7. ožu 2012.

"ŠTO ĆU SADA / S TVOJIM JEZIKOM / DLANOM NA MRTVU TIJELU..."



(O poeziji Ibrahima Kajana)


 
 Napisao: Željko Grahovac



Ukupno bogatstvo očitovanja kreativnog pjesničkog duha i raznovrsnost poetičkih usmjerenja unutar novije bh. poezije - njezinu polikontekstualnost u književnohistorijskom smislu, na specifičan način posvjedočuje poezija Ibrahima Kajana: riječ je o obujmom i nevelikom, ali zato jako interesantnom opusu - koji na osebujan način u našu suvremenu poeziju udahnjuje, odnosno transponira mistično-ezoterijski duh orijentalne pjesničke baštine.
Predominantna simbolika tijela kao kuće dušine, koja je, dakako, privremena i ruševna, te Božanskog Daha, što se u međuprostorima tisuća svjetova uvijek iznova okuplja i uvijek iznova 'kući", čini Kajanovu poeziju svojevrsnim hermetično-metafizičkim brevijarom dušine bludnje intermundijalnim prostranstvima - u kojima je sjećanje (kao anamnesis) jedini medij (ali, ujedno, i jedini oblik, i jedina sveobnavljajuća "sila inicijacije"): virtualnost egzistencije, njezin projektivno-palimpsestni i transtemporalni karakter, uvjetuje posebnu "uporabu jezika" - gdje se riječ i njezino označeno "napipavaju" i traže u posvemašnjoj tmici tanscendencije i gdje je sam izraz neka vrst đavolje kušnje samoprepoznavanja onoga izraženog kao buđenja u nekom drugom Svijetu i Životu (ili u procjepu između više njih)...
Abdurahman Sirri ("Tajanstveni"), koji je živio od 1775. do 1847. godine, koji je bio šejh nakšibendijske tekije u Oglavku kod Fojnice i jedan od najznačajnijih mističkih pjesnika ovoga tla, u pjesmi "Srce je Božija kuća" (ispisanoj na turskom jeziku) kaže:
"Ako Gospodar riječi tebi oduzme riječ, šta će ostati?!/ Kad se riječ izgubi, budi uvjeren da će se izgubiti i oblik."
Čini se da je Kajanova pjesnička avantura posvjedočenje i u-jeziku-iz-kušavanje tog što je naviješteno navedenim Sirrijevim stihovima: .epohalna određenost našega ovdje-i-sad je u svojoj biti postkatakllzmlčna, odnosno opstoJnost Bića u ovome svijetu sva je u znaku demonizma pre-ostalosti, sva je u ozračju djejstva demonskih bića (džina, meleka, Iblisa...) - gdje se ne radi više o tom da to-što-jest traži i nalazi Riječ koja ga izražava i sadrži, već, posve obratno, iverje raspršeno "posijecanjem" (oduzimanjem) Riječi, one Prve i Jedine, do-pada k preostalosti štastva "sviju stvari"...
Jako je interesantno da se to fantastičko, irealno ozračje u Kajanovim tekstovima evocira u jednom leksičko-sintaktičkom redukcionizmu - a ne, što bi se prije moglo pretpostaviti, u nekoj hrupnji, u simultanizmu i neobuzdanosti nadrealističkoga pjesničkog izraza: možda bi još i najispravnije bilo reći da Kajanov oblikotvorno-izražajni duh tek otvara (uspostavlja, naime – nas uz-postavlja) neku posve novu mogućnost dimenzioniranja-i-recipiranja spomenutog i 'međusvjetovlja" - bez estetizacije kao prepoznavanja, odnosno bez simboličko-metaforičkoga efekta pogođenosti. ..Zato ti tekstovi, u ritamskom i invokacijskom pogledu, jesu više nabačaj, hûk (huhujek!), rasuti mrmor... - no što su ispunjenost bilo čime: čista mistička inicijacija...!

Objavljeno, u: 
Željko Grahovac: PONESTAJE PROSTORA,  Panorama najnovije bosanskohercegovačke poezije,
Delta, Bihać, 2000., str. 107

Nema komentara:

Objavi komentar