15. srp 2013.

EUROPA I ISLAM




Prijevod sa slovenskog: Hilda Kosjek-Muftić








 Napisao: Prof. dr. Tomaž Mastnak





 Odnos između Europe i islama, ili bolje rečeno: odnos Europe prema muslimanskom svijetu iskrsnuo mi je kao ozbiljan problem izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini. Kad sam se počeo baviti ovim pitanjem, nisam mogao ni zamisliti koliko dugo vremenski traju i koliko su duboki korijeni konflikta koji se odigrava pred našim očima. Danas sam uvjeren da su u nasilju i destrukciji koji su snašli Bosnu i Hercegovinu još uvijek na djelu one sile koje su se formirale i stupile na scenu povijesti početkom ovog tisućljeća. Bosna i Hercegovina došla je pod udar logike tisućgodišnje europske povijesti. U ovom predavanju pokušat ću prikazati kakva je to logika, dat ću joj riječ. Ipak, počet ću tamo gdje ova povijest još nije ni počela. Naime, europsko shvaćanje onog razdoblja još je dio, zapravo je konstitutivni element europskog identiteta.

Veliki belgijski povjesničar Henri Pirenne u svojoj Povijesti Europe, koju je objavio tokom prvog svjetskog rata i koja je do početka drugog svjetskog rata doživjela harem trinaest izdanja, tvrdi da je muslimanska ekspanzija u sedmom i osmom stoljeću izmijenila lik zemlje i srušila svjetski poredak za koji se moglo reći da je tradicionalan. Pirenneovo shvaćanje muslimana sigurno je bila tradicionalno.

U njima je vidio nomadski narod koji je živio dotad nepoznat u stjenovitim pustinjama, i nipodaštavan od sviju, no on se uzdigao u "vjerskom entuzijazmu" i "vojničkom poslanstvu" i, budući da je od svog djetinjstva naviknuo na "racije", krenuo je i sam u "raciju" na svjetsku zajednicu (razzia de l'Univers). Ovaj jezik neodoljivo podsjeća na prosvijetljenog povjesničara Edwarda Gibbona, prema kojem su "Arapi ili Saraceni (...) životarili bijedni i prezreni sve dok Muhamed nije u divlja tjelesa udahnuo dušu entuzijazma", pa su taka postali simbolom opasnosti po "veliku republiku Europu".

Ono što je zanimljivo i rječito kod Pirennea jest to da muslimansku ekspanziju opisuje kao prijetnju Europi: "Napadački pohod (...) ugrožava Europu istovremeno s dvije strane." Naime, Europa tada još nije ni postojala. Postojala je kao lik iz grčke mitologije i kao labav geografski pojam. Europa nije postojala ni kao politička, ni kao kulturna, niti kao vjerska zajednica, a reci da ju je ugrožavao islamski ekspanzionizam, potpun je anakronizam. U pitanju je preslikavanje europskog demoniziranja islama u predeuropsku povijest. U tom retrovizoru islam se delegitimizira isti čas kad se pojavljuje u povijesti. A ako na taj problem pogledamo iz druge perspektive, islam se ukazuje kao jedan od tri nasljednika Rimskog Carstva, uz Bizant i "Zapadnu Europu" – pri čemu "Zapadna Europa" ovdje predstavlja "sjeverozapadni produžetak euro-azijskog kontinenta" kojeg su počela osvajati barbarska germanska plemena. Muslimanska teritorijalna osvajanja nisu, naime, bila ni više ni manje legitimna od germanskih osvajanja, pa makar Pirenne piše da je među njima jasno uočljiva moralna suprotnost, jer navodno barbarima je bilo u interesu jedino osvajanje plodne zemlje dok su muslimani željeli da osvojene teritorije vjerski i politički podvrgnu bagdadskom halifi.

Ako je istina da je islam bio spreman postavljati novo političko uređenje u isto vrijeme dok su se Germani asimilirali pod rimskom vlašću u vrijeme njezine propasti, onda se samo na temelju krajnje sumnjivih kriterija može tvrditi da su muslimani bili moralno inferiorni i da im se maglo ista predbacivati. Isto tako ni odgovor na pitanje, da li su jedinstvo Sredozemlja, koje se postavlja kao vrijednost, uništili muslimani ili barbari, nije tako jasan, kao što se vidi kod Pirennea. No, u nečemu ovaj povjesničar ipak ima pravo: doduše, ne u odnosu na to da je islam oblikovao Europu nego u tome - što ipak nije njegova teza, ali je nešto što iz njegove teze proizlazi - da se Europa formirala u odnosu na islam; ili, kao što kaže Pocock, nije moguće razumjeti ni povijest kršćanstva ni Europe ukoliko ne razumijemo njihov odnos prema islamu.

Povijest koju želim predstaviti počinje mirovnim pokretom koji je nastao u srednjoj Francuskoj koncem desetog i početkom jedanaestog stoljeća: s pokretom za Božji mir i Božje primirje. Cilj je pokreta bio da se zaustave rat i nasilje koji su potresali zapadni kršćanski svijet. Pokretom su rukovodili biskupi, a kasnije su ciljeve pokreta prihvatili i počeli uvažavati pape u vrijeme velike crkvene reforme sredinom jedanaestog stoljeća. U mojoj priči važna su dva momenta. Prvo, crkva je sebi podredila vojsku koja se formirala u društveni red i izborila nadzor nad primjenom nasilja. Suprotno tradicionalnom kršćanskom nauku, priznala je vojnički poziv. Postupno se oblikovala i kršćanska vojnička etika. Rat je dobivao kršćansko znamenje. Razvijen je kršćanski militarizam. Crkva je bila sve spremnija na blagoslov oružja i ozakonjenje njegova korištenja, te legitimirati ga kao nešto zaslužno. Drugo, mirovni pokret bio je religiozni pokret a na zemlji je nastojao realizirati "onaj red, koji je Bog odredio da nadvlada." Tako se na mirovnim skupovima ustanovljivao mir u ime Boga: za mir su molili samoga Boga, njemu se zavještali i on je posvećivao taj mir. Onaj koji nije htio pristupiti mirovnom ugovoru (pactis pacis) bio je đavolov sljedbenik.



"Tko ubije kršćanina, prolijeva Kristovu krv"

Živjeti u miru bila je dužnost svih vjernika. Geslo pod kojim možemo rezimirati ovaj mi rovni pokret glasio je pax et unitas, mir i jedinstvo. Mir je bio društvena spona, vinculum societatis, a kršćansko društvo, povezano u miru, bilo je jedinstveno društvo. Ono je bilo jedno, jedinstveno tijelo, corpus christianorum, ako ne i corpus christi. Tako za trajanja Božjeg primirja, koje je naredio mirovni pokret, nije nitko smio učiniti nažao drugome - drugom kršćaninu. Ovaj dodatak, ova objašnjenje bilo je izrečeno i zapisano. Na mirovnom skupu u Narbonnei godine 1054. učinjen je sudbonosni korak. Koncilski dokumenti su već na početku objavili da "nijedan kršćanin ne smije ubiti drugog kršćanina, jer onaj koji ubije kršćanina, bez sumnje prolijeva Kristovu krv". Ništa više i ništa drugo što bi bilo od značaja mirovni pokret nije znao reći ni onda ni kasnije.

Tražio je očuvanje potpunog unutarnjeg mira u kršćanskom društvu. Da bi se to postiglo, bilo je potrebno naći primjeren put za usmjeravanje rata izvan kršćanskog društva, dakle, za izvoz nasilja. U stvarnosti je društvo, koje se poistovjećivalo u kršćanskoj ljubavi, generiralo mržnju. Već na početku milenijuma, kad su na Zapad stigle informacije o tome da je halifa Hakim naredio rušenje crkve Svetog groba u Jeruzalemu, novo je "kulturno jedinstvo" došlo do izražaja u progonu Židova - "a Židovi su bili samo prvi žrtveni jarci u oluji koja se spremala," kaže Landes, koji u ovim događajima iz godine 1010. vidi preobražaj vjerske dinamike iz inkluzivističke u ekskluzivističku. (Više-manje u istom razdoblju dolazi i do progona heretika.) Ovaj preobražaj poklapa se s drugim preokretom: kršćanski svijet iz defanzive prelazi u ofanzivu. Obrambeni ratovi protiv invazije Normana, Ugara i Arapa počinju se preobražavati u rat protiv nevjernika. Novu realnost su oblikovale reconquista u Španjolskoj, pokrštavanje sjevernoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja, napad pizanske i đenovljanske mornarice na saracenske baze na Sardiniji početkom stoljeća, te godine 1087. na Mahdiju u Tunisu, normansko osvajanje Sicilije i potiskivanje Grka iz južne Italije. Pape su počele ohrabrivati kršćanska teritorijalna osvajanja, a sredinom jedanaestog  stoljeća počinje kontinuirana povijest ratovanja protiv islama na Sredozemlju. To sad nisu više obrambeni ratovi i vrlo bi ih se teško moglo nazvati bellum justum. Borba protiv "neprijatelja rimske crkve" bila je u znatno većoj mjeri više nego odgovor na silu prilika. Muslimani nisu davali povoda za rat.

Mirovni pokret, koji je djelovao uime Boga, preobratio se u rat protiv onih koji navodno nisu od Boga. Božji mir je našao ispunjenje u svetom ratu. Na crkvenom skupu godine 1095. u Clermontu je papa Urban II. pozvao kršćanski svijet u križarski rat. Ovaj skup je bio "prvenstveno mirovni skup". Dizanje na križarski pohod bila je logična posljedica i dosljedno provođenje mirovnog pokreta. Papa je ozakonio mir odlučnije učinivši veće poteze nego itko ranije. Mir je postao univerzalan, obvezivao je cjelokupno zapadno kršćanstvo a oružje vjernika okrenuo prema nevjernicima. Sve varijante Urbanova govora u Clermontu spominju da je papa preklinjao kršćane da, umjesto da se upliću u nepravilne bratoubilačke ratove, krenu u pravedni boj protiv nekršćana.

Fulcher iz Chertresa izvještava da je papa, prilikom upozoravanja na vojničke uspjehe Turaka protiv Grka, govorio sljedeće: "Koje li sramote da je narod koji je vrijedan svakog prezira, koji je izrođen i koji služi demonima, pobijedio narod koji je obdaren vjerom u sve- mogućeg Boga i radi u Kristovo ime! O, kako bi vas grdio sam Gospod kad ne biste pomogli onima koji se kao i vi, ubrajaju u kršćansku vjeru! 'Neka oni,' rekao je, 'koji su se navikli nesmiljeno voditi privatne ratove protiv vjernika, stupe u rat protiv nevjernika koji bi morao početi sada i završiti pobjedom. Neka oni, koji su dugo vremena bili pljačkaši, sada postanu Kristovi vojnici. Neka sada oni koji su se nekad borili protiv braće i rođaka povedu pravedan rat protiv barbara.'"

Historia Iherosolymitana redovnika Roberta, priča o tome da je Urban II, prilikom pozivanja izabranog franačkog naroda na oslobađanje spasiteljeva groba iz ruku "nečistih naroda" upozoravao Franke na to da posjeduju premalo zemlje i da njihova zemlja nema dovoljno bogatstava. "Ova zemlja koju naseljavate (...) jest premalena za vaše brojno pučanstvo; ne obiluje ni bogatstvom; jedva daje dovoljno hrane onima koji ju obraduju. Zato se međusobno ubijate i žderete jedan drugoga, zato ratujete i zato su rane koje si međusobno zadajete često vaša pogibelj. Neka vas zato napusti mržnja, neka se vaše svađe okončaju, neka prestanu ratovi i neka razmirice i svađe utihnu. Zaputite se u Svetu zemlju; otmite zemlju od zlog naroda i potčinite je sebi."



"Nož u srce muhamedonskog svijeta"

Guilbert iz Nogenta ove je ideje sažeo u pojam. Vrlo rano u dvanaestom stoljeću on je pisao da je "u naše vrijeme Bog postavio sveti način ratovanja (praelia sancta) pa su vitezovi i prostaci koji su po ranijem poganskom uzoru ogreznuli u međusobno klanje sada našli nov put spasenja. Oni se više ne moraju, kao ranije, u potpunosti odricati svijeta i zarediti se, ili si pak naložiti neku sličnu obvezu. Božju milost mogu si priskrbiti i s onim što znaju raditi i u odjeći koju su navikli nositi, te uz uobičajen način života." Križarski pohod je definirao kao praelium sanctum a sveti je rat shvatio kao novu povijesnu pojavu. Križarski rat bio je sveti rat par excellence, međutim, ovdje se ne mogu baviti niti poviješću križarstva niti pravnim kodifikacijama svetog rata.

Bit će dovoljne dvije primjedbe. Prvo, kršćanski sveti rat nije bio odgovor na džihad. I drugo, kršćanski pohodi nisu bili samo ekspanzionisti6ki, dakle, ofenzivni rat, nego i naglašeno vjerski rat. Bili su rat protiv islama a muslimani nisu bili jednostavno nevjernici, jedni od mnogih, nego su od njih stvoreni fundamentalni neprijatelji kršćanstva. Kršćanski fundamentalizam križarskih ratova bio je zamišljen kao "nož u srce muhamedanskog svijeta." Pronalazak svetog rata neodvojiv je od konstrukcije simboličnog neprijatelja "kršćanske republike" (respublica christiana). Čak štoviše, kršćanska zajednica se je oblikovala upravo kroz križarske ratove, stvaranjem zajedničkog neprijatelja kojeg je trebalo uništiti zajedničkim snagama svih kršćana – u ratu koji se vodio uime Boga. Nije to bila nova svijest o postojanju islama, nego odlučnost da se on uništi primjenom sistematičnog nasilja i pod rukovođenjem najviših kršćanskih vlasti. Nije u pitanju bio neprijatelj kao "netko drugi" nego se radilo o tome da je taj "drugi" bio konstituiran u univerzalnog neprijatelja.

Tvrdim da se ovaj temeljni odnos zapadnog svijeta prema islamu sve do danas nije bitno promijenio. Bio je eventualno potisnut, no u europskoj kolektivnoj podsvijesti on i dalje djeluje. Ovi europski sni danas se realiziraju u bosanskoj mori. Kao doprinos ovoj tvrdnji predstavit ću u nastavku stajališta nekih autora koji su nastupali na onim točkama u povijesti koje su bile formativne za zapadni svijet.

Pierre Dubois spominje se u konfliktu između pape Bonifacija VIII. i Filipa IV, kralja Francuske, koji se smatra "prvim srednjovjekovnim konfliktom između crkve i države" i koji se u pravom smislu riječi maze opisati kao spar o nacionalnoj suverenosti. Ovaj francuski advokat bio ie, naravno, advokat svoga kralja, pa je godine 1306. napisao djelo De recuperatione Terre Sancre koje mu je pribavila glas velikog mirovnjaka. Predlagao je nekakvu međunarodnu arbitražu koja bi sprečavala ratove između kršćanskih vladara. Ovaj "vječni" i "univerzalni" mir u kršćanstvu, koji bi bili na taj način povezani u "jednu samu republiku" bio je pak potreban zato da bi kršćani mogli bezbrižno krenuti u križarski pohod i opet osvojiti Svetu zemlju. No, Dubois nije bio samo pragmatičar. Mir među kršćanima za njega je bila normativna zapovijed.

"Međusobni ratovi među katolicima su za svako žaljenje, jer u takvim ratovima mnogi umiru u takvim okolnostima zbog kojih je njihov status u budućem životu neizvjestan." Ratovi su među kršćanima nedopustivi, stoga treba ratovanje usmjeriti u drugom pravcu. Kad budu kršćani živjeli u miru i slozi, "bit će kreposniji, učeniji, bogatiji i živjet će duže nego dosad, a bit će i sposobniji za potčinjavanje barbarskih naroda. Više neće ratovati međusobno (...) (i) katolički vladari, jedan vatreniji od drugoga, udružit će se protiv nevjernika (...)." "Neka se nijedan katolik ne laća oružja protiv katolika; ne dopuštamo da itko prolijeva krštenu krv. A ako pak netko želi ratovati, neka se vatreno bori protiv neprijatelja katoličke vjere, Svete zemlje i onih krajeva koje je posvetila Gospodinova krv." Ovakva shvaćanja - i misao vodilja da mir među kršćanima nije ništa drugo do sredstvo za ratovanje protiv nekršćana - u to su vrijeme bila sasvim uobičajena. Činjenica da je Dubois križarski rat upleo u interese francuskog kraljevstva, da ga je, možemo reći, sekularizirao, nije u tom pogledu ništa promijenila.

Jedan od onih koji su najviše pridonijeli promoviranju križarstva u četrnaestom stoljeću bio je Philippe de Mezieres. Ovaj francuski "političar" u svom je životu imao samo jednu - pa prema tome opsesivnu - misao: pokrenuti novi križarski rat koji bi kršćani vodili protiv "neprijatelja vjere", protiv "Saracena, kako bi ponovno osvojili Svetu zemlju". De Mezieres je želio ponovno objediniti i obnoviti kršćanstvo: "Mir i jedinstvo među kršćanima" jest "Božja volja". Zato je predložio francuskom, dakle, najkršćanskijem kralju da sazove "veliki savjet i opći parlament" koji bi povezao u miru, prijateljstvu i bratskoj ljubavi sve kršćanske vladare i taka zacijelio crkvenu shizmu. Kad bi se to postiglo, nastupilo bi novo zlatno doba a ujedinjeni kršćani bi milom ili silom preveli u pravu vjeru shizmatike i nevjernike, Tatare, Turke, Židove i Saracene te oslobodili sveti grad Jeruzalem i Svetu zemlju a "svijet bi potčinio svetoj pokornosti istinskog križa".

Međutim, de Mezie je imao još jedan plan ili, preciznije rečeno: ovaj isti plan htio je ostvariti na drugi način. Svoje nade polagao je u Karla VI. i Ričarda II, nove kraljeve u Francuskoj i Engleskoj koji je preklinjao da prestanu međusobno ratovati. Uvjerljivo je opisivao sve jade i nedaće koje donose ratovi vođeni među kršćanima. Dokazivao je da je Bogu "mrsko prolijevanje krvi krštenih kršćana". "Prolijevanjem krvi svoje braće, (...) ponovno smo ubili Isusa Krista." Zbog takvih bratoubilačkih ratova kršćani su izgubili Svetu zemlju i zbog njih je nisu mogli ponovno osvojiti. Upravo do toga, za le saint passage d'oultremet; bilo je stalo de Mezieresu. Zato je neprekidno uvjeravao Ričarda II. i Karla VI. da će "vječna konfederacija i združenost u Bogu" između ova dva "sina Luja Svetog" dovesti do "mira i jedinstva u crkvi i čitavom kršćanskom svijetu." Potom bi ova dva kralja kao lučonoše poveli kršćane, koji su dotad živjeli u mraku unutarnjih razmirica i ratova, "ravnim putem koji vodi u Jeruzalem". Isus ih je postavio za vođe koji treba da povedu odabrani narod - "zapadno kršćanstvo"! - u obećanu zemlju te da otmu sveti grab iz prljavih ruku lažnih sljedbenika Muhameda, od Boga prokletog.



"Rat protiv 'Muhamedove sekte', rat je za Boga"

Ako je rat među kršćanima za de Mezieresa značio rat protiv Boga, onda je rat protiv nevjernika bio ne samo rat za Boga, nego rat koji Bog zapovijeda. "Treba nastojati i vršiti nasilje po nauku apostola svetog Pavla", voditi "do bar i silan rat" protiv "Turaka, neumoljivih i nečasnih dušmana vjere". "Preobražaj ili rasturanje i uništenje zabludjele Muhamedove sekte i svega idolopoklonstva nešto je što nam nalaže Božja volja".

Nakon što je konflikt između koncilskih pokreta i papinske monarhije nakon crkvenih skupova u Konstanci i Bazelu završio pobjedom papinstva, sredinom petnaestog stoljeća su se za potporu kršćanskih vladara utrkivala dva mirovna/križarska projekta. Jedan je povezan s imenom Eneja Silvija Piccolominija, koji je 1458. postao papa Pia II, a drugi s imenom Jirija z Podebrad, koji je krunisan za češkog kralja Jurja. Ovdje se neću upuštati u političke borbe u kojima su nastala i djelovala ova dva projekta, nego ću samo predstaviti njihove ideje vodilje.

Mirovni plan češkog kralja Jurja nastojao je postići jedinstvo kršćanstva na temelju pluralnosti teritorijalnih vladavina i nadao se da će postići jedinstvo i uspostaviti mir među njima na taj način što će organizirati rat protiv Turaka. Preambula ovog plana jest jezgrovita objava "europske ideologije". Najprije opisuje sliku nekadašnje veličine kršćanstva, zlatno doba, dok je kršćanstvo bilo blagoslovljeno" brojnim pučanstvom i mnogim dobrima, te je držalo u svojim rukama prostrane poganske teritorije, uključujući i Svetu zemlju sa Svetim grobom. "U to doba nije bilo naroda na svijetu koji bi se usudio izazivati kršćansku vladavinu. Suštu suprotnost tih vremena predstavljalo je kršćanstvo, onakvo kakvo su pred očima imali autori češkog irenskog manifesta, tj. kršćanstvo koje je doživjelo pad Konstantinopolisa godine 1453. Ono je bilo skršeno, raskomadano i izmasakrirano, osiromašeno i opljačkano. Nestao je sav nekdašnji sjaj i ugled. Ovako je prikazivan i ovako su ga opisivali pisci oko husitskog kralja. "Kad je skora čitav svijet čvrsto stajao u svetosti kršćanske vjere, perfidni je Muhamed najprije zaveo beznačajni arapski narod. Pa ipak ie, nakon što njegovi prvi pokušaji nisu naišli na otpor, postupno zadobio toliko izgubljenih naroda da je bio u stanju podčiniti velika prostranstva Afrike i Azije i naveo ih da počine najodvratniju izdaju. Zatim su svakog prezira vrijedni Turci, koji su u najnovije vrijeme podčinili najprije slavno Grčko Carstvo, a zatim velik broj kršćanskih zemalja i kraljevstava, oteli kršćanskim zemljama toliko mnoštvo duša da se skora ne mogu ni pobrojati, sve to ponijeli sa sobom kao plijen, porušili i obeščastili brojne samostane i velike crkve, te počinili još mnogo ostalog zla."

Buđenje mita 0o prošloj veličini kršćanstva i prikazivanje njegove sadašnje bijede koju je skrivio perfidni neprijatelj, značilo je pozivanje na djela, pozivalo je na oružje. "O, zlatna zemljo! O kršćanstvo, ti biseru svih zemalja, kako je mogla tvoja slava taka potamnjeti, kako si moglo izgubiti svoje veličanstveno blještavilo? Gdje je moć tvog naroda, gdje poštovanje koje su ti iskazivali svi narodi, gdje je tvoj kraljevski sjaj, tvoja slava? Što su dobra donijele sve tvoje pobjede kad je taka brzo moralo dati do toga da te gone u pobjedničkom pohodu? Što ima dobra u tome što si se odupiralo moći paganskih vođa, kad se sad nisi u stanju odu- prijeti napadima svojih susjeda?"

Sve što je kršćanima potrebno da se podignu na noge stoji im na raspolaganju, a jedino što bi morali učiniti kako bi otklonili ovo nepodnošljivo stanje jest da se poprave u onome što je mrsko Božjem oku i da pomoću pobožnih djela opet steknu Božju naklonost. Jer, očigledno je da su Božju srdžbu morala izazvati nedjela. No, jer je Bog pravedan i milostiv, a one koje voli vodi putem iskušenja na pravi put, "uvjereni smo", tvrde autori mira, "dok se u nadi obraćamo svojem Gospodinu, o čijoj se stvari i radi, da ne možemo učiniti ništa svetije u svojem poštenju (...) od toga da se trudimo da se uspostavi stvarni, čisti i vječni mir, jedinstvo i ljubav među kršćanima i da branimo Kristovu vjeru od zlih Turaka." Kršćanskim vladarima dana je vlast zato da slave mir, utvrđuju kršćanstvo, izvojuju borbe protiv nevjernika do uspješnog okončanja, te da štite i šire granice kršćanske republike. Uopće se nije sumnjalo u to da su oni koji se ne bore za Boga protiv njega. Prema tome, "ako nećemo biti protiv Krista, moramo se boriti za njegovu vjeru i biti na njegovoj strani. Jer Sveti duh ubija one koji se ne bore na njegovoj strani, koji se ne protive neprijatelju, koji nisu kao stijena koja čuva kuću Izraelovu." A da bi se kršćani mogli boriti za Boga i protiv njegovih neprijatelja, moraju prestati ratovati međusobno te se udružiti. "Ovi ratovi, ova pljačka, huškanje, požari i ubojstva što, avaj, proždiru kršćanstvo na sve strane (…) moraju prestati i moraju se izbrisati u potpunosti," kako bi se kraljevine i kneževine uz pomoć hvalevrijednog jedinstva povezale u međusobnoj ljubavi i bratstvu,

Ova ljubav i bratstvo, caritas i fraternitas, važe, naravno, samo za "nas", to su "naša" ljubav i bratstvo, i kao takvi predstavljaju crtu između "nas", "sviju nas" i onih izvan "naše" unitas. Kult mira, pacis cultus, počiva na pravednosti - bez pravednosti je mir nezamisliv, tvrde pisci Jurajevog mirovnog plana, Pa ipak je iustitia ime za isključivanje, dok je pax prvi uvjet i sredstvo za rat. Kršćani se međusobno moraju ljubiti kako bi mogli efikasno mrziti nekršćane, moraju živjeti u bratstvu kako bi mogli složno i povezano uništavati neprijatelje.

Turci, a posebno turski vladar kao simbol njihove političke egzistencije, prerađeni su u "najgore neprijatelje kršćanskoga imena", a europski vladari, povezani u miru, prisežu da "nećemo prestati progoniti ovog neprijatelja (...) sve dok ga ne otjeramo s kršćanskih teritorija". A to je tema koja je heretičnog vladara povezivala s poglavarom kršćanske prave vjere, tema koje je zajednička kralju Juraju i njegovom suparniku Piju II. U nastavku ćemo vidjeti da se Europa (itekako) kao samosvjestan organizam artikulirala kroz imaginarnu praksu izgona Turaka, čišćenje ovog organizma od simboličnih stranih tijela. "Etničko čišćenje" predstavljalo je konstitutivni element europskog identiteta od samog početka.



Trajni leitmotiv: Križarski rat protiv nevjernika

Enea Silvio Piccolomini, humanistički papa Pia II., imao je u svojoj europskoj politici jasan i stalan leitmotiv: križarski rat protiv nevjernika. Nakon što su Turci osvojili Konstantinopolis, Piccolomini se svom snagom trudio da kršćani uzvrate kao što je i red. Sve teme svoje križarske politike, kojima se kasnije ponovno vraćao, razvio je već u tom periodu, no ipak je konvencionalnom arsenalu križarskih motiva malo toga dao novoga. Kao političar i crkveni knez vidio je kršćanstvo poniženo i obeščašćeno, a Europu u opasnosti, pa je stoga nastojao postići mir među kršćanima kao nužan uvjet za udruživanje snaga i najavu rata neprijateljima vjere. Kao humanist, Piccolomini je prikazivao Turke kao rušitelje grčke i latinske kulture, izvora europske učenosti i umjetnosti, A još gori od toga za njega su bili udarci naneseni kršćanskoj vjeri, U njegovo doba ona je vladala čitavim svijetom, a sada je bila uništena u Aziji i Libiji, a neće biti mira ni u Europi, "Vidjeli smo poraz Grka, sad čekamo na uništenje Latina. Turska sablja već nam je nad vratom, a mi međusobno ratujemo; progonimo svoju braću i dopuštamo neprijateljima križa da napreduju protiv nas,"

Poziv u obranu ne samo kršćanskih područja nego i u napad protiv Turaka na njihovu teritoriju te poziv na njihova uništenje, mogao se čuti i mnogo puta ranije. Ni tvrdnja da kršćane u ostvarivanju ovih ciljeva ometaju samo njihova nebriga i međusobne svađe - i zaključak koji iz toga slijedi, da moraju međusobno zaključiti mir, kako bi išli u boj protiv drugih - nije predstavljala ništa novo.

I ovo što je bilo novo za Piccolominija bilo ie, u prvom redu, puna izoštrenije shvaćanje o usitnjenosti vlasti na kršćanskom zapadu, a još više od toga europska svijest koja se počela profilirati. Piccolominijeva je zasluga ostvarenje Europe kao pojma, čija je uporaba sve više rasla u četrnaestom, a naročito u petnaestom stoljeću, kada dobiva sve izrazitije emocionalne konotacije, te političko značenje. Zatim je počeo nastupati kao nositelj političke kolektivne svijesti Zapada. Nije teško primijetiti da se ova politička samosvijest artikulirala na suprotnosti prema "turskoj opasnosti". Za Piccolominija i njegove drugove je ono što je bilo ugroženo, bila Europa. Za takvo postavljanje problema, za spoznaju da opasnost vreba na Europu, bili su potrebni jasni pojmovi, svakako jasniji od onih koji su naslijeđeni. Piccolomini je u svojim zemljopisnim djelima odredio europske zemlje puna preciznije nego što je to ranije bio običaj. Njegovo se glavno dostignuće s tim u vezi vjerojatno očituje u tome što je ovaj geografski određeni entitet istovremeno i povezao s kršćanskom i odvojio ga od tog pojma.

U jednom je značenju Europa predstavljala kršćansku Europu: Christianitas je poistovjećena s Europom, Europa je zemlja kršćanstva. Ovaj se identitet formirao imajući u vidu gubitke kršćanskih teritorija u Maloj Aziji, tj. teritorijalno smanjivanje kršćanstva. A u tom značenju Christianitas nije značila isto što Europa. Kršćanstvo je predstavljalo širi pojam, predstavljalo je univerzalnost, silom prilika trenutno ograničenu na određen geografski, kulturno određen, prostor. Vidjeli smo kako je kršćanstvo u doba Piccolominija za boljih vremena vladalo čitavim svijetom ("nam que totum orbem occupaveratj) i to u skladu s njegovim univerzalnim poslanstvom, jer je Isus donio spas čitavom čovječanstvu. Činjenična situacija je pak bila sasvim drukčija, kršćanstvo je ustuknulo u Europu. "Sve što smo posjedovali u Aziji",  piše Piccolomini, "gadno smo izgubili; bježali smo i Muhamedu smo dopustili da odnese pobjedu." Ako je Europa bila dugo vremena kršćanska, kršćanstvo se sad poistovjećivalo s Europom. Ipak je ostalo kao univerzalna religija a geografska Europa postala je nositeljem ove univerzalnosti. Ova konstelacija, ovaj nepostojani identitet, ovo nenaravno stanje u kojem se univerzalnost kršćanstva nije mogla smiriti, rađala je europsku samosvijest. Geografski prostor s jasnim granicama koji se prvenstveno kroz vjerski identitet oblikovao u kulturni prostor, trebala je braniti pred stvarnom, a još vise pred simboličnom prijetnjom nevjernika; očistiti ga od svega što mu ne pripada, u prvom redu od "Turaka"; i pomagati vjeri da zaživi primjereno svome pojmu: kršćanska univerzalnost, komprimirana u Europi, potencijalno je težila u europsku ekspanziju.



Samo jedan cilj Pia II.: "Samljeti muslimane"

Jezik kojim Piccolomini govori o teritorijalnim gubicima kršćana bio je nov jezik - prije jezik geopolitike nego jezik ranije križarske ideologije. Pitanje koje je zanimalo Piccolominija bilo je kršćanski teritorij izvan Europe, a rješenje je bilo u vojničkoj snazi. U principu, ili barem u propagandne svrhe, Piccolomini nije sumnjao u vojničku premoć Christianus populus, a njegovi pokliči u nevolji kako treba braniti vjeru znali su se preokrenuti u viziju širenja te iste vjere i pobjedonosne ekspanzije čak preko turskih granica. No, njega su tištali turski vojni uspjesi i njihovo napredovanje.

Opisivao ih je preciznošću geografa na takav način da iz njih proizlazi jasna poruka, tj. da su europski teritoriji ili okupirani ili im prijeti okupacija: da je, naime, Europa napadnuta. A turski upadi u Europu značili su napad na kršćansku vjeru. U Pijevim očima su prijetnja političkom opstanku Europe i prijetnja kršćanskoj vjeri povezane. "Ako se ne latimo oružja i ne krenemo neprijatelju ususret, mislimo da će nestati naše vjere", upozoravao je Europljane. "A kod Turaka ćemo imati takav položaj kakav sada vidimo da ima prezira vrijedan židovski narod medu kršćanima." Dirljivo iskreno izrekao je novo zlatno pravilo - Ne dopustimo drugima da nam učine ono što mi činimo njima!



Roterdamski: "Bolje ih je pokrstiti nego pobiti!"

Budući da je Pio analitički lučio Europu od kršćanstva, mogao ih je jednostavno spojiti u efikasnoj sintezi. A budući da bi podvrgavanje Europe nevjernicima donijelo sa sobom i uništenje "naše vjere", morala je i priroda križarskog rata, koji je planirao, biti dvostruka: to je bio rat za Europu i kršćanstvo. Rat za Europu bio je kršćanski rat a rat za kršćanstvo bio je europski. Ovaj dvojaki sveti rat imao je samo jedan jedini cilj: boriti se protiv muslimana i samljeti ih. S tim i takvim mislima u glavi Pio II. sazvao je europski kongres u Montovi koji je trebao raspravljati o obrani europske kršćanske republike. Iako susret nije postigao cilj - izazivanje križarskog pohoda - uspjelo se u formuliranju političke strategije. Formula je bila prosta i jasna: "Protjerati Turke iz Europe". To nije predstavljalo europsku strategiju u smislu da Europa provede politički, vojni i kulturni program. To je bila europska strategija zato što je – definiranjem ovakvog programa - uspostavila Europu. Tek se istjerivanjem Turčina, ovim čišćenjem i očišćenjem pred očima, Europa uopće i mogla konstituirati. Sveti rat je dinamično konstitutivno načelo Europe.

Pola stoljeća nakon Pija II. europski humanisti nisu više huškali da ralice treba prekovati u mačeve, kao što je to činio gorljivi Pijev pomagač kardinal Bessarkon. Naprotiv, slavili su evanđelje mira, i to u takvoj mjeri da je došlo do onoga sto se danas zove "mirovni diskurs". U tom mirovnim diskursu vodeću riječ je imao Erazmo Roterdamski. Njegovo naizgled beskompromisno odbijanje rata naišlo je na oduševljen pristanak onih koji govore da vole mir. Njegovi spisi predstavljaju zlatni rudnik za one kojima je potreban blistav citat za osudu rata. Pa ipak, Erazmova osuda rata nije bila apsolutna, a tome u prilog najviše govori njegov odnos prema ratu protiv Turaka. O tome je više puta pisao, a godine 1530. posvetio je "turskom pitanju" i poseban tekst.

Erazmo se bojao Turaka - a zbog njihovih vojnih uspjeha ovaj strah nije bio sasvim bez osnova. Ponavljao je konvencionalnu formulu o tome da su sporovi između kršćanskih vladara voda na mlin Turcima te da im sukobi između kršćana utiru put. Rat između kršćana okvalificirao je kao "nešto najokrutnije", kao paricidni-fratricidni rat. Ako već nije moguće izbjeći takav rat, onda bi trebalo ratovati na takav način da se prolijeva "čim manje kršćanske krvi." No, ako je rat u kršćanskom svijetu bilo nešto što Erazmo nije mogao prihvatiti, onda je dopuštao vojne pohode protiv turskog prodora u Europu.

Ako se ispostavi da je sudbinska bolest čovječanstva da ne može biti bez rata, pisao je, "zašto da se ova zla strast ne usmjeri prema Turcima? (...) Ako već ne možemo u potpunosti izbjeći rat, takav bi rat bio manje zlo od sadašnjih bezbožnih sporova i sukoba između kršćana." Dopuštao je i uvjetno pravo na rat izvan kršćanskog svijeta, orbis christianus. Ova pravo bilo je uvjetno jer su ovakvi ratovi u Erazmovim očima bili dopustivi samo kao zadnja mogućnost, a trebalo bi ih voditi „na kršćanski" način. Bilo bi mu draže kad bi Turke podredili i pokrstili nego da ih poubijaju. Naime, čak i da su tako zli, ipak su ljudi, homines. "A kad ubijamo Turke, donosimo đavolu dar koji mu je najdraži i tako jednim udarcem ugađamo svom neprijatelju, đavolu, dvaput: prvi put jer je ubijen čovjek, i drugi put jer je

ubijao kršćanin."

Pa ipak su Turci za Erazma, premda su bili "ljudi", bili barbari. Nazivao ih je čudovišnim zvijerima, neprijateljima crkve, narod koji je okaljan zločinima i sramnim djelima svih vrsta, dok je Muhamed, prorok, za njega bio zločinac. Ove barbare je trebao, kako bi mogao biti Europljanin. Kao Europljanin mogao se vidjeti samo kao njihova suprotnost.

Erazmov intelektualni domet sastojao se u tome da je iskonstruirao shvaćanje koje je u kršćanskom svijetu, u Europi, vidjelo zlo. Ova shvaćanje koje vidi zlo, bilo je zlo: imaginarno muslimansko poimanje. "Što možemo misliti, što će o nama reći Turci i Saraceni kad vide da su kršćanski vladari bili sto godina potpuno nesposobni da se međusobno sporazume?" A što može više goditi očima Turaka nego da vide kako se iz dana u dan međusobno koljemo?" "O, već je i previše prolijevanja krvi - i to ne samo ljudske krvi nego kršćanske krvi - dosta je ludosti koja završava u međusobnom uništenju (...) - već je odavno dosta toga na radost turskih očiju."

No, Erazmus nije samo pronašao zlo u muslimanskom oku koje uživa u onome što je bilo u Europi naopako i zlo, nego ga dopunjava političkom kardioskopijom. Turčina otkriva u Europljaninovom srcu. U svojim srcima su Europljani bili poput Turaka - nešto gore, nešto što bi više optuživalo, teško da bi veliki humanist mogao izreći. U svojim srcima Europljani nisu bili Europljani. I to zato jer nisu živjeli kršćanski pa su u svojim srcima nosili ono "drugo" nekršćansko biće. A upravo tamo gdje nam je neprijatelj najbliži, tamo ga treba tući najžešće. Za Erazma je rat protiv Turaka u prvom redu značio rat protiv Turčina "u našim srcima". Prvi zadatak je bio da se istjera tog Turčina. Ukoliko se europski kršćani ne poprave, nikad neće moći pobijediti Turke. Ukoliko se moralno ne obnove, borit će se protiv Turaka kao Turci i prije će se sami "de- generirati u Turke" nego što će se od Turaka proizvesti kršćane.

Ovaj poziv Europljanima da zavire u svoja srca i da počnu živjeti Bogu ugodno, to shvatanje da rat protiv Turaka izaziva boj Europljana samih protiv sebe, podsjeća na "veliki džihad". Može se reći da je Erazmo najsublimniji mislilac svetog rata. Pa ipak, njegov sveti rat nije "veliki džihad". Europljaninov boj sa samim sobom nije bio boj protiv vlastitog zlog u sebi. Njegovo vlastito zlo nije bilo percipirano kao drugo ja, nego kao "netko drugi". Zlo nije bilo u srcu, nego je bilo trn u europskom srcu. Dolazilo je izvana i taj "drugi" je realno i povijesno postojao. Sve je bilo podešeno tako da se jednostavno moglo iz borbe sa samom sobom prijeći u borbu protiv realnih Turaka. Očišćenje europskog srca još je uvijek zahtijevalo čišćenje Europe, tj. rat protiv Turaka. A i da nije bilo tako, da su se Europljani uhvatili ukoštac sa zlim u sebi, moralno bi se obnovili samo zato da im se otvori mogućnost za uspjeh u borbi protiv Turaka.

Slično Erazmu na te je stvari gledao i njegov prijatelj i savjetnik Thomas More. I za njega je bila "turska opasnost" dvostruka: realna i simbolična. Turci su za njega bili "sramotna, praznovjerna sekta", Kristovi "smrtni neprijatelji", predstavljali su sile mraka i Beliala. Pred "okom njegova srca" uzdizala se turska surovost, opsjedala ga Turčinova "golema sila i moć, njegova neviđena zloba i okrutnost kojoj nema ravne. " Budući da je ova sila ugrožavala "zajedničko kršćansko tijelo", naravno da je i More pozivao na mir i slogu među kršćanima kako bi se lakše mogli uhvatiti ukoštac sa zajedničkim neprijateljem i na taj način obraniti Božje ime.

Najmlađi medu ovim miroljubivim pacifistima bio je Juan Luis Vives, španjolski kozmopolit, koji je posvetio mnogo vremena ujedinjenju Europe. On je mislio da je Europa zbog neprekidnih ratova pretrpjela ogromnu štetu i da bi stoga - da bi preživjela - bila neophodna univerzalna obnova. Prvi i bitan uvjet trebalo bi biti da kršćanski vladari prestanu s međusobnim ratovanjima. Ratovi među kršćanima za Vivesa nisu bili ratovi nego ludost, insania, non bella. A Vivesova ludost manifestirala se u opsjednutosti muslimanima, koji su navodno postizali vojne uspjehe zbog nesloge među kršćanima. Njegovi spisi, naročito De Europae dissidiis et bello turcica, predstavljaju strastven poziv Europi "da se udruži protiv (Turčina) i s oružjem u ruci navali i uništi ga." Rat na koji je huškao nije bio obrambeni rat. Njegova vizija prelazila je okvire oslobođenja europskih naroda ispod turskog jarma. Pred očima je imao osvajanje: umjesto da Europljani, koje je smatrao višom rasom, međusobno ratuju zbog šake zemlje, morali bi se kao jedinstvena kršćanska vojska dići protiv Turaka, slomiti njihovu moć te prisvojiti zemlju i druga bogatstva kojima Azija obiluje. U mržnji koju je gajio prema muslimanima, jedino je u obzir dolazio rat.



Filozofi, projektanti zločina

Vizije i nade kršćanskih humanista nisu se obistinile. Umjesto ujedinjene Europe nastajala je Europa suverenih država čija je glavna briga bila uspostavljanje ravnoteže moći. No, Turčin kao simbol i dalje ostaje. Novi humanisti, koji su inspiraciju tražili kod "politički realističnog" Tacita (a ne više kod Cicerona), još su uvijek razmišljali o zajedničkom europskom vojnom pohodu protiv Turaka.

Justus Lipsius je vidio Europu razbijenu zbog neprekidnih ratova i ustanaka pa je u svom djelu De magnitudine Romana (1598) zamislio kako bi jedna jedina vodeća glava u Europi bila u korist ne samo njezinim stanovnicima nego i za "boj protiv zajedničkog neprijatelja, Turaka". Ovaj veliki humanist ni pod stare dane nije mislio ni o čemu drugom nego o križarskom ratu, a pozivi na europsko jedinstvo protiv Turaka ionako su u to vrijeme bili na dnevnom redu. I za drugu generaciju ovih novih humanista - za autore kao što su Botero, Ammirato, Campanella - kršćanska i europska unija protiv Turaka predstavljala je jedno od centralnih pitanja.

Giovanni Botero barem nije bio mirovnjak. Vladara u svom djelu Della Ragion di Stato savjetovao je da ne zaboravi oružje - i to ne samo zbog opasnosti od napada izvana, nego i zato jer je rat najbolje sredstvo za kanaliziranje lošeg raspoloženja stanovništva i razbijanje buntovničkih ideja. Za njega je mir prvenstveno pitanje obrane i očuvanja države i za to su oružane snage od životnog značaja.

Jedino pitanje koje se nametalo bilo je protiv koga ih upotrijebiti. Nije se trebalo plašiti da će nestati razloga za ratove jer - tako piše Botero - nikad neće nestati Turaka, Maora ni Saracena protiv kojih je upotreba oružja opravdana a ratovanje protiv njih u skladu s univerzalnim zakonom. Muslimane nije smatrao samo nevjernicima nego onim nevjernicima koji su najstraniji kršćanskoj vjeri: bili su neprijatelji i države i kršćanstva. A budući da je napad najbolja obrana, činilo mu se da je pametnije da se napadnu u njihovim domovima nego da se na njih čeka kod kuće.

I dok je davao takve praktične savjete državniku, sjetio se ideala - "herojskih dana", kad su se kršćani vladari udružili (da bi napali Turke) samo zato da slave Boga i da povećaju crkvu, a ne iz nekih drugih interesa. Botero se nije odrekao križarskih ideala. Sveti rat i dalje je ostao aktualan. Za jednog od prvih suvremenih političkih teoretičara je gubitak Svete zemlje bio žalostan "plod moderne politike", razdora među kršćanima. Zbog "naših sporova" turska je moć tako narasla da tri stoljeća nije imala sebi ravnog protivnika ni na zemlji ni na moru. A to je bio izazov: "Tko hoće ratovati, ne može se izvlačiti da ne postoji državni neprijatelj (nemico publico) protiv kojeg bi mogao demonstrirati svoju hrabrost: to je neprijatelj koji ništa drugo ni ne misli nego da zatre kršćanstvo; a posjeduje takvu snagu da bi otpor toj snazi, a kamoli pobjeda nad njom, donijela mnogo veću slavu nego što bi je ikad bilo moguće steći oružanom borbom protiv kršćana. Turčin je pred našim vratima, nadohvat ruke; a mi tragamo za pravednijim, časnijim povodom za rat!?"

Malo kasnije nastao je razvikani Veliki plan za ujedinjenje Europe što ga je napisao francuski državnik Sully i pripisao ga svome tada već pokojnome kralju Henriku IV. Kod ove plemenite ideje radilo se o uspostavi francuske hegemonije u Europi. Da bi "svu Europu bilo moguće urediti i njome vladati kao velikom obitelji", bilo je potrebno da bude prvo raskomadana, da se zamijene i premještaju teritoriji te se onda ponovno razdijele između određenog broja sila. Nova Europa bi uključivala one države koje danas ubrajamo u Istočnu Europu. I to ne samo iz vjerskih razloga. Poljaci, Prusi, Livonci, Moskoviti i Transilvanci "strani" su Zapadnoeuropljanima već i stoga što dolaze u dodir s Turcima i Tatarima - pa makar i samo onda kada ratuju protiv njih. No bilo kako bilo, pod mudrim rukovodstvom francuskog kralja, koji sve to nikako ne bi radio zbog vlastite koristi, i koji je znao da rat čovječanstvu nikad ne donosi sreću, ova bi ujedinjenje osiguralo Europi mir. Kao što kaže Sully, fiktivni Henrik IV. želio je "stvoriti mir u Europi i skrenuti neprekidne ratove između njezinih vladara u neprekidni rat protiv nevjernika."

Na ovaj "veliki projekt" nadovezao se Abbe Saint-Pierre, najslavniji europski mirovnjak osamnaestog stoljeća, jedan od apostola europskog mira. Njegova je fiksna ideja bila da osnuje "europsku uniju" te da sazove kongres europskih država koji bi permanentno zasjedao i na kojem bi predstavnici tih država mirnim putem rješavali sve sporove kojih bi maglo biti među njima. Udružena Europa bi sav svijet promijenila u slobodno tržište koje bi uvijek radilo u korist Europljana. Na taj bi način, između ostalog, otpali konflikti koje je rađao kolonijalizam, jer sporiti se zbog "divljaka" - to Europa nije zaslužila. Sve je to bilo jasno. Postavljalo se pitanje, što učiniti s muslimanima, susjedima Europe. Saint Pierre je vrdao.



"Turke nije dovoljno poniziti, treba ih uništiti"

S jedne strane htio ih je uključiti u europski mirovni savez, što bi isključivo bila europska odluka, a ne njihova. Doduše, ne bi bili ravnopravni članovi no zato bi europskoj sigurnosti utoliko više morali pridonijeti. Europljanima bi to osiguralo slobodnu trgovinu a istovremeno bi postupno podrivalo islam i utiralo put kršćanstvu kao univerzalnoj religiji. U muslimanskim zemljama bi zavladala europska kultura a njihovi politički sistemi uređivali bi se po europskim mjerilima. S druge strane, opet, Saint-Pierre bavio se manje miroljubivim mislima. Konačno rješenje "muslimanskog pitanja" bio bi križarski rat, a uvjet da do toga dođe jest, naravno, jedinstvo kršćanskog društva, "neraskidiv savez svih kršćanskih vladara" u obrani protiv Turaka i svih drugih neprijatelja. Kako bi pokazao da je ova obrana nužna, Saint-Pierre je počeo govoriti o "živom i nepomirljivom neprijateljstvu" - i to ne Europljana prema muslimanima, nego "muhamedanskih vojnika prema kršćanskim narodima", te o ugroženosti Europe, a pogotovo papinske države, države kršćanskog poglavara. Ipak, ni u ovoj defanzivnoj pozi nije dugo izdržao, nego je progovorio o "napadačkom savezu za istrebljenje Turaka". Sam je sebi dao u zadatak da dokaže kako "ovaj projekt za istrebljenje Turaka nije tako težak kao što se misli". Što je, naime, "veličanstvenije i važnije za kršćanstvo od uspostave mira među kršćanskim vladarima za sva vremena s jedne strane, i aktivnog zauzimanja za istrebljenje nevjernika s druge?" Opći križarski pohod donio bi europskim vladarima slavu i korist, a cilj istrebljivačkog rata bio bi "progon Turčina iz Europe pa čak i iz Azije i Afrike". Europska unija i europski mir i predstavljali su, dakle, "put k univerzalnom križarskom pohodu, neusporedivo tvrđem i bolje usuglašenom od svih prethodnih".

Saint-Pierre zasigurno nije bio najveći mislilac svojega vremena i na njegov je račun izrečeno dosta podsmješljivih primjedbi. No nesumnjivo je bio vrlo popularan pa i utjecajan a istovremeno i tipičan čovjek svoga doba. U njemu možemo prepoznati genija europske gluposti. Nitko od onih koji slave kao značajni ljudi nije ga obišao u tišini. Treba ga uzimati ozbiljno a to vrijedi i za njegov projekt univerzalnog križarskog pohoda. Ne vjerujem da se ozbiljnost ovog projekta može otpisati uz obrazloženje da ga je Saint-Pierre predlagao iz oportunizma, kako bi, naime, "lakše uvjerio regenta u korisnost kršćanske unije". Ovaj projekt nije dodatak njegovom mirovnom planu nego predstavlja njegov integralni dio. A čak i kad bi takvo obrazloženje maglo proći, maglo bi se reći samo to da je ideja križarskog rata još uvijek važila kao mobilizacijska ideja. O križarskom ratu se prilično raspravljalo kako u Engleskoj tako i u Francuskoj u doba kad je Saint-Pierreov uzor Sully sastavio svoj Veliki plan, a to pitanje u vijeku prosvjetiteljstva niposta nije palo u zaborav. Među Saint-Pierreovim suvremenicima njime se bavila čak i tako važna osoba kao što je markiz d' Argenson, ministar vanjskih poslova Luja XV.

D' Argenson u čijim je očima Saint-Pierre bio "veliki politički genij", želio je Francusku staviti u ulogu "univerzalnog arbitra" te se bavio mišlju kako da njegova država postane "istinska univerzalna monarhija." U tom se kontekstu pozivao ne samo na Sullyjev Veliki plan, što ga je, navodno, Saint-Pierre "obnosio i pojednostavio", nego je i sam smislio "veliki projekt", primjeren svome dobu. Misao vodilja bila je "započinjanje takvog križarskog rata koji će nas učiniti milijima i Božjem oku, a i ljudima!" Njegova vizija odaje pravu sliku vodećeg europskog političara: "Prva velika revolucija, do koje će vjerojatno doći u Europi, bit će osvajanje Turske (...) To će biti istinski križarski pohod kojim ćemo zaslužiti milost Božju a i kod ljudi". "Na taj način ćemo korak po korak naseliti, disciplinirati, pokrstiti i dotjerati sva područja gdje se može živjeti. (...) To će koristiti i nebu i zemlji. To će biti velik i veličanstven plod utemeljenja europske republike."

Da zaključim ovaj prikaz riječima čovjeka koji važi kao simbol europskog prosvjetiteljstva. Voltaire je - poput brojnih njegovih manje znanih, no ne i manje prosvijetljenih suvremenika - želio uništiti Turke. Njih i kugu je smatrao najvećim prokletstvom na zemlji. Čitavim svojim autoritetom je tvrdio da "nije dovoljno da ih ponizimo, trebalo bi ih uništiti." I bilo mu je žao što se "kršćanske zemlje bave međusobnim uništavanjem, umjesto da uništavaju ove zajedničke neprijatelje." Prosvijetljeni pruski vladar Friedrich II., koji je među kraljevima važio kao filozof, mora da je dobro poznavao Voltairea, kralja filozofa, kad je svome ostarjelome prijatelju pisao sljedeće u namjeri da ga ohrabri: "Možda ćete još doživjeti radost da vidite kako će muslimani biti protjerani iz Europe." A Voltaire se sam povjerio ruskoj carici Katarini II., Semiramidi sa Sjevera: "Pobijedite Turke i umrijet ću zadovoljan." A izgleda da je osjećao da njegov život nije sasvim ispunjen, kao da je mogao učiniti više. Uzdisao je: "Kad bih vam barem mogao po- moći pobiti par Turaka".



Prijevod sa slovenskog

Hilda Kosjek-Muftić



BEHAR (Zagreb), god. III, (1994.), br. 13, str. 10-14

Nema komentara:

Objavi komentar