GRAD VELIKE
SVJETLOSTI
Recenzija knjige putopisa Ibrahima Kajana
Napisao: Džemaludin Latić
Sa epohom romana,
koja i danas traje, u književnokritičkoj i estetskoj aksiologiji neke druge
književne vrste potcijenjene su i potisnute na ljestvici vrijednosti. Jedna od
takvih vrsta je putopis. Zašto je to tako – o tome bi se moglo nadugo i
naširoko razgovarati, što ćemo ostaviti za neku drugu priliku.
Knjiga putopisa
Ibrahima Kajana pod naslovom Grad velike
svjetlosti u velikoj će mjeri vratiti značaj ovoj književnoj vrsti u
ukupnoj bh. i bošnjačkoj književnosti. Što se tiče Bošnjaka, njihova putopisna
književnost je također bogata; ona ima desetak velikih imena-putopisaca kakvi
su bili Jusuf Hlivnjak, Zuko Džumhur, Skender Kulenović, Ćamil Sijarić, Alija
Isaković, Kemal Zukić...Šire, u tzv. islamskoj književnosti, ovu književnu
vrstu proslavili su arapski putopisac Ibn Betuta i turski Evlija Čelebija.
Ibrahim Kajan je nasljednik i učenik te velike, i jedne i druge, tradicije.
Dosad smo Ibrahima
Kajana poznavali prvenstveno kao pjesnika i dramskog pisca. On je „pjesnik s
biografijom“ – zato što je iz svoga grada, tokom komunističke strahovlade,
morao da se seli zbog pjesme „Janković Stojan ulazi u džamiju“. Ta pjesma ima
snažne dodirne veze sa ovom knjigom – jer ćemo tek iz ove knjige saznati kako
je to, kada i zašto spomenuti epski lik – čijim su nam „humanizmom“ i
hajdukovanjem punili uši za vrijeme komunističkog režima – ušao u jednu
mostarsku džamiju i šta je – nakon toga – bilo i sa braniocima ove džamije i
ovoga grada i sa Janković Stojanom, ali i sa ovom džamijom. Kajanova knjiga je
zaista divna priča o jednom od najljepših bosanskih gradova (pjesma bi rekla da
je to “najljepši grad“). Ovo je knjiga o jednom važnom dijelu naše zemlje i o
jednom gradu punom sunčevog i mjesečevog, ali i derviškog svjetla, o Mostaru i
njegovim velikanima, o njegovom dobru, ali o zlu koje se nad njega nadvijalo
ima već nekoliko stotina godina, a i danas se nadvija. A taj se grad brani
gazilukom svojih junaka i svojom opjevanom ljepotom: svojim bogomoljama,
tekijama, mostovima, pjesnicima, dervišima, učenjacima, ljepoticama, kadunama,
cvijećem, kaldrmom, vodama, jezikom...
Ustvari, Kajan je
ispisao i putopis i ljetopis svoga grada. Otprilike kao što je to učinio
Bašeskija svome Sarajevu, samo malo drukčije, raskošnije, raspjevanije. Ovo je
velika knjiga bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, nezaobilazna za
naše ukupno pamćenje!
Sarajevo, džumadel-uhra 1435., april 2014.
Nema komentara:
Objavi komentar