6. velj 2016.

LAZAR DRLJAČA: BOGUMIL IZ ŠANTIĆEVE VILE






Historija iz zasjede – Lazar Drljača, na svojoj zemlji, na baštini

Piše: dr. Ibrahim Kajan



Jedanput smo ga susreli prije više od pola stoljeća: koračao je prema „Radničkom univerzitetu“, a na čudnu samaru na leđa mu uprćenu, bi nekoliko slikarskih platana. Znali smo mi, dječaci, koje je zanimao cijeli svijet, da je taj koščati, visoki, mršavi i stari čovjek, nalik na Don Kihota, slikar i da se vratio iz daleka svijeta. Ime mu je bilo Lazar Drljača. Mi smo i tada intuitivno znali da ono što ćemo naknadno shvatiti kao historiju, ne čine samo generali i političari, rušitelji i graditelji država i gradova, likvidatori naroda i heroji nacija, nego i mislioci, pronalazači, moreplovci, arhitekti, pisci i - posebno – „čudaci“, „ljudi na svoju ruku“, oni koji su živjeli među nama a bili čvrsto uvjereni da su „porijeklom iz svemira“ kako je tvrdio za sebe i Musa Ćazim Ćatić. Takav je bio i Lazar Drljača, „posljednji bosanski bogumil“, čiji je grob pred spaljenom „Šantićevom vilom“ na Boračkom jezeru, primio njegovo tijelo prije 45 godina. Na grobu stoji stećak.


Rodio se u neznanom zaseoku Blatna pokraj Une 10. 10. 1882., a umro u konjičkoj bolnici, 90 godina kasnije, 13. 7. 1970. U međuvremenu, proveo je život u koji je teško, nama, banalnim Zemljanima, prodrijeti i još ga teže shvatiti.  


Nešto malo austrougarskih podataka govori da su ga roditelji, mada krajnje siromašni, poslali u Sarajevo gdje je završio bravarski zanat 1906., kad je upisao i Građevinsku tehniku. Iste je godine uspješno položio i prijemni ispit na Bečkoj likovnij akademiji. Pet godina kasnije, na poziv Kristijana Gripenkerla sudjeluje na Međunarodnoj likovnoj izložbi u Rimu. Nakon Rima, mladi je Lazar u svjetlu Pariza. Fovističkih osam godina osjetilnih spoznaja vatrometi boja, postaje rijekom u kojoj će mladi bosanski slikar zaplivati! Likovni fovizam, kako se izvanjski dešifrira, izraz je „nesputanih pravila“, likovnih gesti koji krše „sva pravila akademskog slikarstva“, on je vatromet neobuzdanih boja. Fovizam je „divlja zvijer“, velika nada, vrišteća radost koja čeka čovjekovo dijete na početku 20. stoljeća.


Sljedećih pet godina oni koji su ga poznavali  ne znaju gdje je; glas o „Lazaru izgubljenom u svijetu“ otkrit će ga g. 1919. interniranog u južnoj Italiji, na neko opskurno mjesto na Sardiniji, na Korzici, gdje li? Onda se vratio u zavičaj, na svoju zelenu Unu, s nekom tamnom mišlju među obrvama, zagledan u Prirodu. U toj crti na čelu, možda je bio znak dubokog prezira i protesta, obnovljenog bogumilstva koji bi ovaj zaprljani svijet morao ponovo upoznati. 


Biografi navode da je s dvokolicom, svojim ručnim radom, došao 1930. u Konjic i naselio se na Borcima, u pastirskoj bajti, dalek od ljudi i svijeta. U grad je silazio samo po so i brašno. Od grada mu više ništa nije trebalo.


Slikao je, jer je u slikanju osjećao emanaciju svoga bića, vidljivim božanskim tragom svog kozmičkog porijekla, a slike je rijetko izlagao i prodavao – tek „da, ponekad, od nečega ima živjeti“. Od 1930. do 1962. vidjeli su ih samo Mostarci, Cetinjani, Sarajlije, Kotorani i Hercegnovljani. 

 Lazar Drljača: Stari most u Konjicu, ulje na platnu

Iza 2. svjetskog rata, 1946. – planula je njegova kolibica i sve slike koje je u njoj imao sagorile su u pepeo! ipak, nekim posrednim podacima, vidljivo je da je „stanovao u čardaku“ na zapadnim vratima mostarskog Starog mosta, kao zaposlenik Zavoda za zaštitu spomenika.* Ali to je očito bilo vrlo, vrlo kratko. Ponudili su mu jednu od soba vile Šantićeve, pa se vratio na Borke svojoj „bogumilskoj postojbini“, svom golom život, svom jedinom hramu – Velikoj Prirodi. 



Lazar Drljača, nedvojbeno, u humanističkoj historiji bh. čovjeka, ima posebno i izdvojeno mjesto. Njegov rani ekspresionistički udar, nije ostao bez odjeka. Vojo Vujanović je izgovorio tihe riječi koje još odjekuju svojim moćnim značenjem na posmrtnoj, obljetničkoj izložbi u sarajevskoj Prosvjeti 2012. godine: "Zahvaljujući tome danas o Lazaru možemo govoriti kao o jednom od najznačajnijih slikara u BiH i jednoj veličini koja nije pridonosila etnikumu kojem je pripadao, već duhovnoj energiji i snazi onoga što zovemo duhovna moć Bosne i Hercegovine.“ 


AVAZ, prilog SEDMICA, 6. 2. 2016., str. 14-15



*Ipak, „sjećanje“ se dijelom deformiralo: Po vjerodostojnijim izvorima, npr. Šefke Hodžića, Lazar Drljača je negdje početkom 40-tih godina 20. st., da stanuje i slika u čardaku na Starom mostu najvjerovatnije dopustio tadašnji gradonačelnik Husaga Ćišić.

Nema komentara:

Objavi komentar