18. tra 2015.

HASANAGINICA - DRAMA SE ZBILA U SOVIĆIMA

Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Kamo je otišao Hasanagin kurir kad ga je ljuti moćnik odaslao iz vojnog kampa, srdit na Hasanaginicu,  da joj preda onu strašnu poruku: „Ne čekaj me ni u rodu ni u dvoru momu.“ U Zadvorje? Ni govora! Otišao je Soviće. 

 Mersad Berber: Hasanagonica

Već se nekoliko godina medijski nadmudruju turističke zajednice hrvatskih općina Vrgorca i Imotskog gdje je to ta dična gospođa živjela i gdje su joj, pokazuju prstom, „otkrili grob“, svojatajući je svaka za sebe! Istrijebljeni su tamo svi „drugi“, pa je sad baš neobična ta potraga za jednim „drukčijim“ likom, davno na onaj svijet preseljenim. Gdje je „stajala“ Hasanaginica, kako kažu Mostarci, i je li se Hasanaga prezivao Arapović - povjesti je nejasno  a književnosti - nebitno?

Rijetki znaju da na svoju verziju polaže pravo mostarska porodica Ćišića, koji su kroz više stoljeća imali velike posjede i kule u nevesinjskim selima Rabina i Žulji, u Berkovićima i Hateljima u Dabarskom polju, pa posjede poredane po blagajskom, mostarskom i ljubuškom kadiluku. Konaci su im bili u Mostaru, u kvartu Brankovac. Od svih posjeda, za ovu je priču važan onaj u zapadnoj Hercegovini. I važna je jedna kulu na tom gruntu, u Sovićima, za koju je vezano više historijskih zgoda, među kojima su najmanje dvije ljuvene. Znanost, kako je i red u sirotinjskoj zemlji, nije pokazala neki dublji interes ni za jednju od njih -  griješeći po običaju, jer ne bi otkrila ništa manje od onih koji su „vjerovatno“ utvrdili „mjesto radnje“ na kojem se rasprostirala drama traumatične „žalosne pjesance“ iz don Fortisova putopisa Viaggio in Dalmatia iz godine 1774. Balade „Hasanaginice“. Na onoj prelijepoj, oporoslatkoj ikavici bosanskog jezika.



Prva bosanska opera  "Hasanaginica"

„Kula u Sovićima bila je locirana (pisao je Hivzija Hasandedić), na lokalitetu Kula, upisana u gr. ul. broj 251. Kat. čest. 1007. i zapremala je s dvorištem 322 m2. Uz nju se nalazila štala za konje i oko nje više vrtova i njiva koje su im kmetovi obrađivali. Do austrougarske okupacije 1878. godine ova je porodica bila bogata i age Ćišići išli su svake godine preko ljeta u Soviće.“

Jedna od porodičnih historijskih priča kaže da je nakon turskog poraza pod Bečom 1686., u Imotskom još uvijek živio i jedan ogranak Ćišića (da bi osiguravao i sovićku kulu). Hivzija piše: „Tamo je ranjen njihov predak Hasan-aga, čuveni borac i vođa muslimana u onim teškim i nemirnim vremenima čija je tragično romantična sudbina opjevana“ u rečenoj baladi. Slijedom predanja, misle (čak i) „neki historičari koji nisu znali i nikad za nj ništa čuli, da se radnja (...) u „Hasanaginici“, nije nikako mogla odigrati u Zagvozdu nego negdje u pojasu Proložac – Vitina – Čapljina“ – što ide u prilog Sovićima. 

Malo je poznato i svjedočenje zapisano u davnom susretu čuvenog Husage Ćišića s povjesničarem umjetnosti Oto Bihalji Merinom, koji je zapisao: “Husagina intimnost s likovima istorije još nam dođe čudnija pri pomenu imena Hasanage, mada se tu ne radi o simboličnoj već stvarnoj familijarnosti, jer je Hasanaginica predak starog gospodina koji sedi prekoputa nas i pokušava da iz prošlosti i današnjice sklopi sliku i sudbinu ovog grada. Tako velika je bila nesreća,koja je iznenada i presudno izbila u porodičnoj istoriji, da se preokrenula u uzvišenost i slavu, mada još uvek skrivena i prećutkivana, postala ponos porodice... Podrugljiv je osmeh na staračkim Husaginim usnama, refleks stare nadmoći i lake poruge prema pesniku koji porodičnu dramu opisa tek nasumice i sa mnogo nedostataka i propusta.“ Dakako, Husaga nije računao da umjetnina ne nastaje prepisivanjem stvarnosti, nego da se odjeljuje od nje na onom „osjetljivom mjestu“ gdje „činjenice zbilje -  zatrepere“, a pojedinačne „istine“ oblikuje u univerzalne vrijednosti ljudskog duha.

 Ćišića kula u Sovićima dva je puta pretrpjela žestoke napade, jednom od mostarskih jaramaza 1815., a drugi put, još gore -  1875., za vrijeme hercegovačkog ustanka. Srušena je poslije 1878.  Danas su vidljive ruine za koje  više  „niko ni od Ćišića ne zna čije su vlasništvo“. Možda bi mogli znati u turističkoj zajednici „Hasanaginih Sovića“, barem iz „domoljubnih razloga“ i udomljavanja lutajućeg duha plemenite Hasanaginice?

AVAZ, prilog SEDMICA, 18. 4. 2015., str. 14-15



Nema komentara:

Objavi komentar