7. srp 2013.

U VELIKOM SVIJETU – BITI S DRUGIMA I BITI SVOJ



Dnevnik Ibrahima Kajana: Svila i krv (7)



 Tempirao sam da prvi broj Behara izađe za rođendan, 24. VII. 1992., glasovitog Ismeta Ice Voljevice, likovnog urednika tog, danas slavnog zagrebačkog časopisa. Ali, ko se danas toga sjeća, ko memorira trpke početke i burne godine razvoja?


Hoćemo Preporod
8. I. 1991.

Predložio sam prijateljima A. M. i g-đi M. O. da pošaljemo pismo-pozivnice na pedesetak adresa, kojim bismo se otisnuli u avanturu formiranja prvog kulturnog društva muslimanske narodne zajednice u Hrvatskoj. Posljednjih desetak dana upravo je to postao razlog naših viđanja, susretanja s brojnim ljudima koji su svojim trudom pridodali i svojoj (narodnosnoj) kulturi i kulturi naroda s kojim živimo. Iznova sam susretao ljude koje sam upoznao u Zagrebu prije više od dvadeset godina! Gdje smo bili za to vrijeme? U kojem smo "paralelnom" Zagrebu živjeli?
Zanimljive su im bile reakcije... A. B. me, ma koliko mu ideja bila privlačna, danima pitao: „Pa za koga praviti to društvo? Samo za tebe i mene“. Ćutila bi mi uvijek zanijemila pred takvim mišljenjima. Skepsa, sumnjičavost na samom startu pomalo me zbunjivala, ali i magično privlačila nakani. Svejedno, poslali smo obavijesno pismo-pozivnicu ne tridesetak uglednih imena naših zemljaka afirmiranih i poznatih u Zagrebu i Hrvatskojj. Ko Ii će se odazvati, a ko će prečuti i pristati da se "ništa ne dira". Lijepili smo markice na pismo... U kovertu smo ulagali umnožen tekst koji sam, kao diktat svoga bića, lahko ispisivao:

Kulturno društvo Muslimana
Zagreb, 8. I. 1991.
P R E P O R O D

Poštovani gospodine,
Upućujemo Vam ovo kratko pismo s nadom i molbom: želimo da prihvatite sudioništvo u radu Inicijativnog odbora koji bi, u skladu sa Zakonom o udruživanja građana, pokrenuo proces utemeljenja Kulturnog muslimanskog društva Preporod. Sastanak bi se održao u srijedu, 23. siječnja 1991. godine u amfiteatru Zagrebačke džamije, Gavellina bb, s početkom u 19 sati.
Svakako dobro znadete da je životna stvarnost oslonjena na dvije stvarnosti - na vanjsku i na unutrašnju stvarnost. Tu unutrašnju, krhku stvarnost našega kulturnog nasljeđa davno su ispraznile brojne silnice povijesnog vremena. Oni koji su se trudili da povežu konce i naslute bar privid trajnosti, gušeni su, a njihova djela prešućivana.
Stotinu i kusur godina doseljavamo u Zagreb, pa nam je postao kućom, a Hrvatska dragom domovinom. Od onoga što smo najbolje znali i umjeli, utkivali smo u njegovu povijest.
I mi smo, zajedno sa Srbima i Madžarima, s Talijanima i Slovencima, sa Židovima i Slovacima izgrađivali hrvatsku kulturu, osvješćujući znanu činjenicu da nema na svijetu ni jedne nacionalne kulture koju su izgrađivali isključivo i jedino oni po kojima je dobila ime.
Ali, gdje god bili, koliko god dugo godina ovdje živjeli i tu umirali, što god da smo radili - u našim je dušama središnji dio bio i ostao nezadovoljen: najmanje smo učinili za sebe kao Muslimane! Težnja je čovjekova da nešto ostavi iza sebe, da nešto svoje dade svijetu, da mu pridoda baš onu inačicu koja će biti drukčija – a svima korisna. Vrijeme je, pridodajmo je.
                                                                                                    Mersija Omanović
                                                                                                    Ibrahim Kajan
                                                                                                    Abdulah Muftić

Prva Preporodova književna večer
6. I. 1992.

Prva naša tribina koju održavamo u amfiteatru Džamije: Predstavljanje knjige Amira Bukvića. Vodi Asim Crnalić. Uz autora je tu i njegov posebni gost - Mustafa Nadarević, poznati zagrebački glumac. U ulozi kritičara - I. Kajan. Dvorana je ispunjena do potpunosti.(...)

Preporod i Merhamet, pojava Behara
28. VII. 1992.

Kongresna dvorana Velesajma. Preporod i Merhamet organizirali mali kulturni program (mali recitativ: Hasija Borić...; govornici Ševko ef. Omerbašić, dr. Aganović, I. Kajan). Podijeljeno više od 400 poklon-paketa hrane za izbjeglice iz Bosne i Hercegovine.(...)

Današnji Vjesnik (utorak je) objavljuje naslovnu stranicu prvog broja Behara i tekst Sineve Pasini NOVI "BEHAR" - Izišao prvi broj časopisa Kulturnog društva Muslimana Hrvatske Preporod.
ZAGREB - Postaje uočljivo pravilo da se muslimanski listovi javljaju uoči ili u tijeku zgusnutih vremena, kaže pjesnik Ibrahim Kajan.
Potvrđuje to pokretanjem "Behara", časopisa Kulturnog društva Muslimana Hrvatske Preporod, čiji je on glavni i odgovorni urednik. Prvi broj lista (dvomjesečnik) svečano je predstavljen ovih dana u Muzeju Mimara uz nazočnost velikog broja članova Muslimanske narodne zajednice i njihovih prijatelja.
Zašto baš ime "Behar" i što točno ono znači? Na to je pitanje odgovorio dr. Muhamed Ždralović. Međunarodna riječ "behar" (javlja se u turskom, perzijskom i drugim jezicima) znači: cvijet, cvjetanje, ljepotan, ljepota, proljeće, mladost, proljetni cvijet... "Behar" je bio i prvi (i slavni) polumjesečnik tiskan latinicom koji je izlazio u Sarajevu. Prvi mu je broj objavljen I. svibnja 1900. (odnosno I. muharema 1318). Taj časopis "za zabavu i pouku" izlazio je do 1911. godine.
Novi, zagrebački "Behar" (uređuju ga uz Kajana, Fadil Hadžić, dr. Nedžat Pašalić, Fikret Cacan i Faris Nanić, uz likovnu opremu Ismeta Ice Voljevice) časopis je "za kulturu i društvena pitanja". U stogodišnjem življenju Muslimana u glavnom gradu Hrvatske prethodila su mu samo dva muslimanska lista: "Putokaz" Hasana Kikića i "Dogu ve Bati" („Istok i Zapad“, na turskom jeziku) Hivzije Bjelevca 1944. Još i, dodaje Ibrahim Kajan, "Ogledalo" koje se pojavilo 1990. "da najavi promjene u Bosni, da promovira nova imena i zatvori svoju 'bosansku redakciju"'.
"Behar" će biti, kaže glavni i odgovorni urednik, susret koji obećava poznanstvo i prijateljstvo, a ne separatno muslimansko glasilo samo za Muslimane. Želimo biti, ističe Kajan, mjera demokratskog razumijevanja većine prema manjini i mjera brige matičnog naroda koji je u maćehinskim vremenima oholo odbacivao sinove ispunjene žudnjom za promjenama i srcem prkosnim od sna. "Da i jedna i druga strana", kaže Kajan, "uzrastu do sebe. Jer, ako se išta voli, onda su to majka i dom. A ni jedno ni drugo ne mora biti na jednom mjestu."
Prvi broj "Behara", koji neće biti ni vjersko ni stranačko glasilo, uglavnom je posvećen ratu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Otvara ga (nedovršeni) popis palih vojnika Muslimana koji su posmrtno odlikovani "Ordenom Zrinskog i Frankopana". Uz nekoliko priloga prenesenih iz dnevnih listova, tu je i specijalno za "Behar" pisan tekst Jevrema Brkovića i njegova pjesma "Sarajevo gori". U prvom,"Beharu" nalaze se, uz ostalo, i prilozi Filipa Ćorlukića, mr. Naime Balić, dr. Ive Pranjkovića, dr. Muhameda Žralovića, dr. Huseina Džanića, dr. Asima Kurjaka i Ediba Muftića, te karikature Ice Voljevice.

(Druga) ostavka
14. I. 1993.

Za koju minutu treba početi sjednica redakcije Behara. Odazvali su se gotovo svi, čini mi se, osim F. Cacana. Odazivam se zvonjenju telefona: "curi" telefaks:

Zagreb, 14. siječnja 1993.
Poštovani kolege,
Obavještavarn vas da istupam iz redakcije BEHARA zbog dužeg neslaganja s uređivačkom politikom časopisa. Budući da sam se uvjerio i u praktičnu nemogućnost da utječem na rad redakcije (nepozivanje na sastanke i nesazivanje nadređenog Glavnog odbora Društva), ostaje mi samo da vam poželim puno uspjeha u uvjerenju da će moja odluka dobiti odgovarajuće mjesto u sljedećem broju.
S poštovanjem,
                                                              (vlastoručni potpis  - Fikret Cacan)
                                                              14/1 "93 17:53

U Chicagu: Agić, Bamburovi
1. VI. 1993.

Na jednom od čikaških aerodroma jučer su me dočekali g-đa Nurka i g-din Ekrem Bambur. Uz njih je bio i mladi čovjek, sa skladno rezanom bradicom, kojeg ću prepoznati po glasu - Senad-ef. Agić. Senada sam upoznao, kakvog Ii iznenađenja, onoga dana kada se otvarala Zagrebačka džamija! Od tada se nismo više ni vidjeli ni čuli.
U sjećanju su mi ostali ritam njegova govora i boja glasa. Po tome sam ga i prepoznao, ispričavajući se.
Bamburovi su srednjovječni supružnici, vrlo srdačni, otvoreni i čini mi se da se brzo "prilagođavamo" jedni drugima. Dovezli su me u svoju kuću, na okrepu. U zelenom pojasu (šišana trava, grmlje i skladno oblikovano i s pažnjom njegovano raslinje s cvijećem), okružuje njihov dom koji se bijeli poput otoka u zelenom jezeru. Nakon kraćeg vremena (dobrodošlice, prve čikaške bosanske kahve), Senad me odvezao doma, musafir sam njegova malog, ugodnog doma. Supruga mu i kći primaju me - što se kaže - otvorena srca!
Sinoć sam, odlazeći na počinak, na stolicu uz postelju, našao brošuru Alena Fogelquista (člana zagrebačkog Preporoda!) o raspadu Jugoslavije, o nesmiljenoj „jugoslavenskoj“ agresiji na Bosnu i Hercegovinu, pa, pregledajući je, nailazim i na mjesto gdje citira moju knjigu "Zavođenje Muslimana"! To je bio kraj jednog dana u kojem sam doputovao, a početak novog.
I evo, jutros je kurban-bajram! Prije nekoliko godina na današnji hidžretski datum bio sam u biblijskom gradu Tarsusu, i u sabahski cik promatrao Ulu džamiju tog udaljenog anadolskog prastarog naselja. Pod abdestom, sa Senad-efendijom, dolazim u džamiju u kojoj je predvodio musalije današnji zagrebački glavni imam dr. Mustafa Cerić.
Mnogo je svijeta, puno je djevojaka i momaka u nošnjama... Nakon kurban-bajramskog namaza, održao sam jedan od svojih "malih govora". Po licima svojih zemljaka i braće u vjeri, jasno mi je - da sam "prošao"! Da sam otvorio prostore u njihovim srcima za svoje ime!
Dr. Ćosović, koji je i predsjednik Bosanske islamske zajednice, steže mi ruku i udjeljuje dobrodošlicu, zahvaljuje mom sponzoru Džemalu Mešaliću... Susrećem blagosti, starijeg gospodina prezimenom Zulfić, pa impozantnog i čvrstog starinu, Hercegovca, g. Torlu, koji me obavezno želi vidjeti na ručku u svojoj kući!
Iz džamije smo se odvezli na gradsko groblje, na muslimansku, bošnjačku parcelu! Pedesetak potomaka umrlih doseljenika s dirljivom pažnjom njeguju zelenu travu posljednjih staništa muslimanskih lutalica, sudbinom vođenih najčešće od sirotinjskih sela i gradića Hercegovine, a to prepoznajem po prezimena koja pamtim iz djetinjstva: Okan Kurtović (1889-1952), Salko Welić (1880-1947), Zaim Dizdarević (1886-1956), Husein Ovčina (1892-1944), Abdurahman Sadiković (1896-1946) Abaz Kapić (1888-1928) Abid Demirović (1895-1937)... Na pročelju parcele je, na kamenom postolju, kvadratasti obelisk na kojem je ispisano: Džemijetul Hajrije, muslimansko potpomagajuće društvo, utemeljeno 1906. godine…
Međutim, bajramski je ražanj okrenut u kući Bamburovih, a to nipošto ne mogu zaobići. Okupila se rodbina i njihovi najbliži prijatelji. Svi su u lijepim odijelima, s cvijetom u zapučku, raspoloženi, u mirisu, u zelenilu, u cvjetnim sofama! Najstariji među nama je, čini mi se, otac g. Bambura, lijepog staračkog lica, s glasom što isijava dobrotu i za koji svaki dječak zamišlja da bi ga trebao imati njegov did! U ovoj je kući više od prijateljskog utočišta pronašla i izbjeglička obitelj iz Dervente. S gospodinom Š. ću kasnije, nakon ručka, razgovarati, snimiti njegovu priču iz logora Manjača ...
Na ručku su i g. Zulfić sa suprugom Atijom, porijeklom Njemicom...
Janje se okreće na ražnju. Glasovi djece, malih Bošnjaka-Amerikanaca i onih koji će to, integrirajući se s američkim društvom, uskoro postati. Bamburovi svojim primjerom pokazuju kako se može u velikom svijetu biti i musliman i Bošnjak, biti i Amerikanac i građanin svijeta.
Zapravo, što znači biti građanin svijeta? Pa znači čovjeka koji nešto pridodaje svijetu, nešto što svijet do tada nije imao! I znači da iz njega uzima ono što sam nije imao!
Bamburovi su, pripovijeda mi Sead-ef. Ljudi koji su uvijek pri ruci našim ljudima u nevolji. Ne samo sada, i ne samo izbjeglicama. Njihova moralna i materijalna potpora podupire i goste, otvara im vrlo često vrata svoje kuće, a ako ništa - u kući je bar jedan gost na ručku! Sve što imaju rezultat je čistog rada obavljenog s deset prstiju! Kroz njihovu kuću su prošli brojni današnji aktivisti - humanitarci, političari, novinari, književnici, izbjeglice. Kažu: Mi to radimo u ime svoje savjesti i Stvoritelja.
Ko tako govori, miran je: on je oslobođen čekanja diploma, zahvalnica, spomenica.

Ljepota, dobrota i zlato Dobrinje
20. I. 1995.

Nakon književne večeri u Holiday Innu, večerao sam u društvu mostarskog gradonačelnika Oručevića, predsjednika Merhameta Edaha Bečirovića, književnika Nedžada Ibrišimovića, dr. Ismeta Grbe i jedne markantne, dojmljive ljudske gromade - Mutevelije, komandanta obrane slavne Dobrinje.
Pričam gospodinu Oručeviću kako sam nekoliko puta bio potpuno spreman za putovanje u Mostar (posljednji put, s četkicom za zube!) - spriječio me je poziv Općine Pešćenica, Vojnog odsjeka, koji mi je dao novi ratni raspored... Oručević kaže: "Ibrahime, za tebe je poziv trajno otvoren... Tako smo za proljeće planirali dolazak bar nekoliko pjesnika, novinara, slikara."
Moju pažnju zaokuplja Mutevelija. Volio bih vidjeti Dobrinju. "Pa to bar nije problem", kaže
Mutevelija. „A da održimo književnu večer?“
"Ideja se prihvaća!" - kaže Mutevelija.
Danas je petak i danas ćemo nakon džume otići u goste tom hrabrom čovjeku i Dobrom Bošnjaninu, predsjedniku Društva književnika BiH Nedžadu Ibrišimoviću.
Džumu smo klanjali u Čobaniji. U mojoj je blizini bio dr. Grbo, uz mene Enes Kišević (koji mi je šapnuo: "Mogu Ii prepisivati od tebe..."), a na lijevoj sam strani vidio dr. Ljubijankića...
Pred džamijom smo susreli Hadžema. Nešto je rekao na račun organizatora književne večeri, čini mi se da je izrazio nezadovoljstvo što ga nisu uvrstili "kao da i on nije neki pjesnik". Pozvao nas je u sarajevsku redakciju "heftičnika" Ljiljan... Vozili smo se prema Dobrinji, pored mosta, na koji nam je skrenuo pažnju vozač, tako paradoksalnog imena: Bratstvo-jedinstvo. Četnici su oslobađali pohapšene Bošnjake za svoje razbojnike, ukoljice i ratne zločince. Ulazili smo u Dobinju pored spaljenih autobusa i automobila, naslaganih jedan na drugi, uza zid od olupina koji je bio slaba i jadna obrana golorukog naroda od smrtonosnih metaka...
Pred "Preporodom" su nas dočekali domaćini. Nedžad i Mutevelija zaista su bili središnje figure oko kojih se okretao ovaj dio svijeta koji će u bošnjačkoj svijesti naći svoje točke pamćenja za sva buduća vremena. U skučenim prostorijama tog kulturnog društva za koji će minut biti otvorena izložba izuzetnih fotografija majstora Ahmeta Mehmedovića, kojeg sam upoznao u nekim davnim sarajevskim godinama. Svijet je dolazio sa svih strana, mnogi nisu mogli ni ući, ali to ne znači da su ostali prikraćeni: Dobrinjanke su za ovu zgodu donijele iz svojih kuća slatkiše, od humanitarnih paketića pripravljene, pa su se tu našle i hurmašice i halva, i suhe šljive, a i pite od voća...
Tu su Enesa i mene pronašle novinarke TV BiH, poslane od starog prijatelj-urednika Gašija. Naši intervjui mogli su prenijeti samo djelić zgusnutih osjećanja koje smo akumulirali u dosadašnjem boravku u Sarajevu.
Nakon otvaranja izložbe, Nedžad nas je poveo u Musafirhanu. Po utabanom i autogumama razrovanom smrznutom snijegu, gazili smo prema tom neobičnom mjestu u prizemlju jedne od dobrinjskih novogradnji. Ušli smo u dvoranu pred kojom su svi snimali obuću, u kojoj se sjedilo na prečistom tapisonu, oko divovskih sinija, pod zidovima ukrašena trofejnim oružjem! S pregradnih greda visjele su inačice bošnjačkog veza, detalji nošnji tkanih u duši svoga naroda.
I mi smo dobili svoju siniju, pa smo se "zokružili" jedno do drugoga: Šemso do mene, a Srebreniković do njega, pa Enes i Karamehmedović, a uz nas su i momci u uniformama, oni ispred kojih bi trebalo pisati: Brez Bošnjaka nema junaka! Mladi heroji Dobrinje, s kojima je program i započeo: Ismet Hadžić, Zufer Klapuh, Fikret Kereš, Salem Mujezinović, Mirso Belko, Amir Krečo i Smajo Robović svojim su podvizima koji su zaustavljali željezo i kuršume agresora odlikovani Zlatnim ljiljanima! Predstavljao ih je Mutevelija (Ismet Hadžić), škrto i blistavo, jedinim što je imao: svojim srcem.
Ispod prstiju sazlije izlazili su zvuci koji su sve nas u dvorani utapali u magmu iz koje je šikljala slućena i slavna povijesna pozadina slavnog naroda koji nipošto ne želi umrijeti! Neće, jer nema rašta! Neće, jer ima još posla na ovom dunjaluku, u Bosni i u Hercegovini!
Smišljao sam rijeci koje bih mogao izgovoriti, ali ih nisam nalazio. Kad je čovjek pred svojim sestrama i svojom braćom, a posebno ako ih dugo nismo vidjeli - pa još u zemanu na sve strane posijane smrti - onda nije vrijeme za govore, nego za grljenje... Govorio sam kratko, ostavljajući "Behar" knjižnici koju formiraju, prepuštajući im Enesa i Šemsu Tankovića. Jer - sve što ja ne znam, oni će znati i uobličiti.
Rastajući se od Ijudi Dobrinje, priđe mi čovjek, blijed i naboran: "Ibrahime, sjećaš Ii me se, Bakir..." Kako te se ne bih sjećao dragi Bakire, pjesniče Makareviću! Zadnji smo se put vidjeli u Sarajevu, ima evo trideset godina!
A u komandi smo popili kahvu, i pojeli keks, i pokušali okupiti riječi da se bar malo zahvalimo Muteveliji, komandantu Ismetu Hadžiću, i Nedžadu Ibrišimoviću, čovjeku u kojem se našIo sve najbolje što jedan narod može dočekati: bošnjački pisac i bošnjački borac!

BEHAR JOUNAL, proljeće 1995., br. 8, str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar