25. lip 2016.

NAMA MEVLUD BOSANSKI NAPIŠI

Safvet-beg Bašagić (Nevesinje, 1870. - Sarajevi, 1934.)



Historija iz zasjede
Piše: dr. Ibrahim Kajan

„Moliše me kolašinski prviši: / Nama mevlud bosanski napiši“ -  objasnio je u uvodu „prvog bosanskog mevluda“ aktualni podsticaj „iz naroda“, iz kolektivne žudnje za bosanskim jezikom njegov autor hafiz Salih Gašević, objelodanivši ga 1878. o svom vlastitom grošu. Mada Gaševićev Mevlud nije izvorno, nego s turskog prepjevano Čelebijevo djelo, „bosanski mevlud“ je munjevito preplavio i prožeo svu širinu i dubinu bošnjačkog naroda! Napokon je „narod razumio o čemu se u mevludu govori“! Bio je to – historijski presedan. Istodobno, tu je i slijepi presedan, da se o tom književnom žanru u bošnjačkom književnom korpusu, nije zapisao ni jedan jedini redak u knjigama i pregledima doratne „službene historije“ književnosti BiH! 

U dubokoj sjenci Gaševićeva Mevluda, nastao je i tekst Muhameda Ruždija (Dizdarevića). I Musa Ćazim Ćatić je autor svojevrsnog mevluda, visoke artificijelnosti sonetske strukture. 

Kao izraz poštovanja Poslanikove osobe i ljubavi prema njemu, muslimani širom svijeta uoči petka, 12. rebiul-evvela, na dan rođenja Muhammeda a.s., priređuju rođendansku svečanost nazivanu mevludom. Obilježavaju ga od „prvih stoljeća poslije Poslanikove smrti“, ali povijest bilježi prve svetkovine tek od 4. st. po hidžri samo u nekim gradovima. S Fatimidima u Egiptu, Šamu i Hidžazu, mevlud je prešao u tradiciju službenog obilježja. 

Mevlud je „mali roman“ o Poslanikovu životu i poslanju. Tekst mora biti epski po sadržaju, edukativan po intenciji, melodiozan i prijemčiv za kajdu koja se pamti u različitim obrazovnim razinama publike. Zato je mevlud, baš zbog tih zahtjevnih osobitosti, vrlo teško napisati. 

Dana 29. maja 1930., bilježi anonimni autor u Novom Beharu br. 4 t.g., svečano je, premijerno, izveden novi, izvorni bosanski mevlud, u prisutnosti svog slavnog autora Mirze Safveta - Safvet-bega Bašagića. Ta se historijska zgoda desila u internatu sarajevske Šerijetske gimnazije. Izvodili su ga pitomaca tog poznatog učilišta. 

„Ovaj krasni spjev, pun poleta i zanosa, pun vjerskog oduševljenja u dnu duše duboko religioznog pjesnika, najbolje dokazuje da je i ovaj jezik, kojim govori njegov Mujo s Bosne, dostojan da se i njim veliča najveći čovjek i zadnji Poslanik Božji na zemlji. Muzika napjeva u Bašagićevom mevludu, koju je komponovao B. Jungić, iako bez velikih pretenzija, ugodna je za uho...“ U publici su, uz autora, glasovita imena tog vremena: reisu-l-ulema Čaušević, ban V. Popović s gospođom, Asimbeg Mutevelić, gradonačelnik, vrhovne šerijatske sudije gg. Hatibović, Bušatlić i Mujagić, dr. Mehmed Spaho, prof. Salih Baljić i mnogi drugi – piše Behar i dodaje da je i „bašća u kojoj je održana svečanost“ – „svečano iluminirana“: Više podija je bio osvijetljen natpis „La ilahe illal-lah, Muhammedun  resulullah“ i slike Nj. V. Kralja Aleksandra i bana drinske banovine g. Velja Popovića.

Od te godine, Bašagićev Mevlud je desetljećima bio najprisutnije književno djelo u paralelnom bošnjačkom životu: kasniji, bezbožni sustav vladajuće strukture nije ga nikad spomenuo u javnom životu! Mevlud je živio punim životom - u ilegali! Izvođen je nebrojno puta na skupovima u džamijama, tekijama i privatnim kućama, a generacije ga znaju naizust - nerijetko u cjelini! 

Ako je kraj 19. st. bio u znaku oduševljenja Gaševićevim Mevludom, onda je 20. – prvom polovicom u znaku Bašagićeva spjeva, a  drugom – u sjaju istoznačnog epa Rešada Kadića, objavljena g. 1963.  Niko, doslovno niko, ne zna precizno izbrojati broj legalnih i ilegalnih izdanja  njihovih duhovnih osvjedočenja Bogom Velikim, i Poslanikom koji se, u ime Mudrog i Plemenitog, Kur'ani Kerimom cijelom svijetu obratio. 

U historijskom smislu potpuno je nedvojbeno  da su mevludi Gaševića, Bašagića i Kadića, snažno sudjelovali u strukturiranju bošnjačkog identiteta modernih vremena.  A pisana historija, osobito historija književnosti, kasnit će za tim spoznajama još dugo vremena, kao što je naučila, „osluškujući“ sve okolo – osim svoga srca. A znanosti bez srca – jednostavno nema.  

AVAZ, prilog SEDMICA, 25. 6. 2016., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar