8. ožu 2012.

S MUFTIJOM ŠEVKOM EF. OMERBAŠIĆEM (1)


Iz 40-godišnjeg susretanja i razgovaranja 
s muftijom Ševkom ef. Omerbašićem; 
intervjui i sjećanja, bilješke i pabirci 
bez kronološkog 
redoslijeda (1. nastavak)


 
 Muftija zagrebački Ševko ef. Omerbašić


 
INTELEKTUALCI I ISLAMSKA ZAJEDNICA

Razgovaramo sa Ševkom ef. Omerbašićem, jednim od najistaknutijih graditelja Zagrebačke džamije. Otvarajući temu, uvaženi muftija izgovorio .ie sljedeće riječi za naše čitaoce:
Kao prvo, mislim da se puno priča o zaslugama ovog ili onog. Dobro, prirodno je da je svaki čovjek pomalo i tašt. Ipak, moram reći da nije bilo tima, grupe ljudi koja je radila, teško da bi mogao ijedan pojedinac uraditi nešto tako veliko, ostvariti takav pothvat, pogotovo što džamija nije imala protivnike u financijskim problemima koji su bili itekako veliki, nego ih je imala u politici društva u kojem smo živjeli, džemata i njihovih zahtjeva unutar islamske zajednice i sretna je ta ideja, a takve se rađaju jednom u stotinu godina, da se okupe ljudi, odvažni i odlučni da sagrade džamiju.
Prema tome, moja uloga i moj doprinos nije ništa veći ni značajniji od svih onih koji su sudjelovali u tom poslu. To, što su možda moji zadaci bili veći i odgovorniji, svakako nije neka prednost. Zato smatram da tih stotinjak ili dvije stotine ljudi koji su dali svoj doprinos, ne samo u financijama, nego i svi oni koji su doprinijeli na bilo koji način, imaju zasluge, imaju se čime ponositi.

Komunisti su govorili: "Nikad neće završiti džamiju"

A sama povijest izgradnje džamije... Moram spomenuti da sam ovdje došao za imama 1975. godine, kad je ideja o izgradnji džamije na Srebrenjaku bila u fokusu u razgovoru među muslimanima, ali nikada ne izrečena dokraja i uvijek je visjela opasnost da ta džamija, poput mnogih ostalih projekata, ne izađe na svjetlo dana. Otežavajuća okolnost za džamiju na Srebrenjaku je bila i ta, što se lokacija nalazila na granici dviju općina, pa se one nisu mogle sporazumjeti čijem će području administrativno džamija pripadati, odnosno ko će biti taj koji izdaje dozvolu za gradnju. A normalno da se protiv džamije, posebice tih godina - vodila velika kampanja... Tada su se pojavile, izronile i stare izjave iz 1971. godine, nekorektne kvalifikacije o muslimanima... Tada je, mislim da je to bio odlučujući korak, Salim Šabić došao na čelo Odbora za izgradnju džamije i njegovo prihvaćanje da bude na čelu Odbora stvorilo želju i volju većom i ta je stvar potekla brze. Prirodno je da bez imama koji će se krajnje, svojski požrtvovano angažirati, nije moglo poteći. Mi smo dosta uradili u tim predradnjama, posebice u izboru zemljišta. Ovdje treba također istači i odluku Izvrsnog vijeća skupštine Grada Zagreba. Oni su čvrsto odlučili da konačno riješe pitanje izgradnje zagrebačke džamije. Tada nam, prvi put, nije određena jedna lokacija: ponuđeno nam je sedam lokacija - i odabrali smo ovu na kojoj se sada džamija nalazi.
Našli smo se pred visokim zidom financijskih nedostataka. Svima je bilo jasno da Islamska zajednica, sama, ne može izgraditi takvu građevinu. Vodili smo računa i o tome da budemo skromniji, prije svega da ostvarimo ono najpotrebnije, na jednom mjestu. Danas, kad iz perspektive, promatramo tu džamiju, uočavamo da ona sliči na tu našu želju, da je ona jedna lađa koja se probija kroz sebi svojstvene prepreke. Teškoća oko džamije bilo je svakakvih. Neko ce preferirati neke i reći da su bile manje od drugih, neko će reći da su prepreke bile više nego nesavladive. Međutim, sve se dalo savladati, uz čvrsto opredjeljenje i s jedne i s druge strane (tj. Izvršnog vijeća Grada Zagreba). Što se tiče republičke politike, moramo primijetiti da se njihova politika također tome pridružila, vjerujući da će biti po onoj: "Oni su to započeli, pa sigurno nikad neće završiti... tako će propasti i ta ideja". To smo imali otvoreno, pogotovo što su oni pustili da se džamija gradi pune četiri godine bez ikakvih kontrola. Onda su došli i priredili, blago rečeno, pravi šok: zagrmili su da se tu gradi nekakav fundamentalistički centar, fundamentalistička baza, da se gradi ova i da se gradi ona, i tako su, kad su shvatili da su radovi otišli daleko, htjeli pod kontrolu staviti Islamsku zajednicu, podvrći je, u najmanju ruku, žestokoj prismotri. Međutim, to je bilo već u sferi politike. Treba vidjeti samo tadašnja televizijska, medijska izvješća i napadaje na džamiju, pa će se vidjeti koliko je to bilo nisko i podlo. Iz današnje vremenske pozicije, ali i događaja koji su se zbili na našim prostorima, zaključiti je da je to bila pozadina iz koje su producirani svi kasniji političko-ratni događaji.
I tu su zaista uloga i značaj Odbora za gradnju džamije bili veliki i časni: trebalo je obraniti džamiju, dovršiti je i otvoriti, učiniti da stoji u Hrvatskoj i u gradu Zagrebu ali i ohrabriti džematlije.
Džamija je svakako veliki građevinski poduhvat, financijski da i ne govorim, ona je premašila sve mogućnosti Islamske zajednice i ona je bila uvertira u formiranje islamskog centra. Incident koji je zapalio džamiju (je li požar namjerno podmetnut da poništi ostvarene vrijednosti ili nije - a dokaza i za jednu i za drugu tvrdnju ima podosta), no on je učinio da se ta prepreka koja se tim požarom ispriječila, otkloni i da se džamija dovrši.

No građevina vrijedi toliko milijuna dolara, ali tek njezino stvaranje, njezin rad u proteklih sedam godina i živa aktivnost, pokazali su svima koliko je zapravao ta džamija vrijedna. Mi imamo mnoge dnevne zapise, i hiljade stranica materijala zapisana o džamiji, o problemima, o pitanjima koja su se ispriječila - ali sve je to nevažno, u odnosu na ovih sedam godina koliko ona traje. Ja često puta volim reći, i uvjeren sam da ne griješim, da kad bi ta džamija sad nestala - ona je već odradila svoje, svoju namjenu je dokraja ispunila! "Odradila" je razlog svog postojanja. Samo je za posljednje tri godine ona spasila 3000 vojnika od JNA. Ona je bila centar oko kojeg se sve događalo u ratu, ona je bila potencijalni cilj agresora, ona je danas sjecište svih ljudi koji dođu, ili koji prolaze, pojedinci, delegacije, državnici i svi ostali, ali ono što je najvažnije to je njen sistem rada i djelovanja. Samo podatak da u njoj ima tisuću djece subotom i nedjeljom na vjeronauci, sada je tu i Medresa dr. Ahmet Smailović, da se u njoj održavaju, ne samo jednom tjedno nego i desetak puta - predavanja...


Džamija kao vjerski, kulturni i politički centar

U smislu svakodnevne politike, džamija nikada neće postati političko središte. Ja bih volio vidjeti i jednog jedinog vjernika u džamiji koji bi na to pristao i to preferirao. Međutim, interesom za narod, interesom za njegov kulturni, društveni, socijalni stalež i status, za njegove političke želje, mi to nikako ne možemo odbiti. Islamska je zajednica u Hrvatskoj stara institucija, ona će iduće godine proslaviti 80 godina priznanja islama u Hrvatskoj. 1916. godine hrvatski je državni Sabor priznao islam i ona je, kao najstarija organizacija koja okuplja muslimane, svakako na duhovnoj podlozi, religioznom uvjerenju, institucija od koje se očekuje da pokreće pitanja, pogotovo kad se zna da mi muslimani tek od unatrag tri godine imamo političke, kulturne i humanitarne, omladinske i neke druge organizacije, i od nje se očekuje potpora kako u smislu inicijative, tako i možda u smislu kadra, u smislu materijalne potpore, pa je normalno da Islamska zajednica neće nikada odbiti u tom sudjelovati.
Međutim, Islamska zajednica se ne može i ne treba se baviti politikom, osobito ne dnevnom politikom. To je stvar već formiranih institucija. Što se tiče kulturne aktivnosti Islamske zajednice, ja ću sada možda biti presmion u izjavi, pa ću reći da je kultura neodvojiv i neotuđiv dio ukupnog islamskog nasljeđa. Pod njegovim utjecajem, pod njegovom impresijom, pod njegovim nadzorom kultura muslimana se i razvijala u ovom ili on om obliku, poprimajući ponešto od lokalnog i ponešto od sveislamskog nasljeđa, i tu mislim da IZ ima dosta prava, s tim što kulturna zajednica muslimana mora biti autonomna, ali da ta kulturna zajednica i islamska zajednica imaju najviše prostora za suradnju, pogotovo što je nama, IZ jako potrebno da oplemeni kulturom današnju islamsku misao koja je dosta siromašna i štura.
U tom pogledu posebno mislim na umjetnički govor bilo koje vrste, posebno pisane riječi i njezino njegovanje u islamskoj zajednici je od presudnog značaja, jer jedan imam, jedan muftija, jedan djelatnik islamske zajednice, ako nije rječit - onda ne posjeduje najkrucijalnije oruđe u svom radu a to je govor, lijepa riječ. Islam je, više od svih drugih svjetonazora, utemeljen na govoru i pisanoj riječi, posebice što je islam objavljen na jednom jeziku koji najveći postotak našeg naroda ne razumije. Tu riječ treba prevesti, tu riječ treba obraditi, tu riječ treba prezentirati, treba je staviti u kontekst svakodnevnog okruženja u kojem musliman živi da bi mogao razumjeti vjeru. Zato sam za vrlo tijesnu suradnju Kulturnog društva Preporod i Islamske zajednice, pa ću biti slobodan reći, da ako to ne uradimo, ako to ne oplemenimo, ako kulturne sadržaje ne unesemo u Islamsku zajednicu, mi ćemo teško moći odgovoriti našem zadatku.

Zašto intelektualci uporno izbjegavaju Islamsku zajednicu

- U potpunosti se slažem s Vama. Uvaženi muftija, ako vam smijem reći na kraju svog mandata, da se u Preporodu pojavljuje jedna struja netolerantne isključivosti, koja teži odgurnuti sve što je po njihovoj procjeni „vjersko“ pa nerijetko dobivam prigovore čak i za najbezazlenije uredničke poteze... Još bih dodao na tema o kojoj danas razgovaramo: džamija je doista bila nadahnuće umjetnicima i pjesnicima i slikarima. Pogledajte ove reprodukcije Munira Vejzovića i Ivana Lackovića...
Otvorili ste jedno vrlo važno pitanje. Mislim da je ono u muslimana u Hrvatskoj jedno od najvažnijih pitanja. Ono glasi: Zašto inteligencija taka uporno odbija Islamsku zajednicu? I zašto kulturni radnici imaju takvo mišljenje o Islamskoj zajednici i uopće o islamu? Mislim da je krajnje vrijeme da otvorimo to pitanje, da ga otvorimo u želji da približimo svoje stavove jedni drugima.
Prvo ću reći nešto što se tiče islama i laicizma. Mislim da u IZ često puta negativno dolazi do naboja kako naša inteligencija koja nije vjernički raspoložena - nije vrijedna ni neke posebne pozornosti - što ja apriori odbijam. Smatram da svaki onaj čovjek koji se zove Bošnjakom muslimanom, bez obzira prakticirao on svoju vjeru ili ne, bez obzira pokazivao on svoje zanimanje za vjeru ili ne, on je dio muslimanskog miljea i njegova vrijednost u odnosu na druge muslimane je u toj njegovoj kulturnoj, intelektualnoj emancipaciji. Problem inteligencije u muslimana je stari problem. On je nazočan i u BiH, nazočan je i na Balkanu. Stječe se dojam da ti ljudi žele pobjeći od svog naroda. Kod kulturnih radnika, kod inteligencije – stječe se dojam - da je islam vrlo uzak okvir i uzak prostor na kojem oni ne mogu nadograđivati svoju kulturu, proširivati horizonte svojih spoznaja. To su ta dva osnovna problema. Gotovo nespojiva. Prvo, teško je nekoga uvjeriti koliko je islam vrijedan. No samim tim da mi pripadamo tom krugu i da iz njega crpimo svoja nadahnuća mi smo samim tim u krugu tog naroda, u njegovom kulturnom, njegovom historijskom, socijalnom itd. pripadanju.

Ekstremisti su i u IZ
Dakako da i u IZ postoji taj ekstreman stav da svi koji ne prakticiraju islam, islamu i ne pripadaju. To je pogrešno. Nije se jednom pokazalo u povijesti niz takvih zabluda; sjetimo se, primjerice Ibni Sinaa, kojeg su proglašavali u njegovo doba nevjernikom. Mislim da je stvar religioznosti, osobno pitanje svakog čovjeka. Niko, osim Boga, o tome nema pravo zapitkivanja. Mene zanima živ čovjek, zanima me čak i njegov grob, i kad čovjek umre mi nabrajamo njegova djela:
Kažemo da je uradio to i to. U živoga me čovjeka zanima koliko se iz njega može izvući da se oplemeni nacija, narod. I takvih ljudi u Zagrebu ima mnogo. Mi, u Zagrebu, s postotkom, u srazmjeru naše narodnosne zajednice, imamo najviše inteligencije. Mi to jednostavno ne znademo iskoristiti. Mene osobno taj problem muči dugi niz godina. On se zaista mora savladati. To nije imperativ, ali jeste stvar pameti i spretnosti i jedne i druge strane. U tom smislu džamija postaje pomalo i laički centar. Zbog toga Islamski centar mora osigurati prostor tim ljudima. Bez obzira koliko ja kao individua mogu biti zavidljiv, mogu biti ljut ili biti ovo ili ono, religija je ipak moja osobna stvar. A to što ja mogu imati dominantan položaj, to nipošto ne znači da ja smijem preći u kampanjske napadaje "laika".
Stoga mislim, mada nije prigoda sada, govorimo o džamiji, ali ima neke logike, zaista bih se založio da se sastanu ljudi iz IZ, prije svega teolozi, imami, znači oni na kojima islamska zajednica stoji, sa inteligencijom našom, koja eto drži da nije, da ne pripada tom praktičnom dijelu vjere - i da o tome porazgovara.
(Samir Mirza)
BEHAR JOURNAL (Zagreb), Zima 1994/95. br. 7, str. 8-9



Nema komentara:

Objavi komentar