18. stu 2016.

SUZE SINA RAZMETNOGA







ibrahim kajan
SUZE SINA RAZMETNOGA

Nikada ti niko nije pričao o jami vlastitog bića što se otvara onima koji    
        se vratiše
nakon desetljeća egzila u nevjerničkim zemljama.
        Tamo im je bilo bolje nego u domovini
iz kojih su ih prognala braća Zlatnu Teletu duboko odana.
Čudno – vratiše se na ista mjesta
gdje jednoć bje njihova djetinja duša.

Da ih upitaše oprezni, nada hoće li vaša iznevjerena biti u zavičaju
        koji je ratni sotona pročistio užasom –
zanijekali bi i tvrdili pouzdano,
desnicom, kojom su ljubavne stihove pisali, jamčili
da sad sve je drukčije,
da je Tvorac pročistio ne samo srce zemlje
        nego da je i one od zemlje sačinjene,
zabluda drevnih oslobodio i divnim ih ljudima učinio.

Takav iz sorte sinova razbludnih kad se vrati, prvo što uočio bi,
        sablažnjiva je promjena vlastitog vida,
jer više ništa ne vidje svojim očima nego očima onih koji su zla doživjeli:
plaču i tuguju umjesto svojih sestara i svoje braće rođene,
a braća i sestre takvomu ništa ne vjeruju.
Ne vjeruju, o tom ne kazuju:
smješkaju mu se i grle ga poput ljubavnice - 
a nekom, iza leđa njegovih,
jezuitskim migom namiguju!

I tako, misli  taj goso, taj brat zaboravljeni, da je pameću svrnuo,
jer nikomu reći ne može da kroz oči vlastite ne gleda on –
nego neki što s njim više veze nema nikakve.

Ja sam taj koji sad zatvara oči da ne gleda svijet, a to je veliki grijeh.
Kad padne mrak, neću ništa vidjeti niti ću išta čuti.
Osim glasa djetetova iz jame bunarske u koju ga braća baciše i zaboraviše.

U Mostaru, 2./7. VI. 2007.

Objavljeno u casopisu Ostrvo, br. 8-9, 2008. 

Nema komentara:

Objavi komentar