30. ožu 2015.

PUT U KANADU, V. nastavak



Piše: Ibrahim Kajan

 Mogao bih reći da je posjet bosanskohercegovačkoj ambasadi protekao u neusiljenoj atmosferi, a vala je tako i završio: njezina ekselencija, gospođa Koviljka Špirić, ispratila nas je sve do „ispred vrata“, a tada, kao domaćica koja je zaboravila nešto važno reći, gotovo uzviknula: „Uh, ljudi moji, ja vas ne ponudih ni bosanskom kafom!“ Naravno, nismo joj to mogli zamjeriti; vidjeli smo da se svaki pedalj u zgradi renovira. Svejedno, i taj njezin usklik, njezina „zaboravnost“, odraz unutrašnje neposrednosti - nisu nam bili strani. Poželjela nam je lijep dan i ugodan obilazak bar središnjeg dijela Ottawe. 


Ottawa: Na kanalu Rideau
  

Obećanje prof. Ramića uknjiženo u našoj prepisci, počelo se ostvarivati: Želio me, tako mi je pisao, vidjeti i fotografirati pred kanadskim Parlamentom koji je prihvatio – Rezoluciju o genocidu u Srebrenici!
Mirsad Smajić je pronašao dobro mjesto za naše vozilo, pa smo se pješke, čim smo se našli s Mahmutom i Hipkom Adulovići, zaputili preko parka prema umjetno prokopanom riječnom toku - kanalu Ridenau rijeke Ottawe, koji povezuje istoimeni glavni grad Kanade  s jezerom Ontario. Kanal je fantastično reguliran, podijeljen branama i prevojnicama koje reguliraju plovidbu brodica podizanjem i spuštanjem vodene razine. Prolazili smo betonskom stazom između kanala i zgrade koja je po svemu pripadala raznoj arhitekturi engleskog graditeljstva oštrih gotičkih linija. 



Reprezentativna višekatnica, kažu mi, da je svoju nekadašnju upravnu namjenu zamijenila hotelskim sadržajima. Stepenicama smo se popeli na živu prometnicu, baš na mjestu gdje je započinjao most – prešli smo ga i za nekoliko minuta se nađosmo pred prostranim travnjakom na čijoj je plohi bila stara zgrada Parlamenta ove prostrane države, druge po veličini na svijetu.

 Parlament države Kanade, pod krovom zelenim, na zelenoj travi!



 Emir Ramić ispisao je ispod ove slike : Grad svjetlosti 
donio svjetlost Kanadskom parlamentu

 Zagrljeni, zagrljeni!


Veto na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici
U ovu je zgradi, kaže mi Emir pokazujući na strogi i hladni izgled Parlamenta, stigla na usvajanje „naša Rezolucija o genocidu u Srebrenici“. Ali, na nju je uoči junskog, ljetnog zasjedanja 2010. godine, premijer i lider Konzervativne stranke Kanade, Harper, uložio veto na usvajanje u kanadskom parlamentu. „Time je spriječio da građani Bosne i Hercegovine, preživjele žrtve genocida koji žive u Kanadi, dobiju rezoluciju kojom se Kanada poziva da 11. juli proglasi Danom sjećanja na žrtve najvećeg zločina poslije holokausta…“
Razgovori s članovima premijerova kabineta nastavljeni su i nakon ljetnog raspuštanja Parlamenta. „Rezolucija M - 416 koju je na prijedlog Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike i Instituta za istraživanje genocida Kanada sponzorirao je uvaženi Brian Masse, član Parlamenta Kanade i član Nove demokratske partije Kanade, koji je imao podršku tri od četiri partije u Parlamentu. Također nekoliko članova Kozervativne partije premijera Harpera je podržalo Reozluciju. Zatim i ministar vanjskih poslova Kanade Lawrence Cannon, koji je poslije morao povući svoje slaganje na zahtjev njegovog šefa. Također veliko broj najuglednijih svijetskih stručnjaka iz oblasti međunarodnog prava, te mnoge organizacije za zaštitu ljudskih prava i sloboda“, priča nam Emir dok sjedimo na mehkom, zelenom tepihu od podašišane „engleske trave“.
„Premijer Harper je prvo u potpunosti odbio rezoluciju tako što je umjesto nacionalnog imena Bošnjak upotrijebio termin „bosanski ljudi nad kojima je navodno izvršen genocid", čime je pokušao da kaže da se genocid vršio nad svim narodima u BiH. Zatim je smanjio broj žrtava genocida u Srebrenici sa više od 8 hiljada na njegovih više od 7 hiljada i na kraju je izbacio termin genocid, upotrijebivši termin masovno ubijanje.“
Pokazalo se, kako tvrde Emir i njegovi prijatelji, da je Harper i Konzervativna partije pod jakim uticajem srpskog i ruskog lobija u Kanadi. Tokom bošnjačkog lobiranja i Srbi su imali svoju kampanju, čak su dijelili listove protiv rezolucije u samom Parlamentu.

Rezolucija o genocidu – jednoglasno prihvaćena
Trebalo je čekati, ali nikako ne pasivno, jesenje zasjedanje. A na njemu je, na tom zasjedanju početkom druge polovice mjeseca oktorbra 2010. – Rezolucija prihvaćena jednoglasno! Jean Augustine, prva žena afro-kanadskog porijekla izabrana u Kanadski parlament, članica Liberalne partije Kanade i veliki prijatelj Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, pročitala je izjavu u Parlamentu u kojoj se između ostalog kaže: “Masakr u Srebrenici bio je najgori genocidni zločin u Evropi od Drugog svjetskog rata. Rezolucija Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike u povodu desete godišnjice genocida u Srebrenici navodi da politika agresije i genocida provedenog od strane srpskih snaga u Bosni i Hercegovini ispunjava uvjete za definiranje zločina genocida iz člana 2. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Pamčenja tih zlodjela su još uvijek vrlo živa u svijesti i srcima svih prijatelja istine i pravde u Kanadi”.

Došao je bijeli čovjek i proglasio ih „divljim i opasnim“
Pričamo i vraćamo se istim mostom preko kanala Rideaua. Pored nas promiče rijeka vozila. Ovaj prometni detalj bogatog grada jasno sugerira da je prijestolnica jako privredno središte i kulturno sabiralište. Pročitao sam, naravno da su nacionalno pozorište, baletna kuća, zgrada Arhiva, da su brojni muzeji i nacionalna galerija većinom izgrađeni između 1859. i 1869., da svega toga ne bi bilo bez industrije i trgovine, proizvodnje satova, papira, namještaja i strojeva. A kad je prvi Europljanin došao na ovo mjesto, 1613., istraživač Samuel de Champlaim, tu su živjeli jedini gospodari ovih prostranstva  koji se protežu unedogled – Indijanci. Bijeli ih je čovjek proglasio divljim i opasnim; sve ostalo znate! Nakon izgradnje kanala Rideaua 1824. godine, na mjestu današnje Ottawe nastalo je stalno naselje – Bytown. Ottavom će postati tek 1855., a glavnim gradom Ujedinjene kanadske provincije, proglasit će ga engleska kraljica Viktorija 1858. 


Veliki su kahvenjaci, ali ni mušterijama nije mahane:
Mirsad Smajić, Fuad Jakupović i prof. Emir Ramić

Vozimo se periferiji Ottawe. Slijedimo Aduloviće; sad je Mahmut putovođa do „bosanskog dućana“ s dobrom bosanskom kahvom. Fudo iz Prijedora, tako imenuje svog prijatelja, iz dragosti naravno. Fuad Jakupović i njegova supruga drže bosanski dućan Skela Bosnian Deli: sve je u njemu iz Bosne i Hercegovine - bosanska kahva, bosanski rahat-lokum, bosanski sudžuk, bosanska pastrma, bosanski ćevapčići, bosanski pilav… Dugo nisam pojeo tako dobre ćevapčiće kao u Ottawi, ali haj' ti to nekom reci – neće ti vjerovati. Ali, kad ja i Hipka ostadosmo bez cigareta, jedino što ne bi u Skeli, ne bi bosanskih cigareta, ni kanadskih, ni američkih. A kahva se haman prelila i zamirisala. Donese gospođa Hipka s benzinske pumpe dvije kutije duhana i počasti me: nema šta nema - sad se može kahvenisati i eglenisati! Uskoro ćemo se i onako pozdraviti, poželjeti sve najbolje jedni drugima i okrenuti na autocestu prema Torontu. 

 Bosanski dućan na periferiji Ottawe, Jakupovićeva "Skela"


Nema komentara:

Objavi komentar