21. lip 2020.

POMIRIH SE SA SUDBINOM I SMIRIH SVOJE SRCE



Ibrahim Kajan


POMIRIH SE SA SUDBINOM I SMIRIH SVOJE SRCE



Dugo sam pješačio ni na što ne misleći osim na ljubavni sastanak, 

davno zakazani,

kad zarobljen bijah od zlih pogana i kad ništa ne imadoh osim 

tijela svojega, s križa skinutoga.



I evo me na putu kojem kraja nikako ne nazirem, kao da se nikako 

ne skraćuje

ma koliko da sam računao prijeđenu udaljenost od poganog mjesta 

gdje me poniziše

            i gdje mi kosu spališe,

            i po goloj koži riječi postiđene istetoviraše, od kojih 

skrivah oči kad bi mi ih ponavljali



Hoće li me čekati ili će otići

vjerujuć da su me životinje na putu rastrgale ili da su me haramije u

 mojoj zemlji   

            bešćutnoj,

            poharale i život mi oduzele.



Naš je dogovor bio čvrst, mjesto i vrijeme utanačeno, i dobro je 

znala moja ljubljena da je dogovoren u trenu najveće milosti našeg

milovanja i da samo smrt može biti neprijatelj na putu

ponovnog sjedinjenja i prepletanja


Bijah toliko umoran i toliko nesretan jasnom spoznajom o 

razdaljinama.

Tad sjedoh pod usamljeno stablo zaklanjajuć hladom sprženo tijelo,

           na koje bi se svako stvorenje smilovalo kad bi ga vidjelo.


Obuhvaćen čežnjom u trenutku koji nije bio najpovoljniji, ništa ne 

osjetih,

ni zimomoru ni suze za onim što se neće desiti;

pomirih se sa sudbinom i smirih svoje srce.



Ali, tad se iz drevnih vremena neko sažali,

iz stabla me netremice promatrajuć,

pa reče u svojoj naglosti da se ne predomisli:

Idi svojoj dragoj, idi –

jer vidim da će umrijeti za tobom ako se ne pojaviš u skrivenoj 

kolibi

gdje ste se u nebo propeli


Poskočih lagahan poput paperja labudova!

Lebdio sam iznad prašine

čist i slobodan

poput oslobođenog meleka.



U neko doba osvrnuh se, nezahvalan,

da vidim ko mi to pomože i ko se to zauze za stranca

            kakav oduvijek bijah na ovome svijetu.

Ali, na obzorju nikog ne vidjeh osim tijela kojem više ne služim.

Ostavljeno, spava pod krošnjom golemom na stablovo deblo 

naslonjeno


24. VI. 2007.

Nema komentara:

Objavi komentar

IZGON IZ RAJA

ibrahim kajan IZGON IZ RAJA   Stotinu puta dušu predadoh, ali mi je svaki put vrati Gospodar moj Želeći mi pokazati kako se trebam gol...