22. stu 2018.

VOJVODA STEPA, OSLOBODITELJ KOJI NIJE NI PRSTOM MAKNUO




Piše: Ibrahim Kajan
Brojni svjetski državnici, uključujući i državne lidere šest država bivše Jugoslavije, snažnim porukama mira obilježilli su u Parizu 100. godišnjicu svršetka Velikog rata, pod pokroviteljstvom francuskog predsjednika Emmanuela Marcona. Veliki rat, koji su zvali i Ratom koji će zaustaviti sve druge ratove, ili Prvi svetski rat, započeo je atentatom Gavrila Principa na prijestolonasljednika austro-ugarske krune, nadvojvodu Franza Ferdinanda Habsburškog, u Sarajevu 28. jula 1914. godine, odnosno objavom rata mjesec dana kasnije, a završio 11. novembra 1918.
U Bosni i Hercegovini obilježavanje tog jubileja, osim nekoliko manjih izložbi, nije organizila nijedna institucija. Osim jedne, koja je već u svojim najavama i obrazloženjima - s razlogom izazvala čuđenje pa i zabrinutost revidiranjem znanstvenih pogleda na „stotu godišnjicu oslobađanja Mostara od Austro-Uragske“.

 „PROSVJETIN“ HVALOSPJEV „OSLOBOĐENJU“
Početkom prošle sedmice, 7. novembra 2018., održana je press konferencija za medije Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva „Prosvjeta“, na kojoj su sudjelovali čelnici Gradskog odbora Mostar. Javnosti su se obratili predsjednik paroh Radivoj Krulj, historičar Vuk Bačanović i član Glavnog i Nadzornog odbora Šemsudin Zlatko Srdarević. Mada mediji ne preciziraju o kojoj se, od dviju istoimene „Prosvjete“ radi, za znalce prilika dvojba je bila vrlo brzo razriješena. Za razliku od Mostarcima vrlo poznate „Prosvjete“ utemeljene 1902. sa sjedištem u kući Svetozara Ćorovića u Titovoj ulici,  riječ je o jednoj novoj „Prosvjeti“ sa sjedištem u Vladičanskom dvoru, na adresi Konak br. 7. O toj  „Prosvjeti“ poznati i društveno-politički afirmirani Mostarac mr. Milan Jovičić piše da je  “apsolutna je laž i neistina, da je ovdje riječ o mostarskoj „Prosvjeti“, kako se u medijima piše i govori. Dakle, riječ je o crkvenoj „Prosvjeti“, pod plaštom Crkve i njihovih vjerodostojnika. Riječ je o recidivima nacionalističke velikosrpske ideologije, od paljanskog psihijatra, sadašnjeg stanovnika iz Haga, RadovanaKaradžića, inače laureate ove iste „Prosvjete“ sa Pala”.
Ne ulazeći u prijepore koji traju posljednjih godina među starijom i mlađom „Prosvjetom“, ali i među samim mostarskim Srbima koji potonju optužuje da „dijeli građane srpske nacionalnosti po ideološkim i vjerskim nazorima“.
U svom je obraćanju predsjednik Radivoj Krulj najavio svečanu Akademiju u povodu stote godišnjice oslobođenja od Austrougarske i ulaska srpske vojske u Mostar 15. novembra 1918. godine“, te da će u sklopu svečanosti biti i prvi put uručene, na temelju odluke Upravog odbora Prosvjete iz Mostara, „nagrada za humanost koja nosi ime  Stepe Stepanovića“. Akademija bi se održala u dvorani mostarskog Narodnog pozorišta, tačno na dan kad je vojvoda Stepa Stepanović, zvani i „Osloboditelj“, ušao sa srpskom vojskom u grad Mostar.   
 Serdarević, Bačanović, Krulj - tumači naše sreće dolaskom "oslobodilačke srpske vojske" u Mostar
Spomenuti historičar Vuk Bačanović je isticao herojski i humanistički lik Stepe Stepanovića. Znajući što serviraju Mostaru, unaprijed je „naslutio“ da će biti i „kontraverzi“ pa i  „animoziteta nakon svega što se  kasnije desilo“,   – u prijemu najavljene manifestacije posvećene stogodišnjici oslobođenja grada. Pretpostavljene „kontraverzame“ i „animozitetete“ javnosti, zbog toga treba prigušiti isticanjem onog što se desilo u trenucima ulaska i dočeka vojvode Stepe u Sarajevu, njegovim govorima i porukama narodu – a zaobilazeći sve ono što je uslijedilo nakon sretnog i oduševljenog dočeka heroja Prvog svjetskog rata. Zato historičar Bačanović kaže: „Bitno je istaknuti recimo da je Stepa Stepanović u Sarajevu u svom govoru, pa i u Mostaru takođe, ali prvenstveno u Sarajevu, gdje je bio glavni doček, da je (vojvoda, naravno) - istakao da on smatra da u državi koja nastaje..., da u toj državi nijedan narod ne smije imati hegemoniju nad drugim narodom...“
Šemsudin Zlatko Serdarević, jedan od najagilnijih članova Upravnog odbora Prosvjete, za kojeg mr. Milan Jovićić u već citiranom tekstu s jasnom ironijom piše da „svakako, predstavlja, pozitivnu okolnost, da u ovom zloćudnom vaktu, u ovu virtuelnu fantazijsku cirkusijadu, uključio... i Šemsudin Zlatko Serdarevic“, „univerzalni borac za „bratsko i jedinstvno“, a „veliki Srbin, veći od Vladike Grigorija, veliki Hrvat, veći i od biskupa Ratka Perića i veliki Bošnjak, veći i od reisa Kavazovića“. Upravo je taj Zlatko Šemsudin pojasnio neupućene medijske izvjestitelje  – „kako je Bosna i Hercegovina, nakon perioda samostalne države u Srednjem vijeku, bila stoljećima pod okupacijom – najprije Turske pa potom Austro-Ugarske – kada je „domicilno stanovništvo“ bilo pod „tuđinskom vlašću“. „Stepa Stepanović je u suštini... simbol oslobođenja od okupacije, bez obzira ko je bio, a u ovom slučaju je Austro-Ugarska“, rekao je Serdarević, dodajući da sva tri bh. naroda tada po prvi put doživljavaju slobodu.“
Da se historijske vizure i među historičarima bliskim po idejama i metodologijama često razlikuju, poznato je. Kad su u pitanju nacionalne historije, onda je to još evidentnije, još razvidnije i još bolnije. I uvrjedljivije. Bolnije i uvrjedljivije su isključivo za žrtve čiju je stvarnost interpretirala historijska metoda u historiji pobjednika. I evo, dok ovo pišemo, „historijske vizure“ najrecentnije sadašnjosti (slučajno sinhronizirane pojave s „Prosvjetinom“ revizijom): Predsjednica Vlade Repubilike Srbije izrijekom tvrdi da se nije desio ni genocid u Srebrenici – nasuprot svakoj potvdi i svakom razumu. Ali laži ne mogu proći, ni ove najnovije, kao ni one o događajima u Mostaru i BiH od prije okrugloga stoljeća. 

NAKON „ODUŠEVLJENOG DOČEKA“ VOJVODE STEPE – NASILJE, PROGONI I ZLOČINI BEZ SUDA I SUDIŠTA
Doček u Sarajevu pa i u Mostaru vojvode Stepe Stepanovića promatran samo po tome, po tom izoliranom danu, po njegovu govoru okupljenom narodu u Sarajevu, po fešti i govorima (pa i sretnog reisa Čauševića i njegovom pozdravu heroju i govoru nade da je sloboda stigla!) – bilo bi previše pojednostavljeno kao što je i previše licemjerno. 
 Reis Čaušević
Završetkom tog dana, započele su te činjenice poredane u Stepinom govoru o jednakosti naroda u državi u kojoj neće biti hegemonije jednog naroda nad drugim – poprimati sasvim drugi tok i drukčija značenja. Započeo je proces koji stvara historiju u kojoj, od drugog jutra „oslobođenja ulaskom srpske vojske“ – nastaje sloboda, „ali samo srpskog naroda“ - kako napisa ovim istim povodom, dr. Adnan Velagić. Započinje ono što je historija nepobitno zabilježila sintagmom o Jugoslaviji – „tamnici naroda“.
Oslobađanje Bosne i Hercegovine i Mostara u njoj, vojvoda Stepa Stepanović više nije imao od koga oslobađati. On ju je, u tehničkom smislu, vojno pokrio pred procesom ujedinjavanja u Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, jamčeći zaštitu „oslobođenim narodima od austrougarskog okupatora“. 
Ulaskom u Mostar, samo nekoliko dana kasnije, uklonjen je gradonačelnik Mujaga Komadina, a u Stepino ime skinut je natpis imena Ulice Mujage Komadina i umjesto njega osvanulo Ulica vojvode Stepe Stepanovića. Zamijenjeno je i ime mosta „Mujaga Komadina“, u isto – „Most vojvode Stepe Stepanovića“. Tako je „simboil oslobođenja“ – postao i „simbol Mostara“.

NASTAVAK GENOCIDNE POLITIKE, STEPA – ŠUTI
U prvim mjesecima ujedinjavanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, „nastavljena je i zaoštrena genocidna politika prema Bošnjacima kao musliimanima“, piše Mustafa Imamović u svom kapitalnom djelu „Historija Bošnjaka“, podjednako i u Bosni i Hercegovini kao i na Kosovu i u Sandžaku. „Samo na području istočne Hercegovine, u prvim godinama po ujedinjenju ubijeno je van suda i van zakona preko tri hiljade Bošnjaka“, bilježi Imamović.
Nije puno vremena proteklo ni od onog oduševljenog pozdrava vojskovođi Stepanoviću što mu ga je u Sarajevu na dočeku uputio reisu-l-ulema Čaušević. Državni Arhiv čuva izvorna očajna službena pisma koja je reis već nakon mjesec dana od ulaska srpske vojske u Sarajevo, uputio vojvodi Stepanoviću, moleći i kumeći zaštitu imovine i života Bošnjaka – ali iz Stepinog kabineta nema odgovora ni na jedno pismo, ni na jedan apel, ni na jedan protest. Osloboditelj šuti ko zaliven.
U toj situaciji, samo 4-5 mjeseci nakon javnog panigirika što ga je Čaušević srčano uputio Stepi Stepanoviću, reisu dolazi francuski novinar Charles Rivet i traži intervju za Le temps, boji će biti i objavljen u broju od 1. aprila 1919. godine. Reis mu govori: „Hiljade ljudi ubijenih, šest žena spaljenih, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilanse za nas muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo mi spremni služiti svom dušom. Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim. Smatra nas se uljezom.“

 Reis piše vojvodi, piše i piše.... ali vojvoda ni mukajet!
Te zločine nije niko spriječio. Niti je Stepina Druga armija nije zaštitila nevine ljude, niti je srpska žandarmerija mrdnula prstom,  a niti su - osim u vrlo rijetkim slučajevima - ti zločini uopće doprli do sudskih klupa!
Čak su bili s vrha države i osporavani. Tvrdilo se da se nisu nikada desili. Čak je traženo (ministar Pribičević!) od predsjednika Zemaljske vlade Atanasija Šole da diskretno zaprijeti reisu, da ga prisli da da Le tempsu uputi demantij i porekne svoje vlastite riječi – ali, činjenice su bile previše tvrde da bi Šola pristao na taj policijski čin. Potvrdio je reisove riječi, jer je reis bio, kako je isticano i povodom najavljene recentne „Prosvjetine“  „akademije oslobođenja“, zaštitnik Srba u Sarajevu od smutnje i bjesnila građana koje je zavladalo nakon atentata na nadvojvode Franza Ferdinanda.

UMNOŽAVANJE ZLOČINA
Zločini su se redali. „Tako je samo do septembra 1920., pored ostalim oblika nasilja, ubijeno 2000 Bošnjaka. Do jula 1926. u pograničnim krajevima prema Crnoj Gori, ubijeno 126 Bošnjaka, uglavnom seljaka. Istovremeno je zapaljeno oko 500 bošnjačkih seoskih zadruga. Tome treba dodati – piše Imamović – i nekoliko hiljada bošnjačkih porodica koje su radi spasa golog života iselile u Tursku, ostavljajući pri tom svu svoju imovinu bez ikakve zaštite i naknade.“ Imamović navodi i ovo: „Samo do jula 1919., od 4.281 bošnjačkog zemljoradnika oduzeto je bez ikakve naknade 400.072 hektara njihove vlastite zemlje.“ Taj historičar je ustvrdio da se sve  „rađeno sistematski“ i sa „atavističkim povikom i namjerom „osvećivanja Kosova“, s ciljem da se po primjeru Srbije XIX. st. Iz Bosne „istrijebe Turci“, jer za njih nema druge kazne nego „ubiti i premlatiti“.
U toj poplavi (ne)osuđenih i (ne)priznatih zločina – posebno je poglavlje jedno od najvećih i najbolnijih stratišta (sandžačkih) Bošnjaka u bjelopoljskim selima Šahovići i Pavino Polje. U noći između 9. i 10. novembra 1924. u tim su naseljima 2.000 naoružanih Crnogoraca pobili i poklali 600 Bošnjaka, djece, žena i odraslih. Preživjeli su potpuno raseljeni, a na mjestu sela šahovići, sada je prvoslavno selo Tomaševo.
Reisu-l-ulema Čaušević, čim je saznao za zločin, uputio oštar protest na vladu, stranački čelnici i poslanici su slali  Vladi i Kralju apalacije i memorandume za se slučaj istraži i zločinci kazne – ali, ne bi ništa, „pojeo vuk magare“! Vremenom je slučaj zataškan, ali bošnjački zaborav nije.
O odvratnom nasilju nad golorukim muslimanskim Bošnjacima BiH, Sandžaka i Makedonije iza 1920., u svom izvještaju Vladi u Beogradu, u januaru 1931. godine, svjedočio je i reisu-l-ulema Ibrahim ef. Maglajlić... i tako teče taj niz obrađene dokumentacije, i još duži onih dokumenata skrivenih, tajnih i nepristupačnih.

VOJVODA SE “NIJE MIJEŠAO”
Znajući sve to, znajući u što se pretvorila realizacija ideje o ujedinjenju južnoslavenskih zemalja odmah nakon “oslobođenja 1918.”, te da je predstavljala “tamnicu naroda, nije ni čudo da se se razdoblje “stare Jugoslavije” pamti po nasilju nad voljom i životima većine nacionalnih  kolektiviteta, od kojih Crnogorci i Makedonci nisu ni priznavani nego smatrani Srbima, a Bošnjaci samo muslimanima koji se trebaju “opredijeliti” i prikloniti Srbima ili Hrvatima. Sudionici press konferencije su i tu poznatu činjenicu krivotvorili, govoreći da je ulazak vojvode Stepe Stepanovića u Mostar donio slobodu za  “sva tri bh. naroda”. Nije on donio nikakvu slobodu. On se “nije miješao”! On je čuvao stražu.
Oni koji su gledali zločine nad civilima i bili moćni da iz spriječe ili da zločine kaze, podjednako su krivi kao i njihovi nalogodavci.
Knjige o zločinima je najmrskiji pisati pravednim ljudima. Ali one su nužne da razdvoje istinu od neistine, zabludu od smutnje koje truje i poštene i nepoštene.

STAV, br. 194, novembar 2018.


Nema komentara:

Objavi komentar