12. ruj 2015.

PLJAČKE NACIONALNOG BLAGA


Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan

Josip Juraj Strossmayer: "Čuvar" tuđe baštine


Od rata se ne smiruje „crno tržište“ ukradenih umjetnina, i to onih koji predstavalju jezgru kulturne historije BiH. Tokom agresije „razvlaščeni smo“ od 40 eksponata Umjetničke galerije BiH i više od 60 iz Međunarodne galerije portreta grada Tuzle.
U nezakonito iznošenje nacionalnih vrijednosti upleteni su i „najugledniji“! U Sarajevu se još priča kako je za rata njemački ambasador Johannes Preisinger nezakonito iz BiH iznio jednu od temeljnih slika Karla Mijića kupljenu za bagatelu! O tom je govorila i P. Mikulić: „Ambasador ju je našao u kući nasljednika... Bio je to pejzaž od onih čiji je stil definiran kao nova metafizika bosanskog krajolika. Nije ukradena, samo je više nema u bosanskoj baštini.“
I tako - stoljećima! Ukradena Povelja Kulina Bana Dubrovčanima iz 1189. je u Sant Petersburgu, slika Krist i donator Luke Dobrovića (15. st.) iz Kraljeve Sutjeske je u Galeriji HAZU-a u Zagrebu…
Najveće odvlačenje bosanske baštine, obavio je biskup Josip Juraj Strossmayer (1815.–1905.). Dva svjedočenja su prvorazredna, fra Antuna Kneževića (1834.–1889.) i kustosa Ćire Truhelke (1865.-1942.).
Fra Antun je biskupa upoznao za kratkog služenja u Đakovu. Biskup mu je bio gotovo idolom bez sjenke. Kad je Kneževića crkveno starješinstvo opozvalo 1871. i dalo mu službu u Varcar Vakufu, Strossmayer ga je kanio zadržati u Đakovu. Zašto? To saznajemo nakon 100 godina, nedavnom objavom Kneževićevih memoara. Citat počinje biskupovim riječima da će se zauzeti da njega: „To je moja briga! Samo vi meni obećajte što ja želim i stvar će biti gotova! Vaše je starješinstvo pridobro!“ –zabilježio je fratar. Strossmayer: „Ja sam čuo kako kod vas u Bosni imade starinskih paramentah, kaležah, slikah itd. pa sam zamolio vaše starješinstvo nek sve ustupi meni, a ja ću sve smjestiti u naš Museum, u Zagrebu, da se tako starine učuvaju i umjetnici okoriste; a vaše je starješinstvo moju želju ispunilo, te mi javlja nek pošaljem umjetnika koj će stvari probrati. U tu svrhu ja mislim vas odpremiti s mojim umjetnikom Doneganiom. Pa kad je vaše starješinstvo moju želju ispunilo, zar neće ispuniti i da vi na moju poslugu ostanete?"
Fra Antuna „presječe kao mač, oli kao grom siloviti, ove njegove rieči“! Mislio je: „Dakle nije bilo dosta što su naši starinski novci i druge dragocienjenosti pridane u Beč, Peštu itd. nego i zadnje naše svete ostanke, naše je starješinstvo izdalo?!“ Problijedio je, počeo drhtati što opazi i biskup, te brže bolje nadodade: "Ja sam obećao vašem starješinstvu od svake poslane stvari po jedan novi snimak na uzdarje poslati; a kad vi imadnete svoj Museum, vaše će se stvari opet vama povratiti, i tako vi ćete dobiti!"
"Sve je to istina" rekoh mu "i ja sve to vjerujem… Naše starješinstvo nije imalo odvažnosti da ne ispuni želju tolikog našeg dobročinitelja i toliko uzvišene osobe: nu, znajte da ste i vi takim zahtjevom i starješinstvo svojim odobrenjem u svakog Bošnjaka srdcu učinili grdnu i nigda nepribolnu ranu!"
"Zašto?" upita u čudu biskup -"Ja ne mislim da su u vas u Bosni baš ne znam kakve dragocienjenosti! Pa na svoje vrieme opet dobit ćete vaše stvari!"
No, sve je to bilo uzalud! Fra Antun Kneževih je morao, pun tuge, sudjelovati u popisivanju umjetnina koje su tajnom karavanom u Zagreb gdje i dan danile pribivaju.
U svojim „Uspomenama jednog pionira“ o tome piše i Ćiro Truhelka. Njega je na zbirku upozorio kanonik Jagetić („Radi se o važnim povijesnim i umjetničkim spomenicima Bosne“), a potvrdio i živi fra Antun. Truhelka je, tragom snažnog Kneževićeva apela pisao (1905.) Strossmayeru. Odgovorio je mons. Cepelić i „u biskupovo ime javlja da je ovaj predao sve te stvari zajedno sa svojom ga­lerijom slika jugoslavenskoj akademiji i neka se za to obratim njoj“.  Truhelka piše dr. Račkom, koji kaže „da je akademija te stvari dobila od biskupa bez ikakva ograni­čenja, da ih smatra svojom svojinom i da nema govora da bi to akademija vraćala“.
I to je tako: pun je svijet otete bosanske baštine, od galerija i riznica rimskih, bečkih, stambolskih, santpeterburških i - našeg dragog komšiluka. Sve je jasno da jasnije ne može biti. „Slučaj“ je još otvoren!

AVAZ, prilog SEDMICA, 12. 9. 2015., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar