20. velj 2016.

UMRO OD LJUBAVI

Aleksa Šantić: Doba kad je srce puno rahatluka bilo


Historija iz zasjede – Intimna historija Alekse Šantića


Piše: Dr. Ibrahim Kajan



Dvokatna zgrada u Brankovcu nekoć je bila poznata: u njoj se godine 1868. rodio slavni mostarski pjesnik Aleksa Šantić. Nedavno smo, po ko zna koji put, stajali pred njezinim ulaznim dverima. Bijahu zaključana. Na nijemim je vratnicama bijela limena pločica na kojoj piše da smo na adresi novovjeke kršćanske zajednice sa sjedištem u Beogradu.


A tu je lijepu, veliku dvokatnicu u Brankovcu, podigao svojoj djeci – očekujući od njih unuke i Aleksu među njima – djed Petar za turskog vakta, oko 1850. Podigao ju je na zaravnjenu prostoru izdignutom iznad ceste, preko puta Baline džamije, a blizu grkopravoslavne patrijašije i pašina Konaka iz kojeg se vladalo Mostarom. Kad su na svijet započeli dolaziti sinovi, počeo je snovati svoj san: napravit će im veliku kuću da svi, sa svojom djecom budu u njoj! A u njoj je, poslije će se pokazati, najviše djece izrodio njegov srednji sin Risto. Risto je ispunio san svom ocu! Oženio je Maru Aničić, pa mu s njom, jakom i čvrstom, plećatom i koščatom, ispunio djecom cijelu dvokatnicu u Brankovcu! Teško je bilo popamtiti njihova imena: Pero, Aleksa, Savo, Jakov, Jeftan, Persa, Staka i Soka; Pero je imao devetoro djece, a Savo osmoro!



Kuća djeda Petra iz turskog vakta, 
sveto mjesto pjesnikova rođenja

U kući, očito je, odavno nema nikoga. Aleksa Šantić ju je napustio, bolje reći – pobjegao od nje. U njoj je ubijen njegov duh, a likvidatori, najbliži koji postoje, ostali su u njoj. Aleksa je preselio u zetovu kuću. 


Uza sve pohvale patriotske poezije i socijalne, i religiozne i nacionalne, ipak je slavom sve nadmašilo, shvaćanjem najšire publike, njegovo pjesništvo srca, jake emocije, prigušene erotike prekrivene čežnjom usporedive jedino s očaravajućom supstancom bosanske sevdalinke. A njegov osobni duh koji je proizvodio tu neuhvatljivu materiju – zbog ljubavi je, u ovoj kući u Brankovcu, u kojoj je ugledao svijet, bio brutalno ubijen. 


Scena iz filmske serije "Moj Aleksa": Anka i Aleksa

Pegaz na kojem je oblijetao oko „svojih“ Šerifa i Emina, u jednom je trenutku zastao: pjesnik je, iz platonske zasjede u kojoj je cijelu mladost obitavao, napokon spazio stvarno biće koje je, odnekud, u Mostar, naišlo „niotkud“: zvala se Anka Tomlinović, kći fotografa iz Slavonije. Mostarci su ga vidjeli „kuferašom“, poput tisuća njih što iz „švapskih zemalja“ u jatima dolaze u naš grad iz kojeg su nesretni muslimani iseljavali. 


Ljubav mladog pjesnika, kanila se okruniti u trenu planiranog izlaska prve knjige Pjesama 1891. Ali, dramatičan i bjesomučan zaokret, neslućen i neracionalan, od velike je ljubavi načinio veliku patnju. 


Obiteljski patron, stric, „adžo Miho“, kojem se i Aleksa u poslovnoj korespodenciji obraćao krajnje pognuto („Vaš ponizni sluga Aleksa“) – održao mu je svoju u „kamen uklesanu lekciju“ (rekonstruiranu u dokumentiranom romanu  Josipa Lešića): „i šta sad... u kuću Šantića bi htjela da uđe „kuferašica“ švapska, da razapne svoj šator ovdje na Brankovcu... Katolička guja u čistim pravoslavnim njedrima, to bi Latinka htjela... je li? A jok! Od pamtivjeka su Šantići uvijek ženili svoje, nisu prevjerili ni u teškom turskom vaktu, pa neće ni danas u ovom katoličkom kijametu... I zato, sikter!“


Ali, desilo se još gore! Majka je izgovorila riječi antičkog prokletstva: dočekala ga je ispred stričevih vrata, razgolitila grudi – i zaklela ga: „Ako je uzmeš, proklet ću mlijeko kojim sam te dojila.“

Taj je dan bio crni pokrov ne samo njegove ženidbene namjere, nego cijelog ostatka života. Bio je živ, duša je bila mrtva. Te je godine napunio 26 godina. Više se nikad nije ponadao svojoj djeci, nego je, preselivši „u Ćorovića“, zetu Svetozaru i sestri Persi, ispunio ostatak života časopisom Zora, novim pjesmama, dramama i prepjevima... cupkajući na koljenima sestrinu Nedicu i dječje joj cupkalice deklamirajući i nabrajalice skladajući. Umro je g. 1924., osamljen, od teške i dugotrajne bolesti, često i mistificirane. Od iste je, kaže se, umro i Savfet-beg Bašagić. „A istinu zna samo naš Gospodar.“


Sada nema živih u kućama ni Šantića ni Ćorovića. Sada su to tužne „crkvene prostorije“ i distancirani „muzejski postavi“.


 AVAZ, prilog SEDMICA, 20. 2. 2016., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar