15. ruj 2013.

PUSTA ZEMLJA, KUĆE DUHOVA


Putopis po istočnoj Hercegovini






 Znaš li za mjesto koje se zove Plana? Tako me pitao Hasanov glas iz mobilnog telefona, a ja sam odgovorio da ne znam, da nikada u životu nisam ni čuo, čak ni vjerovao da može postojati lokalitet tog imena. Plane nema na auto-kartama. Premalena je i bez značaja.

Kreneš iz Stoca, preko Berkovića..., rekao mi je Hasan Eminović, pa voziš, voziš... i vidiš izdaljeg skupinu sela i zaselaka, neka su ti s ceste vidljiva, a neka, ispod ceste, nisu.

Prošlo je otada podosta vremena, a onda me, iznenada, u kasnoj noći, pozva džepnim telefonom onaj isti Hasan, pjesnik i novinar u Preporodu - da se mogu, ako želim, ujutro priključiti jednom izaslanstvu koje će svjedočiti skorom svršetku obnavljanja džamija u Plani, u Bileći, i Grnčarevu, u Lastvi. I pokazao bih ti, kaže mi, ruševine jedne džamije, posigurno Hasan-paše Predojevića...
Ruine  iza četničkih poduhvata 1942., ruine čudesne, jednostavne džamije Hasan-paše Predojevića porijeklom iz bilećkih selišta, sagrađene 1572. godine. Stoji u Polju kraj Bileće kako ju je zatekao socijalizam, pola stoljeća i kusur... kulturni spomenik visoke kategorije! (Uvećaj sliku klikom!

Kako sam mogao odbiti takvu zamamnu pozivnicu u kojoj bljeska zlato starine što su ga barbari pretvorili u krhotine i hrpu kamenja! Ujutro sam na benzinskoj pumpi iščekivao Hasana, na južnom izlazu iz Mostara, na svojoj Tekiji...  Ali nije se zaustavilo jedno auto nego su se zaustavile dvije limuzine: u jednoj od njih bilo je moje mjesto. Bit će mi suputnici, oni meni i ja njima - muftija mostarski Seid ef. Smajkić, mlađahni dr. Amir ef. Karić iz vrha Rijaseta, te spomenuti Hasan s Idrizom Mezitom...

Na današnji su dan, u gluhoj noći 7. svibnja,  zločinci  minama raznijeli džamiju Ferhadiju, čuvenu po arhitektonskoj ljepoti i skladnosti, da, baš onu, neusporedivu, u Banja Luci. Od te, 1993. godine, kada se odigrao gnusni zločin, bh. muslimani obilježavaju taj datum da ih uvijek iznova podsjeća na sve zločine koji ih razaraju u vlastitoj, u rođenoj i jedinoj domovini.


Od Stoca do Fatnice

Tek što smo skrenuli s magistralnog puta prema Hodbini, Idrizu neko telefonira i vidim kako se Idriz mršti i kako mu se obrve podižu i skupljaju u vrhu čela, mrače mu čehru i oživljuju ljutnju na usnama.

E jesu naši ljudi čudni, majko moja! Evo, javljaju da ne žurimo, da neće početi u 10 sati, nego u 11 sati! Eto ti ga na..., a mi u minutu! Ma, jasno su napisali, službeni je to dopis, hej, posjet Avdića džamije u Plani u deset nula nula!

Promiču prizori bijelih kućica, zelenih bašča, stabala punih zacrvenjelih trešanja, a eno i stećaka, Makove Radimlje, eno rabinova spomenika..., a evo i stolačke kahve Behar.  Pred Beharom čeka treća limuzina koja će ući u našu malu karavanu hodočasnika na humska mjesta ljudske patnje. Pred njom stoji mršavi mladić; prvo što zapažaš na njemu svakako su - zubi, tj. osmijeh, a ime mu je Salmir Kaplan. Pitam ga, u šali, je li, zapravo, on još uvijek ministar, a on, smije se i kaže: Bogami, nedjelja je, a ujutro ću saznati! Lagumdžijini su "učinili prevrat" najosebujnije vrste, pa se više ne zna ko je pozicija a ko opozicija - te tako ni Kaplan nikako ne može znati hoće li i ujutro osvanuti kao ministar kulture u Federaciji.

Pošto smo bili cijeli sahat na dobitku, naručili smo kahve i izašli na drvenu terasu punu sunca, nadnesenu nad srebro Bregave. I tek što sam zapalio cigaretu, pljusnula je nenadana kiša, cijeli obilati pljusak, veseli vodeni urnebes poput dobre namjere - uvjereni smo - očito obećava hairli ishod našeg putovanja! Utrčali smo u unutrašnjost Behara, ali - vani je sijalo sunce, doslovno blještalo poput novog zlata, i smijalo nam se poput djeteta! Ako ne vjerujete, pitajte Salmira.

Višak vremena - pokazao se da nije višak: vidio sam kako iz zemlje izrasta nova musafirhana, uz Carsku džamiju u ratu razrovanu eksplozivima HVO-a, nova - u pokušaju da dosegne ljepotu prvotnje koja je davno sravnjena sa zemljom. Grade je Fajićevi momci, afirmirani u obnovi materijalne baštine, počiteljskih i stolačkih gradina i zidina, džamija i mekteba, magaza i hanova i, evo, najposlije kuća gostinjskih - musafirhana.

Provezli smo se kroz stari Stolac do one posljednje ćuprije, do ulaza u kompleks Begovine, pa preko ćuprije, uske da sam imao dojam kako se kroz nju provlačimo poput konca kroz iglenu ušicu - pa izađosmo na cestu raspadajućeg asfalta okrećući se prema Berkovićima... Vozeći se kroz Berkoviće, nemoj kihnuti Ibrahime - kaže mi dobri Idriz. Ako kihneš, nećeš sela vidjeti.

Skreće mi pozornost na nekoliko kuća novih fasada: Vidiš, sitneš-krpeš, selo koje je preko noći postalo Općina! Berkovići su imali jednu seosku kafanu, malu školu i ambulantu koja je radila ponedjeljkom, srijedom i petkom. Eeeee, sad je TO općina! Nema ni crno iza nokta.

Nema ništa u Berkovićima osim predaja, legendi i mitova. Cijelo se ovo područje uzdiže iznad Dabarskog polja, pa se misli da "obiluje značajnim kulturno-historijskim spomenicima“, mada je, kao u inat, arheološki gotovo potpuno neistraženo. Na vrhu brda Straževica, na 1050-tom metru, ima "nešto" o čemu kazuje legenda o tri sestre koje su ovdje vladale, a jedna se od njih baš tako zvala: Straževica! I gle ti to, gore je sama sebi crkvu izgradila, pa se i danas ispredaju mistične priče kao što su se ispredale u doba neznanja i male pameti. Ljudi, pak, vjeruju da se i sad pod temeljima te crkvice nalazi zlato sestre Straževice, očito prokleto - dok ga još niko nikada pronašao nije.

Ovdje još ima drevnog bosanskog srednjovjekovlja. Nije nam usput, nije na ovoj pustoj, pustoj cesti, ali jest blizu Berkovića i stari grad Koštrum, u srednjovjekovlje uplovio s rimskim imenom Kostrum-logor, najvjerojatnije iz nečitkog zgasnuća antičkih razdoblja puno prije 10. stoljeća. A stećaka i cijelih nekropola, malih i većih, ima u Dabrici, Hateljima, Suzini, Ljutom Dolu... Evo, baš prođosmo mimo putokaza na kojem piše, učini li mi se to, i Blace? Blace, gdje li sve nema tog toponima! Šta li je značila ta riječ, taj zagonetni leksem? Tako se zove malo naselje na ušću Neretve u more, ime je pustinje na Braču, zove se i jedno selo u konjičkom kraju u koje je kaznom bio prognan Husein Đogo Dubravić (zbog uređivanja Novog Behara), a ima i jedan gotovo gradić tamo daleko, u zemlji Srbiji..., pa pored toliko ljudi, nema nikoga da je zapamtio što je ta riječ značila! Rječnik, hrvatski enciklopedijski, reče mi da je to deminutiv od malog blata, blatnog jezera, majušnog...

Promiču Hatelji i Bijeljani. Prošli smo i Fatnicu. Rado bih svratio u staro muslimansko greblje, u kojem je 1967. Bešlagić našao nadgrobnu stelu s urezanim epitafom u bosančici: ASE LEŽI SKENDER. S rozetom ispod pismena. Prvi put sam čuo za nju iz Dedijerovog slavnog partizanskog Dnevnika, jadnu Fatnicu, mjesto iz kojeg su samo zbjegovi mogli biti formirani ako je ko živ preostao u tim danima i noćima punim krvoločnih zvijeri.

Sinoć sam našao na inernetu mali oglas s fotografijom, i kopiram ga za vas u obliku u kojem je objelodanjen:


Bega Ljubovića kuća u malom oglasniku, ali nema mušterije

 Prodajem Kuću sa zemljistem, Fatnica, Bileća Područje

Vrsta: Kuća na Prodaju; Područje: Bileća; Lokacija: Fatnica; Cijena: €80.000; Kupatila: 1; Stambena Površina: 150 m2; Zemljište: 17.000 m2; Parking Mjesta: 2; Poslujte lokalno i izbjegnite prevare.

Opis: Prodaje se kuca stara oko 300 godina, bivsa Kula bega Ljubovica.Kuca je zidana kamenim zidom debljine oko 1 m,sastoji se od prizemlja i 2 sprata sa ogradjenim dvoristem oko 2000m2,sa 3 metalne kapije, tako da joj se moze prici iz 3 pravca. U dvoristu ima garaza za teretno i putnicko vozilo i veliki pomocni objekat. U blizini kuce nalaze se 3 izvora pitke vode,koja je izvanrednog kvaliteta.U blizini kuce nalazi se zemljiste, livada i njiva povrsine 15000m2. Livada se moze navodnjavati.Na imanju,zbog pogodne klime uspijevaju sve vrste povrca, mogu i po 2 roda godisnje, uspijeva juzno voce: smokva, loza, sipak, drenjina, kupina, maslina i dr. Pravi raj! Kuca se nalazi u neposrednoj blizini magisralnog puta prema Dubrovniku od kojega je udaljena 50 km. Dajemo nesto vise podataka o lokalitetu,geografskim i klimatskim uslovima mjesta na kojem se nalazi imovina koja se prodaje,uz napomenu da je ovo mjeso poznato po veoma zdravim klimatskim uslovima i po dugovjecnosi gradjana koji su ovdje zivjeli u ranijim vremenima.

Napominjemo da je cijena od 80000e za citavu imovinu daleko ispod stvarne vrijednosti. Fатничко поље је крашко поље у Источној Херцеговини, у Општини Билећа, око 3 километра југоситочно од Дабарског поља. Захвата повшину од око 9,6 км² и налази се на надморској висини од 460-500 метара између планина Косматуше, Брусника, Врањевића, Кука, Облог Брда и Грубе Главе. Пречага Хумац (510 м) дели поље на Горње и Доње. Изграђено је од кречњака горње креде. У североисточном ободу Горњег поља налази се већи број извора, док су на југоистоку Доњег понори Пасмица. У дну је усечено суво корито Фатничке реке, које се за време обилнијих јесених киша испуни водом. Најзначајнија насеља су на североисточним падинама - Фатница, Калац и Ораховица.Kuca je jedini objekat,koji je u upotrebi,iz zaostavstine Bega Ljubovica.


Pravi raj, kaže oglas star najmanje godinu dana. Bože nas sačuvaj Raja iz kojeg su sve živo protjerali i u onu jamu bacili! Fatnica je užano čistilište potpuno nevinih bošnjačkih
civila, bespomoćnih seljanki i seljaka izbjeglih iz svih okolnih sela i ovdje skupljenih da bi goli život sačuvali one hičkokovske novembarske noći 1941. A još je sramotnije što ih je, te žrtve, minimalizirala partizanska publicistika duboko u socijalističkom razdoblju, ne dopuštajući Pravdi da skine povez ni sa jednoga, a nekmoli sa oba svoja oka!

Ne vidimo, vozeći se, nikoga u Fatnici. Kažu da ima nešto malo stanovnika. Tri četiri krave, nekoliko ovaca. U prelijepoj prirodi kriju se nečastivi, a po napuštenim livadama po cijelu se noć igraju duhovi djece kojoj su četnici iz malenih tijela izvadili živote.


U Plani, kamena džamija u kamenom moru

Tako, oborene glave, negdje stigosmo. Idriz mi reče da smo u Plani, a ja ne vidim ništa. I kaže kako je Plana nekoć bila dobro naseljena (čak se govorilo: Bileće kod Plane!), a sada ni u njoj, kao ni u Fatnici, nema nikoga, gdje se ni za male pare kuće Ljubovića prodati ne mogu. I kaže Idriz: Plana ti je skup sela, onih gore iznad ceste i ovih dolje koje ne vidiš dok se ne spustiš..., pa i on iznenada uspori, okrenu volan u lijevu ruku, a kotači oprezno, kao po jajima, spustiše svoje gumene otiske na zatravljeni, davno zaspali kameni makadam Planske silazne putanje. Ali, ništa! U daljini, na nekih dvije stotine metara udesno, vidjeh sivu patinu izgorjelih kuća, kamene skelete, i dalje čvrsto drežde na suncu, obezličene, s rupama umjesto prozora, s prazninom umjesto krova od kamenih ploča.
Avdića džamija u Plani

A onda se ukaza četvrtasti džamijski toranj, njegova gornja polovica, iza sivog kamena i ozelenjele drače. Tu smo, kaže Idriz. Pred ulazom, pred malim haremom u suhozidu, među autima, stajalo je možda dvadesetak ljudi, na kojima je sve govorilo da su odnekud došli, s kravatama, počešljani, u lijepim odijelima..., bivši Plananji, ili roditeljskim porijeklom iz Plane koji sada žive gdje nikada ni sanjali nisu. Iz same Plane niko nije mogao doći: otjerani su u zemlju i u najdalje zemlje. A ovi koji su došli, prijatelji su. Direktori, poslovni ljudi, i njihovi prijatelji iz Sarajeva, ministri Sarajevskog kantona, Muamer Bandić, ministar za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice, i mladi zastupnik Skupštine tog kantona Enes Zeković. Nikog nema iz susjedne Hercegovačko-neretvanske županije, nikog iz Republike Srpske koja je osvojila ovu zemlju od svoje države i sada je ova pustoš njezino vladanje i njezino carstvo zemaljsko.

Među ljudima spazih i vitkog, dobro mi poznatog Huseina, glavnog imama trebinjskog, koji je na ovom surom humskom kamenjaru preživjelim i povratnicima pokazivao samo svoju ljudsku jednostavnost: on je veliki primjer čovjekove dobrote i pouka kako je dobrota naivna, plemenita i hrabra. Ona je, dobrota, sol zemlje i bez nje bi život na ovom svijetu bio bljutav i crn poput podzemlja. Husein ef. Hodžić, tako je njegovo ime, on je naš domaćin i naš putovođa.


Avdića džamija, majušna, s munarom četvrtastom, jedinstvenom

Uđosmo u majušno greblje pred sofom Avdića džamije. Jedna od najmanjih džamija koju sam vidio putujući po svijetu, izidana je u kamenjaru, od kamena, s munarom četvrtastom i, uz džamiju Hasan-paše Predojevića, po tome jedinstvena u Bosni i Hercegovini. Podignuta je prije četiri stotine godina. Obrušili su je hajduci ja l' uskoci s primorja 1795., pa je iste godine obnovljena i iznad vrata joj bi uzidana ploča s uklesanim krupnim nesh pismenima, a u jeziku turskom: Časnu džamiju obnovili su stanovnici sela 1. muharema 1210. (18. jula 1795) hidžretske godine, a prvotno je džamija sagrađena 1026. (1617) hidžretske godine. I ponovno je sravnjena sa zemljom, jer je dušmani nisu mogli gledati, godine 1941. Pred navalom odmetnika s kokardama na šubarama, odavde su i iz okolnih sela svi muslimani izbjegli! Imam nije stigao, ili nije mogao, ili nije htio. Bio je posljednji i bio je zaklan od ljudskog nedžaseta. Zvao se Mustafa ef. Zahić... Čitao sam u Hasandedićevim zapisima da su prije Mustafe ef. ovdje, od 1907., imamili Hasan ef. Fazlagić, Šaćir ef. i Ali ef. Dreca, a predzadnji je bio Rešad ef. Imamović. Mala džamija je obnovljena u doba socijalizma, zamisli ti tog paradoksa, ateističkog, godine 1964., rekonstruirana baš kakva je bila u izvornom obliku i kako je izgledala davnog, nevidljivog 1026. hidžretskog godišta! Živjela je ta džamija sve dok nisu na vlast došli vjernici Radovana Karadžića godine 1992. - pa su je opet oborili, puni zlobe i odvratnog kenčijanja.

Zidovi su od grubo klesanog kamena krečnjaka, vezani malterom, debeli, kažu mi, oko 70 centimetara. Visina zida mislim da ne doseže  pet  metara, a visina objekta, do vrha sljemena, možda uvrh glave - sedam metara. Krov je prekriven vješto poslaganim kamenim pločama, čvrsto uglavljenim jedna ispod druge, na četiri vode. Ko se prvi put ovdje zatekne, čudit će se što cijeli prostor ima samo dva prozora, s jugoistočne i jugozapadne strane, da je jedan od njih na gornjoj zoni visokoj gotovo tri i po metra od poda. Ali, ovdje pušu vjetrovi koji odnose kokoši preko brda, po zemlji kovitlaju janjce, pa čak i telad podižu i obaraju s nogu kad se osobito naljute i razbijesne - pa su i prozori u skladu s vjetrovima, zimama i vrelim ljetima tako udešeni i tako ugrađeni.

Posebno obilježje ove građevine je munara: četvrtasta je, uzdiže se iz kvadratične osnovice, pa se, rastući uvis, pomalo sužava, sužava dok ne dođe do vrha, gdje je bar metar uža nego u temelju! Zidovi su joj hrapavi, kamen grubo tesan. Pri samom vrhu izveden joj je četvorostrešni plitki krov od kamenih ploča - a na vrhu krova: kameni alem! Kameni, kao da je zlatni!

O osnivaču džamiji u Plani, čudesnom zdanju sapetom poput tvrda oraha, postoje brojne predaje. Prva predaja govori da je džamija zadužbina Avde Avdića, porijeklom iz crnogorskih Cuca, rodonačelnika muslimanskog ogranka rečenog plemena. Kaže se da je vakif pokopan u džamijskom haremu, u kojem mu je mezar i dan-danas, ali nema nišana i ne zna se koji je njegov kabur među kaburima.

Malo je džamijsko groblje obraslo oštrom bodljikavom dračom. Iz trnja i gustih listića proviruju bašluci. U njemu su sahranjeni, razaznaje se po izblijedjelim napisima, Hamza Avdić (1816-1876), Šobo Avdić, umro 1880, Alija Avdić (1841-1926), Ziba Džubur i Arifa Čustović (1941). Osim ovog harema u Plani je i veće groblje u kojem se još poneko, ponekad ukopa. U njemu je nekoliko starih nišana. Na jednom od njih, zabilježio je i Mujezinović, uklesan je mač, na nišanu s turbanom, a dva su nišana oblikom poput miljokaza!

U tom historijskom nizanju mrtvih valja spomenuti da je, poviše džamije, nekropola stećaka drevnih Bošnjana koji su, nesretni, umirali u svojoj dobroj vjeri, progonjeni kao i njihovi krvni nasljednici, muslimanski Bošnjani, od pravovjernih iz dviju sestrinskih crkava, rimsko-katoličke i grčko-pravoslavne.

A sad, kad smo kod mrtvih, i kod onoga rahmetlije imenom Šobo, odnekud mi izroni anegdota koju mi je ispričao mladi sarajevski liječnik dr. Semir Vranić: Bio je neki čuveni Šobo Avdić iz Plane koji se plaho pazio sa crnogorskim kraljem Nikolom, pa ga je ovaj jednom zgodom upitao: "Boga ti, Šobo, ko najviše laže?" A Šobo mu kaza: "Boga mi, kralju najviše laže onaj kome se to ne smije reći."


Moj pametni i dragi prijatelj, dr. Vranić, uvijek je od pomoći mojim "vijugama"!

U Plani su živjele porodice Avdić, Ćatović, Durmiš, Đapo, Kovač, Kusturica. Iz nje je, po svojemu ocu Muratu, porijeklom i onaj "filmski" Kusturica koji se sada radije odazivlje na ime Nemanjino. Jefto Dedijer je, prije haman stotinu godina, zabilježio predaju o planskim Kusturicama ovako: Jedan se poislamljeni Crnogorac, nazvan Avdija, istaknuo u sultanovu boju, pa ga je sultan bogato obdario. Vraćajući se u Hercegovinu - kaže Dedijer - kupi on u Ćustendilu jednog Ciganina. Od tog su Ciganina  porijeklom današnji Muslimani Kusturice.

U Chicagu su mi 1993., kad nisam ni znao da postoji Plana, pričali o jednoj izuzetnoj američkoj osobi rođenoj u tom nevidljivom i mrtvom selu: o Ćamilu Avdiću, rođenom 1914., umrlom 1979., prvom našem diplomiranom studentu na najstarijem sveučilištu na svijetu, Al-Azharu. Bio je poliglot, autor niza tekstova objavljivanih u međunarodnim časopisima, predavač na američkim sveučilištima, imam i šejh u Chicagu, gdje je proveo većinu života, posljednje godine oženjen Aidom Kulenović, kćerkom Džaferbegovom. Tadašnji mladi čikaški imam Senad ef. Agić darovao mi je njegovu knjigu, koju autor, nažalost, za života nije dočekao - Survey of Islamic Doctrine (Chicago, 1979., 205 str.). Ta je, po mišljenju autoriteta, izuzetno vrijedna knjiga posvećena Gazi Husrev-begu, odavno zaslužila da se prevede na bosanski jezik, a nije. Nije još.


Vasojevički Zakon od dvanaest tačaka

Ušli smo pod džamijski krov: još se osjećao onaj karakteristični ćuh ustajala zraka i isparenje maltera, drvene građe, pa i našeg prisuća, iznenadnog, a najavljenog. Muftija upućuje smiješak malim pendžerima, o džamiji nam govori imam trebinjski, već legendarni ef. Hodžić. Slušam ga, i mislima mi promiču glasovi o prijetećim porukama što mu ih trajno dostavljaju srpski nacionalisti, a bit će i oni, preživjeli, što su uvijek spremni ispuniti kakvu bezdanu jamu ljudskim tjelesinama. Jedna od njih je, Čavkarica, samo nešto kilometara udaljena od ovog mjesta. Spominjući je, Hasan nam je Eminović održao kratko slovo o jednom običajnom, ali kodificiranom zakoniku - ni nalik kakvoj predaji, mrtvoj folklornoj građi! O Vasojevičkom Zakonu od dvanaest tačaka. Sveopšta skupština Vasojevća prihvatila je (Zakon) krajem 1829. ili početkom 1830., kad ga je potvrdio iguman manastirski Đurđevi Stupovi, Mojsije Zečević, koji je skup i sazvao. Objavljen je pod izvornim naslovom 1929., pod egidom Srpske kraljevske akademije u Beogradu. Onda je opet tiskan (kanda u privatnom aranžmanu Rajka Babovića) godine 1990. kad se Milošević zagrozio zapadnim Slavenima zveckanjem oružja, i još jednom, u kući Stupovi, u Andrijevici, 1997. A citati ponekog stavka iz tih ciglih 12 tačaka - koji slijede - izvađeni su iz najrecentnijeg, elektronskog izdanja, i blagoslovenog k tomu po blagorodnom gospodinu Mitropolitu Crnogorsko-primorskom Amfilohiju.


Nove džamije da se ne grade, a stare da se zabatale.

Poturčenjake niko da ne ubija, no da se ostavi svakome bratstvu da svoje vrne u prađedovsku vjeru. Ako poturice ne budu oldžije, da budu nagondžije, a ćoteci što ko ponese.

Ko se podanas poturči i lažnu vjeru primi, da se za Turčina drži.

Ko srpsko ukrade pa se ufati, da plati duplo i kmetovima ručak. Ako se ne ufati, da mu je aram.

Ko tursko ukrade, da mu je alal.

Ko u kući kačkine drži, da im je drug.

Koji Branković dušmanima javi što glavari i narod zbore, da se obestrvi on i svako njegov na vječni vijek i amin.

Ko svoje glavare preskoči i od tuđina pravicu traži, da je kriv.

Ko podanas ode veziru u Skadar, da se k nama više ne vrće, a ako se vrne, da se turi pod tomruke, pa ako se pokaje, da se pusti, a ako ne pokaje, da se obestrvi.

Duhovnici da se ostave žena, a koji se kurvarom obrete, i to se načisto dokaže, da se uštroji i od sveštenodejstva odluči.

Turci da klanjaju na svoju zemlju. Ko ih ufati da to rade na njegovu zemlju, da je vlastan motkom ih oćerati, a ćoteci što ko ponese.

Hrišćani su voljni i na Spasovdan zabosti krstove i na nehrišćanske zemlje koje okružuju njihova imanja. Nehrišćani mogu te krstove ukloniti sa svojih bašta tek sjutradan po Spasovudne, a nikako prije. Ko protivno učini, da plati selu štetu i ručak kmetu. 





 Strašna je kalvarija Ise alejhiselama.
 Strašnije je samo ono što je doživjela Hadžera Ćatović
 




„Jedna djevojka je ostala dugo živa u jami. Sedamdeset i dva dana. Pošto smo mi oslobodili čitavu teritoriju u novembru, pronio se glas da su čobani, kad su nailazili kraj jame čuli glas. Onda se 21. novembra skupe okolni seljaci i odu na otvor jame. Stvarno su čuli neki glas. Bili su opterećeni sujevjerjem, spustili su u jamu konopac i progovorili: Ako si insan, pošalji neki znak, da znamo da nije utvara. Djevojka je poslala češalj. Poslije su ispleli mrežu, jer su znali da se ona sama neće moći vezati, i poslali joj dolje da se u mrežu uvuče. Uvukla se i čim je došla blizu otvora jame, izgubila je svijest. Bila je živi kostur. Kasnije su je počeli hraniti kao dijete nedonošče razblaženim mlijekom, dok se nije počela oporavljati… Rekla mi je da je bila svezana sa jednom ženom. Živjela je svoje dane u tami, jela je što je bilo u zavežljajima. Sjeća se da je pojela i pticu, vjerovatno neku koja je sletila na leševe. Bila je, reče, duže živa još jedna žena sa djetetom. Djevojka nije imala predstavu o vremenu, o boravku u jami. Mislila je da je tamo patila 15 dana. A žena sa djetetom da je živila oko 10 dana“, u svojim memoarima zapisao je Papić.

O sudbini Hadžere Ćatović i o nekažnjenom zločinu počelo se javno pisati tek 1991.g. u praskozorje agresije na našu zemlju. I sam uokivren u posljedice nekažnjenog zločina nad Bošnjacima Bileće Tahir Pervan je objavio brojne članke i nekoliko knjiga o ovoj temi. Pervan je pisao o svim detaljima do kojih je mogao doći. Tekstove je objavljivao u brojnim novinama i časopisima. I u našim informativnim novinama Preporod. Objavio je i sjećanja Đorđe Hromovića koji je spasio majku Hadžeru. Pisao o njihovom kasnijem prijateljstvu. Pisao o zločincima. Tražio razloge zašto niko nikad nije kažnjen, a Hadžera živi bejan. Najveću pažnju Hadžeri posvetili su Dedijer i Miletić 1990.g. u knjizi „Genocid nad Muslimanima 1941-1945“. No ipak se treba priznati da sve nije rečeno, da sve nije izneseno na čistac. Brojna su zločinačka imena ostala ne objavljena, ali i ona bošnjačka koju su pristajali na šutnju, na zagrtanja istine. Hadžeru su dugo godina ispitivali i isljeđivali brojne službe bivšeg režima, novinari u pratnji UDBE. I sve joj je to postalo mučno, novo proživljavanje nesnošljive golgote. Od 1991.g. stekla je slobodu da odbije svaki poziv na razgovor ili intervju…“



I sad smo tu gdje jesmo: pusta zemlja, pusta i razrovana kućišta, jame iz kojih se izvijaju avetinjski krikovi živih ljudi u bezdane rupe bačenih. Ali, ovu džamiju ne treba zaboraviti - ona je istina koja svjedoči što se sve ovdje zbivalo, svaki njezin kamen pamti i svaka trun među kamenjem pamti što su, kroz stoljeće-dva, Vasojevići učinili i tim se ponosili.

U počast obnovljenoj džamiji klanjan je tehijetu-l-mesdžid.

Dobre duše zasigurno nas promatraju na svom putovanju, na povratku svojem izvoru, svojemu Gospodaru, svojoj Vječnoj Kući.

Sad se rastajemo, sad idemo na drugo mjesto, onom gradu imenom Bileća. Da vidimo koje su tragove u njemu dobra ostavili dobri ljudi, a koja su zla ostavili zli ljudi.



U mjesecu maju, 2013.

Nema komentara:

Objavi komentar