11. kol 2017.

DJELO VELIKOG ISKUSTVA I ZNANSTVENIH SPOZNAJA DR. ISMETA DIZDAREVIĆA

Prof. dr. Ismet Dizdarević




       Dr. Ismet Dizdarević: Segmenti psihologije umjetnosti
Art Rabic, Sarajevo, 2017.





Biti sretan, zahtjev je našega bića od trena kad smo se uspravili i počeli hodati po zemlji na dvije noge. Taj diktat čovjekova jezgra prisutan je u neprekinutom trajanju, od prvih čovjekovih staništa do dana današnjeg. Obznanjuje se umjetničkim sublimacijama koje je ljudska ruka pridodavala svijetu realnosti – ozbiljujući svoj unutrašnji svijet i pokazujući ga drugima kao svojevrsni korektiv tvrdoj zbilji iz koje dolaze samo patnje i nesreće. 



Naslovnica kapitalnog Dizdarevćeva djela

Tim prvotnjim senzacijama čovjekove umjetničke proizvodnje iz prahistorijskog jutra u pećinama i njihovom psihološkom skeniranju, posvećena je uvodna studija prof. dr. Ismeta Dizdarevića, obimnog rukopisa pod naslovom Segmenti psihologije umjetnosti. Rukopis je, na blizu 350 stranica, podijeljen u dvije temeljne cjeline: u prvom dijelu knjige autor razmatra ključna pitanja i ključne stavove teorijskih i empirijskih istraživanja suodnosa psihologije i umjetnosti, utemeljenih u antičnoj misli Platona, Sokrata i Aristotela, iz čije će kolijevke izniknuti i razviti se i teorije umjetnosti i teorije psihologije. 


Drugi dio obimnog rukopisa sastavljaju autorova razmatranja  o likovnim i jezičnim umjetninama, pjesničkim zbirkama, ali i o jednoj historijskoj monografijiji. Posvetio je značajnu pozornost i kreativnom potencijalu djece, koja se „rađaju pravim umjetnicima“, ali u kasnijem dobu taj se potencijal gubi „razvlačenjem pameti“ na putevima u potrazi za ostvarenjem svoga mjesta u svijetu „na kojem će biti sretni“. 


Zašto se psihologija kao znanost bavi proučavanjem umjetnosti, ako se pitanjima umjetnosti bave („licencirane“!) teorije proizašle iz nje same, iz estetite, iz Aristotelova mimesisa – i pretendira da bude cjelovita i neporeciva?  Psihologija u likovnosti, glazbi, igri i umjetninama riječi, ali i u osobama autora, pronalazi složene psihološke prostore svog istraživanja čovjekove prirode. Budući da su homo ludens i mimesis središnji termini bića umjetnosti, psihologija ima puno razloga da, kao što to imaju i filozofija i sociologija, ponirati u čovjekovu „jamu bića“ i na taj način obogaćivati antopološu vizuru čovjekova bivstvovanja na ovom svijetu. 


Što, zapravo, propituju i „mjere“ istraživanja psihologija kad podvrgavaju umjetnine pod lupu svojih znanstvenih sitnozora? Dizdarevićevi tekstovi nas uvjeravaju svojom fundiranom preglednošću ključnih psiholoških istraživanja, da su pristupi umjetnosti ove vrste, „i u ranjim i u sadašnjim vremenima“, nastojali spoznati koji su to „izvori ljudskih kreativnih potencijala i,  posebno, crte ličnosti umjetnika od kojih uveliko zavisi uspjeh u umjetničkom stvaralaštvu“. Ukratko, uz pomoć vlastite metodologije  teže otkriti one skrivene a odgovorne dimenzije čovjekove unutrašnjosti „odgovorne“ za umjetničku proizvodnju i koji su to „psihološki mehanizmi... prisutni u procesima stvaranja kao i da se uvidi koliko i kako umjetnost utiče na um i emocije čovjeka“. U svakom slučaju, psihološka proučavanja, npr. književnosti, ne obavljaju se da budu zamjenom ili da supstituiraju estetsku, književnu kritiku, koja je jedino mjerodavna analizirati njezinu umjetničku i leksičku konstituciju. 


Međutim, otkrivalačke dimenzije čovjekove osobnosti koje figuriraju kao likovi u znamenitim književnim djelima (u Shakespearea recimo, ili u romanima Dostojevskog), do kojih su došli psiholozi, posebice Freud i Jung, psihoanalitičari, nisu samo izazovna po svojoj upečatljivoj svježini i znanstvenoj situiranosti, nego se (ti slojevi tumačenja) široko rasprostiru, djeluju i plodotvorno pripomažu razumjevanju drugih prostora ljudskih interesa, kakvi su npr. Freudove, odnosno Jungove teorije o strukturi našeg jezgra, libida, tumačenja sna, simbola i arhetipova, između ostalog. 


Ako je umjetnost za psihologiju, po terminu dr. Dizdarevića,  „primjenjena psihologija“ po kojem propituje kako umjetnine djeluju na um i psihu, moguće je postaviti i pitanje u obrnutom smjeru: jesu li djela vrhunskih autora (npr. Dostojevskog ili Kafke, čije naslove navodi Dizdarević – Proces, Preobražaj, Zamak i Seoski ljekar) – psihologiji kao znanosti  – „primjenjena književnost“ ili „romansirana psihologija“? Mada tako sročen iskaz ne zvuči osobito dopadljivo, u njemu je ipak sadržana istina. Psihologija i umjetnost su jedno drugom ogledala istih lica njihovih dvojnih priroda. 


Po snazi utjecaja na promicanje istraživanja u jeziku, osobito je značajna Lacanova strukturalna psihoanaliza, koja ne samo da „oživljava Freudova klasična učenja“, nego se  približava  i utječe na oblikovanje de Saussureove strukturalne lingvistike.      


Svaki redak i svako poglavlje u Dizdarevićevoj knjizi majstorski konfiguriaju zadani prostor svojevrsne historije psihologije, a posebice segmenata psiholoških studija slikarsta i književnosti (o kojima je u knjizi najviše primjere). Taj ssnažni interes psihologije za umjetnička djela, unutar pojedinih psiholoških škola, nužno je vodio oblikovanju psihologije umjetnosti, jednog autonomnog,  specifičnog ogranka koji će razviti svoju vlastitu metodologiju i definirati prostor svoga istraživanja,  koji podrazumijevaju  “ispitivanje (1) bitnih karakterstika stvaralaca, zatim (2) sam čin stvaranja , (3)  karakteristike objekta – umetničkog dela i zatim (4) doživljavanje umetničkog dela  od strane “potrošača”, te konačno (5) i relevantne karakteristike publike.” 


U poglavlju Doživljaj slike i teksta, dr. Dizdarević okuplja autorske tekstove, kojima je reagirao na izložbe slikara Đure Lubarde, Džeke Hodžića, fra Perice Vidića, Alice Jakirovića, Salke Peze, amaterskog slikarstva liječnice Alme Jakić-Dizdarević, te osvrta na ilustracije u knjigama Jusufa Omerike i arhitekta Hajrudina Zagore.

Poseban skup tekstova predstavlja njegovo zanimanje za dječju kreativnost, te ispisivanje minijatrne kronologije dječjih likovnih susreta u Sarajevu. 


Tim tekstovima dr. Dizdarević bilježi osobna propitivanja psiholoških procedura koja oblikuju estetske senzacije u vlastitom biću, objavljujući ih u listovima i časopisima široj javnosti.


Umjesto zaključka, citirat ću samog autora: „Spoznao sam  ne samo ljepotu likovnog oblikovanja objekata,  već sam  i neposredno doživio draž i vrijednost ishoda  umjetnikovog  stvarenja i intimno osjećao   da nisam “pasivni recepcioner likovnog ostvarenja, već aktivni sudionik.” Dublje sam , zapravo, shvatio ono što je naučno utvrđeno da umjetničko djelo jeste ishod stvaralačkog procesa , ishod strpljivog, predanog i nadahnutog rada umjetnika, ali to ne znači da se može samo na osnovu njegovog sadržaja i forme govoriti o vrijednosti toga djela. Doživljaj umjetničkog djela  je složen psihološki mehanizam,  ustvari to je aktivni mentalni proces, u kome se,  u svjesnim i  nesvjesnim slojevima mozga subjekta, odvija specifični proces, proces stvaranja.“


Ovo izuzetno vrijedno djelo prof. dr. Ismeta Dizdarevića, utemeljitelja psihologije kao znanosti i kao studujskog predmeta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, preporučujem  punoj pozornosti naše stručne i kulturne javnosti.


U Mostaru, 26. 1. 2017.                                    Dr. sc. Ibrahim Kajan

Nema komentara:

Objavi komentar