MUSIN RAJ I PAKAO U GRADU M.

Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

 

Historija pokazuje da prosvjetno i kulturno propadanje bezbolno uništava „živu silu“ s odgođenim „dejstvom“ efikasnije i masovnije od dugih cijevi, bojnih otrova i konc-logora za otpis cijelih „drukčijih kolektiviteta“. Doba kulturne bijede redovito se poklapa s ekonomskim krizama, epidemijama,  iseljavanjima i ratovima.

Inventura propasti kulturnih institucija u BiH, njihovog zatvaranja i zatiranja, uskoro će nas, u nekim segmentima, dovesti u austrougarsko doba „preporoda“! Da sad, 2015., nesretni Musa Ćazim Ćatić dođe u Mostar ne bi mogao biti urednikom ničega. Ne bi, doduše, mogao nigdje  u BiH

 Musa Ćazim Ćatić, portret nepoznatog slikara

Brisan iz postojanja

Školskim generacijama između 1945. i 1971. ime Muse Ćazima Ćatića (1878. – 1915.) nije značilo ništa. Bio je brisan iz postojanja „tekuće historije“. Za Musin povratak u život poslije života, ključna je zagrebačka odbrana doktorske teze Abdurahmana Nametka o pjesnikovu djelu (1957.). Zagreb je pamtio Musu po istinskim komplimentima njegove bohemske subraće A. G. Matoša i Tina Ujevića. Ono što dr. Nametak nije mogao u BiH, mogao je u Zagrebu: objavio je Musine Izabrane pjesme u blistavom izdanju kuće Zora.

Potom su Musu počeli „otimati“ Odžak i Tešanj: gradić u kojem je rođen i gradić u kojem je umro. A grad u kojem je istinski književno živio, Mostar, u kojem je najplodnije radio, uređivao Biser do poziva u rat, u kojem je do nervne iznemoglosti radio - bio je i ostao nijem.

Musina „mostarska sudbina“ koja je nacionalnoj kulturi pridodala obilati prilog, započela je – kako to obično biva – slučajem! Božjim davanjem, narodski rečeno.

Godine 1912., nakon što je već započeo izlaziti Biser, u Tešanj je doputovao njegov vlasnik Muhamed Bekir Kalajdžić na razgovor s bankarom i kulturnim mecenom Ademagom Mešićem. U toku susreta, u ured je ušao zbunjeni Musa Ćazim, Mešićev trajni štićenik. Napuštajući ured, Ademaga i Bekir izašli su s glavnim urednikom Bisera, Musom Ćazimom Ćatićem. U Mostar je Musa doputovao u januaru 1913. i s velikom voljom započeo posao bez presedana koji će postati historijski, mada ga je službena historija ne samo osporila, nego i doslovno zgazila! 

Biser je, nakon gašenja sjajnog Behara 1911.g., bio jedina svijetla tačka na „preporodnom“  kulturnom horizontu prvih dviju generacija bošnjačkog intelektualnog života posljednjih godina austrougarskog razdoblja Bosne i Hercegovine.

Biser je, u tek „probuđenu vremenu“, pojašnjavao pojave panislamizma, uvodio i utvrđivao u bosanskoj i bošnjačkoj književnosti potpuno nove književne forme, primjerice soneta (M. Ć. Ćatića), pjesme u prozi (N. Sarajlić) ili romana (H. Bjelevca), te književnog eseja i književnih prijevoda s europskih i istočnih jezika.

Zbog još uvijek malog broja intelektualaca i oskudne suradnje, ponekad bi ispunio po cijeli broj Bisera svojim prijevodima, člancima, esejima i pjesmama. U tom kratkom razdoblju, za „Muslimansku biblioteku“ je preveo 12 knjiga, od kojih je devet objavljeno. Uoči samog rata – izaći će jedina njegova knjiga pjesama - Pjesme od godine 1900. do 1908.

Briljantan prevodilac

Musa je bio briljantni prevodilac s turskog, perzijskog i arapskog jezika, a služio se još njemačkim i mađarskim. Hasan je Nametak pričao: „Negdje 1914. godine, pred rat, sjedio sam s Bekirom Kalajdžćem. Sjedili smo u redakciji Bisera. Ćazim je prevodio, ili se spremao da prevodi s arapskog jednu knjigu. Da upozna Bećira sa sadržajem, čitao je najprije u originalu, a zatim s takvom lahkoćom, i tečno, tako stilski dotjerano, kao da čita štampani prijevod. Ja sam dosta dobro poznavao arapski jezik i mogao sam prevoditi, a i prevodio sam kraće stvari, ali me je zadivilo njegovo poznavanje arapskog jezika...“ Na ovom mjestu valja reći: prije Musinih prijevoda, nijedan Bošnjak nije preveo i objavio nijednu knjigu s arapskog jezika. Naravno – ni Kur'an-i Kerim!

Udahnuvši u sebe duh tog Mostara  – svojom mu je ostavštinom dao sve. U Mostaru danas nema ulice Muse Ćazima Ćatića a ima Pavelićevog ministra i „književnika“ Mile Budaka.

Kad mu je tabut prije 90. godina donešen na tešanjsko groblje za strance i samoubice, kao prokletog sarhoša, niko ga nije došao ukopati u kabur. Kumili su i moljakali nekoliko radnika i talebe da ga spuste u kabur i zatrpaju. Usprkos svemu, njegov je šehadet, neiskaziv kao Teube-i nesuh, pokajanje jednog grješnog pjesnika, u ljudskom, kolokvijalnom razumijevanju, "neporeciv i vječan". Vječniji od "pravovjernih", onih koji su ga osuđivali...

AVAZ, prilog SEDMICA, 18. 7. 2015.