mu se tu podigne grobnica“. Izvori rijeka, podsjeća se, još su u ilirska vremena bila „atraktivna kultna mjesta“.

Kult Sari Saltuka nastajao je, po svemu sudeći, padom Hercegove zemlje pod Turke, u razdoblju velikog uspona i moći bektašijskog duhovno-vojnog tarikata. Ali, došlo je do zaokreta! Bektašijama su, piše P. Ricaut, „pripadali svi janjičari, a janjičarima se prigovaralo da nisu pobožni“. Izrazito oštra borba protiv bektašija plamsala je za sultana Osmana II (1618-1622). U takvim se okolnostima, podvlači Hadžijahić, „strogo vodilo računa da se u Bosni suzbiju sva heterodoksna učenja“. Zasigurno ni tekija u Blagaju nije ostala izvan ideološke metle, pa nije ni čudo da Čelebija, miljenik dvora, u Blagaju registrira „halvetijsku tekiju“ potpuno slijep i za krupno bektašijsko prisustvo kakvo je Saltukovo turbe uz niz dodatnih bektašijskih signatura u samoj tekijskoj arhitekturi. 

 Zvjezdani pokrov tekijske banje

Hadžijahić ukazuje na jedan i danas vidljiv tipično bektašijski detalj u tekijskom inventaru. „U semahani, od ulaza lijevo, a također i u susjednoj prostoriji na vratnoj strani od ulaza desno, u zidu je u obliku niše predstavljen tabut (mrtvački sanduk). Smisao tog „memento mori“, odnosno prema tesavvufskom učenju je:„mutu kable ente mutu“ – „umri prije nego što umreš.“ Takvo se prezentiranje, drži autor, javlja isključivo kod bektašija. Na bektašije podsjećaju i natpisi nad ulazom u semahanu, zatim postojanje banje u samoj tekiji, neovisno o tom što banju mogu imati i druge tekije – ona je ovdje vezana uz sami ritualni obred, tj. ona je nužna.

Tekija je, očito, obnovljena kao havletijska, s halvetijskim dervišima među kojima je u mostarski muftija Zijaudin kojeg Čelebija spominje kao „graditelja“, umjesto „adaptatora“. Upravo njezin prethistorijat, opipljivo a ne samo znakovito, produbljava donju historijsku granicu izgradnje blagajske tekije, spuštenu do samog ruba pučkih predaja i narodnih vjerovanja.  A na njima, kako se god okrene, počivaju ne samo narodni snovi, nego i nacionalne historije.

AVAZ, prilog SEDMICA, 27. 2. 2016., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar